To su bile riječi koje je Mojsije uputio narodu u pustinji kada se navršilo 40 godina. Četiri decenije, narod Izrealski je hodao pustinjom u krug oko gore Horiv. U krug, iznova i iznova. To je ona ista gora na kojoj je Mojsije dobio zakon, kada su prešli Crveno more i pobjednički napustili Egipat, zemlju svog vjekovnog ropstva. Ali zbog svoje nevjere, neposlušnosti, svog ropskog mentaliteta, nijesu mogli da udju u Obećanu zemlju. Kružili su oko onog posljednjeg čuda u svome životu. Živjeli u prošlosti. Od stare slave. Od bivših objava i ideala. Starih pobjeda. Hodali po pustinji, hranili se manom koja je padala sa neba. Ali ništa više od toga, to je bilo puko preživaljavanje. I onda, nakon 40 godina, pomrla je čitava jedna generacija koja je i dalje razmišljala na stari način, jer iako su izašli davno iz Egipta (zemlje svog ropstva), Egipat (stari sistem) još nije izašao iz njih. I dalje se bili zarobljeni u svojim srcima, bojali su se divova, koji su živjeli u Obećanoj zemlji, nisu se odvažili da pobjede svoj strah i nevjeru, da udju i zauzmu svoje obećanje. I sve to, na samo jedanaest dana hoda od svoje Obećane zemlje, a ipak 40 godina lutanja i stradanja. Zašto? 
Pitam se, zar je potrebno da umre čitava jedna generacija, da bi se jedan narod oslobodio od ropstva svoje prošlosti, od starog sistema vrijednosti? Taj period promjene sistema vrijednosti, je period pustinje. Možda težak, ali očigledno nužan, da bi pogledali u sebe, postali svjesni svog stanja svijesti i sistema vrijednosti, svoje nevjere. U pustinji su se samo mogla čuti negodovanja, mrmljanja naroda na Mojsija i ostale vodje. Žalili su za prošlim vremenima, za lukom, lubenicama koje su jeli u Egiptu, za svojim starim idolima koje su poštovali. Ali nisu mogli ući u obećanje.
I sada, nakon što su zakopali svoje očeve, izašla je jedna nova generacija, generacija rodjena u Pustinji, koja nije gledala nazad jer nije imala šta, već koja je gledala samo napred, i željela svoju slobodu. Koju nije vodio strah, već vjera. Koja je bila spremna da se izbori za ono što mu pripada. I zato mi tako moćno zvuče ove riječi: „DOSTA ste bili na ovoj Gori...“. Morali su se pokrenuti, da napuste svoju lažnu sigurnost, jer u toj pustinji, oni su ipak imali da jedu i da piju i nije im se odjeća uništila, a trebali su krenuti u nešto neizvjesno. Morali su da zagaze u nabujali Jordan. I morali su da uzmu mač i da pobjede svoje divove (strahove), koji su ih djelili od obećanja.
I sada, nakon što su zakopali svoje očeve, izašla je jedna nova generacija, generacija rodjena u Pustinji, koja nije gledala nazad jer nije imala šta, već koja je gledala samo napred, i željela svoju slobodu. Koju nije vodio strah, već vjera. Koja je bila spremna da se izbori za ono što mu pripada. I zato mi tako moćno zvuče ove riječi: „DOSTA ste bili na ovoj Gori...“. Morali su se pokrenuti, da napuste svoju lažnu sigurnost, jer u toj pustinji, oni su ipak imali da jedu i da piju i nije im se odjeća uništila, a trebali su krenuti u nešto neizvjesno. Morali su da zagaze u nabujali Jordan. I morali su da uzmu mač i da pobjede svoje divove (strahove), koji su ih djelili od obećanja.
Коментари
Постави коментар