Пређи на главни садржај

„DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI !“

To su bile riječi koje je Mojsije uputio narodu u pustinji kada se navršilo 40 godina. Četiri decenije, narod Izrealski je hodao pustinjom u krug oko gore Horiv. U krug, iznova i iznova. To je ona ista gora na kojoj je Mojsije dobio zakon, kada su prešli Crveno more i pobjednički napustili Egipat, zemlju svog vjekovnog ropstva. Ali zbog svoje nevjere, neposlušnosti, svog ropskog mentaliteta, nijesu mogli da udju u Obećanu zemlju. Kružili su oko onog posljednjeg čuda u svome životu. Živjeli u prošlosti. Od stare slave. Od bivših objava i ideala. Starih pobjeda. Hodali po pustinji, hranili se manom koja je padala sa neba. Ali ništa više od toga, to je bilo puko preživaljavanje. I onda, nakon 40 godina, pomrla je čitava jedna generacija koja je i dalje razmišljala na stari način, jer iako su izašli davno iz Egipta (zemlje svog ropstva), Egipat (stari sistem) još nije izašao iz njih. I dalje se bili zarobljeni u svojim srcima, bojali su se divova, koji su živjeli u Obećanoj zemlji, nisu se odvažili da pobjede svoj strah i nevjeru, da udju i zauzmu svoje obećanje. I sve to, na samo jedanaest dana hoda od svoje Obećane zemlje, a ipak 40 godina lutanja i stradanja. Zašto?
Pitam se, zar je potrebno da umre čitava jedna generacija, da bi se jedan narod oslobodio od ropstva svoje prošlosti, od starog sistema vrijednosti? Taj period promjene sistema vrijednosti, je period pustinje. Možda težak, ali očigledno nužan, da bi pogledali u sebe, postali svjesni svog stanja svijesti i sistema vrijednosti, svoje nevjere. U pustinji su se samo mogla čuti negodovanja, mrmljanja naroda na Mojsija i ostale vodje. Žalili su za prošlim vremenima, za lukom, lubenicama koje su jeli u Egiptu, za svojim starim idolima koje su poštovali. Ali nisu mogli ući u obećanje.
I sada, nakon što su zakopali svoje očeve, izašla je jedna nova generacija, generacija rodjena u Pustinji, koja nije gledala nazad jer nije imala šta, već koja je gledala samo napred, i željela svoju slobodu. Koju nije vodio strah, već vjera. Koja je bila spremna da se izbori za ono što mu pripada. I zato mi tako moćno zvuče ove riječi: „DOSTA ste bili na ovoj Gori...“. Morali su se pokrenuti, da napuste svoju lažnu sigurnost, jer u toj pustinji, oni su ipak imali da jedu i da piju i nije im se odjeća uništila, a trebali su krenuti u nešto neizvjesno. Morali su da zagaze u nabujali Jordan. I morali su da uzmu mač i da pobjede svoje divove (strahove), koji su ih djelili od obećanja.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski