уторак, 28. јун 2011.

POBJEDI ODBAČENOST

Nisam baš znao kako da posavjetujem svoju cerkicu, kad je u prvom razredu osnovne škole, na samom početku školovanja, susrela sa problemom odbačenosti od nekih vršnjakinja. To je bila osnovna škola u centru grada, u kojoj su mahom imucnija djeca išla u školu. Koliko se sjećam radilo se o neke četiri djevojčice, koje su bile vrlo razmažene, koje su se upajtašile i peckale, zadirkivale, vrijedjale druge iz svog razreda, a imale su neki pik na moju ćerku. Sjećam se da je pitala „Tata, zašto one to rade, ja im nisam ništa skrivila“. Šta da kažeš, da se upletem kao roditelj, da nešto rešavam i raspravljam sa tako malom djecom, da im prijetim, ne ide, to ne liči na mene, da kažemo njihovim roditeljima, učiteljici? I jesmo, donekle, ali slaba vajda...



Nije to ni ni neki drastičan primjer odbačenosti, kao neki koje smo gledali u emisiji „Sve za ljubav“. Kad roditelji napuštaju svoju djecu, kada ih maltretiraju čak. Kad bračni drugovi ostavljaju jedni druge u teškim okolnosrim. To su teške rane u srcu, koje se potiskuju zbog intezivnog bola i stvaraju deformisane karaktere i probleme za čitav život, a kojih su ljudi skoro nesvjesni. I čitava bi se knjiga mogla napisati o svemu onom što uzrokuje odbačenost i kakve su i koliko kompleksne posledice od svega toga? Ali ima i onih oblika odbačenosti koji nijesu toliko drastični ali itekakao utiču na naš život i koje stvaju veliku nesigurnost u obastima u kojim nijesmo dobili potrebnu ljubav, podršku, pažnju.
Naveo bih samo neke, kojih se sad mogu sjetiti: kada se različito tretiraju djeca, kad medju braćom ili sestrama ima roditeljskih favorita. Kada smo izrugivani i odbačeni zbog nekih urodjenih mana ili deformiteta. Ili ljubav koja je zasnovana na zaslugama, tj. ako si dobar u školi onda bravo, roditelji te vole, ako uradiš nešto loše, bivaš odbačen, kažnjen ćutanjem i prezirom i sl. Kad se ljudi odbacuju zbog raynih materijalnih interesa, njihove nemoći, starosti, smjene genracija, zdravstvenog stanja ili bilo kog vida diskriminacije.
Kako da pobjedimo tu odbačenost i usamljenost, i nastavimo dalje sa svojim životom, da se ne svetimo, da ne postanemo ironični i sarkastični, mrzitelji i sebe i drugih, ispunjeni gorčinom. Kako da odolimo da i sami ne počnemo da sprovodimo isti teror na onim koji nas još uvjek vole.
Prepričaću jednu moju omiljenu starozavjetnu priču, staru skoro 4 hiljade godina. Priča je o Josifu, omiljenom sinu Izraela, rodonačenika današnjih jevreja, koji je imao 12 sinova, ali Josif je bio njegov favorit stariji sin njegove omiljene žene. Ponovio je istu grešku koju su njegovi roditelji pravili, jer otac je volio više Isava njegovog brata blizanca, a majka je volila više njega. Kad je Izreal naslijedio bogastvo svoga ocu i sve ono što je i sam stekao, posato je veoma bogat. Apetiti njegovih sinova su porasli, pogotovo što je i sam Izreal bio dosta star. Jednog dana njegov sin Josif usnio je dva sna, sa istim značenje tj. da će sva njegova braća i otac i majka, doći i njemu se pokloniti. Što je izazvalo veliku reakci u porodici, nijesu mu vjerovali mislili su da se Josif pravi važan. Ali kada je Otac počeo da poštedjuje od teškog rada i kupio šarenu (kraljevsku) haljinu svome omiljenom sinu i izazvao je burnu reakciju kod ostale braće, koja se dogovoriše da ga prodaju u roblje nekom karavanu koji je išao za Egipat, a ocu su slagali da ga je lav rastgao na putu do njih, kad je otišao da ih obidje.
