Od svih bolesti današnjice, možda je najraširenija, pošast zvana strah, odnosno tjeskoba. Kažu da je anksioznost (tjeskoba) bolest 21 vjeka. Živimo u velikoj nesigurnosti, svjetskih razmjera. Ništa nije kao što je bilo. Terorizam posjeduje jedan do najačikih sredstava za masovno uništenje, a to je strah, odonsono zastrašivanje.. Kako se osjećati spokojnim, pred kolapsom berzi, bakrotima svjetskim finansijskih institucija, velikim otpuštanjem sa posla, političkim previranjima. A onda, ne prodje ni godina dana, a da na medijsku scenu ne stupi neka nova zastrašujuća epidemija i krenu masovna vakcinisanja. Padaju vlasti po citavom arapskom svijetu, koje su bile po 30 i više godina neporomjenjene. A danas, možda ima svega ali sigurnosti nema. I to donosi strah, kod onih kojima je posao, plata, zdravlje bio izvor sigurnosti. Boje se za materijalnu egzistenciju, pa i oni koji imaju neki novac, čuvaju ga u slamaricama, jer strah parališe, to je poznato.
A kako pobjediti taj osjećaj straha. Ja sam do skoro mislio da je pandam strahu, hrabrost (neustrašivost) kao neka vrlina ili vjera (nepokolebljivost) kao životni stav, i to možda i jeste u odredjenim slučajevima. Ali Ispricacu vam pricu koju sam cuo od jednog mog dobrog prijatelja, koja pokazuje da nešto drugo pobjedjuje strah u nama.On pamti naročito dane iz njegovog djetinjstva kad je dolazio njegovog otac u Podgoricu, pošto su živjeli razdvojeno. To su bili posebni dani za jednog dječaka. To je bilo vrijeme kad je otac bio sa njim, samo sa njim. Voljeli su da pješače dugo i pričaju o svemu. U tim dugim šetnjama, znali su otići na Goricu (brdo iznad centa Pg) to je park šuma. Pošto je želio da ti dani što duže traju, znali su na Gorici, ostati do smrkavanja, katkad je znao i zaspati u očevom krilu. Otac bi ga znao nositi do kuće da ga ne probudi.
I radi se upravo o tome. Kada bi smjelo malo dijete zaspati u sred šume, po mrlome mraku, ako ne u saznanju da je Otac tu, da će ga čuvati od svih aveti. Da li bi zaspalo u naručju nekog stranca? Pa, naravno da ne, jer san dolazi na spokojno srce koje zna u čije se ruke predaje, i ruke Onog koji ga mnogo voli. Ono zna, da je tu neko, ko će ga vratiti kući, i onda kada se od mraka ne vidi ništa, ne vidi put i izlaz. Ono zna da će ga On čuvati, u toj šumi, od svih divljih i lajavih pasa lutalica, koji znaju naspasti. Ono se ne boji, ne strahuje od ničega, ono mirno spava, jer je Otac tu.
Strah je kao mrak. Mrak ne postoji, i njegova egzistencija, se zasniva na odsustvu svjetlosti. U mračnoj sobi, upali lampu, i mrak nestaje, nema ga, u češkovima sobe. Izreka jedna kaže, ko se boji, taj nije savršen u ljubavi, našim dušama strah „postoji“ jedino tamo u nekim djelovima gdje nema ljubavi. Pa se bojimo da ćemo biti ostavljeni, jer nismo savršeni u ljubavi. Bojimo se bolesti i smrti, jer nismo savršeni u ljubavi... Savršena ljubav, kao ova ljubav Oca o kojoj sam pisao izgoni svaki strah iz srca njegovog sina, i on može mirno zaspati u sred mraka.
A kako pobjediti taj osjećaj straha. Ja sam do skoro mislio da je pandam strahu, hrabrost (neustrašivost) kao neka vrlina ili vjera (nepokolebljivost) kao životni stav, i to možda i jeste u odredjenim slučajevima. Ali Ispricacu vam pricu koju sam cuo od jednog mog dobrog prijatelja, koja pokazuje da nešto drugo pobjedjuje strah u nama.On pamti naročito dane iz njegovog djetinjstva kad je dolazio njegovog otac u Podgoricu, pošto su živjeli razdvojeno. To su bili posebni dani za jednog dječaka. To je bilo vrijeme kad je otac bio sa njim, samo sa njim. Voljeli su da pješače dugo i pričaju o svemu. U tim dugim šetnjama, znali su otići na Goricu (brdo iznad centa Pg) to je park šuma. Pošto je želio da ti dani što duže traju, znali su na Gorici, ostati do smrkavanja, katkad je znao i zaspati u očevom krilu. Otac bi ga znao nositi do kuće da ga ne probudi.
I radi se upravo o tome. Kada bi smjelo malo dijete zaspati u sred šume, po mrlome mraku, ako ne u saznanju da je Otac tu, da će ga čuvati od svih aveti. Da li bi zaspalo u naručju nekog stranca? Pa, naravno da ne, jer san dolazi na spokojno srce koje zna u čije se ruke predaje, i ruke Onog koji ga mnogo voli. Ono zna, da je tu neko, ko će ga vratiti kući, i onda kada se od mraka ne vidi ništa, ne vidi put i izlaz. Ono zna da će ga On čuvati, u toj šumi, od svih divljih i lajavih pasa lutalica, koji znaju naspasti. Ono se ne boji, ne strahuje od ničega, ono mirno spava, jer je Otac tu.
Strah je kao mrak. Mrak ne postoji, i njegova egzistencija, se zasniva na odsustvu svjetlosti. U mračnoj sobi, upali lampu, i mrak nestaje, nema ga, u češkovima sobe. Izreka jedna kaže, ko se boji, taj nije savršen u ljubavi, našim dušama strah „postoji“ jedino tamo u nekim djelovima gdje nema ljubavi. Pa se bojimo da ćemo biti ostavljeni, jer nismo savršeni u ljubavi. Bojimo se bolesti i smrti, jer nismo savršeni u ljubavi... Savršena ljubav, kao ova ljubav Oca o kojoj sam pisao izgoni svaki strah iz srca njegovog sina, i on može mirno zaspati u sred mraka.
Коментари
Постави коментар