I tako Josif je bio prodan za roba kod komadanta faraonove garde. Radio je čestito i savjesno i ubrzo stekao povjerenje svoga Gospodara, i bio postavljen nad svim robovima i kućnim poslovima. Dok se jednog dana nije zagledala u njega njegova gospodarica, i pošto ju je odbio, lažno ga optužila, pa je bio bačen u zatvor. Imao je mnogo razloga da bude ogorčen i ljut na svoje najbliže i na Boga, kakva ga je zla sudbina snašla, ali iz dalje priče mi to nevidimo. On je i dalje pokazivao takav stav i poniznost, da je ubrzo bio postavljen za čuvara u zatvru. Ni tad se nije svetio drugim zatvroenicima, već je pokazivao odredjeno saosjećanje, kad je pitao dva novopridošla zatvorenika koji su bili bačeni u zatvror, zašto su zabrinuti. To su bili glavni peharnih i hlabar faraonov. Mučili su ih snovi. Kada im je po mudrosti božijoj, protumačio da će jedan biti oslobodjen a drugi ubijen za 3 dana, zamolio je ovog koji će biti oslobodjen da ga se sjeti kad izadje i dodje pred faraona, i ispriča za nepravdu koju je doživio. Tumačenje se obistinilo, ali je njega peharnik zaboravio. Prošle su dvije godine. Mogu samo misliti šta je ovaj nevini momak u svojoj duši osjećao. I nakon svega toga se desilo da je faraon imao san, koji ga je veoma uznemirio, kojeg nijesu znali protumačiti njegovi vračari. Faraon je besan pitao ima li iko u carstvu koji bi protumačio san, i tek se tada peharnih podsjeti Josifa, koji je čamio u zatvoru. Faraon je naredio da okupaju i dovedu tog mladića.
Razmišljam, kako bi mi neki danas reagovali na sve ovo. Možda bi pomislili i reki. „šta imam ja više od ovih snova, nadjite neku drugu budalu za to, pa zbog snova sam svojih i zapao u svu ovu nesreću, možda sve ono i nije bilo od Boga, što da sad rizikujem tumačeći snove faraonu, jer se glavom plaćalo za grešku“. Zar ne bi to bilo pravo vrijeme da se prospe ponos, gorčina i sarkazam: „Aha, a sad vam trebam, niko me se nije setio tolike godine, trunem tamo u zatvoru, čitavu svoju mladost, najbolje godine, sad kad vama nešto treba, onda Josife ovo, Josife, ono...“ znate već o čemu pričam, kada odbačenost govori iz ljudi, da vam se želudac okreće. Ne ne vidimo kod ovog momka.
On uspjeva da prozumači san Faraonov, da će doći sedam izobilnih godina, nakon toga će nastupiti sedam gladnih godina, kakvih sene pamte. Ono što me oduševljava kod ovog mladića, nije samo dar tumačenja, nego i to što je onda iznio čitav „biznis plan“ onome koji je upravljao zemljom, sa mjerama koje treba preduzeti ... Iz njega je govorio mladi lider, koji je za sve to vrijeme svoga robovanja, naučio upravljati sobom i ljudima oko sebe. Koji je znao šta činiti, i preuzimao odgovornost da to i učini.
I da skratim... Josif biva postavljen za premijera Egipta, samo je Faraon bio iznad njega. Sa svim ovlašćenjima da vodi ekonomiju zemlje. Nakon 7 izobilnih godina, u kojima je Josif, napunio sve ambare i zalihe koje su se mogle ispuniti. Nastupila je nevidjena glad, u čitavoms tadašenjm svijetu, koja je dovela njegovu braću iz udaljene zemlje Hanan, njemu pred noge da se poklone. Josif se nije osvetio onima koji su ga izdali a izdaja braće je nešto što je možda i najteža odbačenost koju neko može da doživi, prodali su ga za 30 srebrenika (koliko je i Juda dobio za izdaju Gospoda Isusa, simbolika je više nego očigledna), za „male pare“. A sada su tu u njegovoj šaci, na jedan mig Josifov, bacili bih u okove, da osjete šta su mu uradili. Ali to nije Josif, on im je davno oprostio u srcu, i razumio šta je Gospod učinio za njega i njegov dom i da je znao za sve ovo što se ima desiti te im je pripremio spasenje od sigurne smrti. Otkri im svoj identitet i reče: „A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljenjem prevelikim.”.
Josifu su se ispunili snovi. Nije se dao zarobiti tim osjećejem odbačenosti. Iako je nosio okove oko ruku, u srcu je bio slobodan. Iako je bio bačen u jamu, u srcu je uvjek bio princ. Iako je bio žrtva, nije se identifikovao sa tim, već je postao spasitelj svoje braće, onih koji su ga izdali.
Volim knjižicu „Molitve na jezeru“ od vladike Nikolaja, koji je i sam osjetio ropstvo, logore i šta je odbačenost o svojih, i koji ima predivnu molitvu za svoje neprijatelje: „Blagoslovi Gospode moje neprijatelje, i ja ih blagosiljam a ne kunem. Moji su neprijatelji ispovjedali moje grijehe, kad ja nisam htio.... Moji su me prijatelji držali za zemlju, a moji su me neprijetelji približavali k Tebi...(tako nešto)“. Nadvladajmo osjećaj odbačenosti, jer Bog sve izvodi na dobro onima koji Njega ljube!
Ovu sam priču ispričao i mojoj djeci prije spavanja.