Пређи на главни садржај

LJUBAV NADVLADAVA STRAH

Od svih bolesti današnjice, možda je najraširenija, pošast zvana strah, odnosno tjeskoba. Kažu da je anksioznost (tjeskoba) bolest 21 vjeka. Živimo u velikoj nesigurnosti, svjetskih razmjera. Ništa nije kao što je bilo. Terorizam posjeduje jedan do najačikih sredstava za masovno uništenje, a to je strah, odonsono zastrašivanje.. Kako se osjećati spokojnim, pred kolapsom berzi, bakrotima svjetskim finansijskih institucija, velikim otpuštanjem sa posla, političkim previranjima. A onda, ne prodje ni godina dana, a da na medijsku scenu ne stupi neka nova zastrašujuća epidemija i krenu masovna vakcinisanja. Padaju vlasti po citavom arapskom svijetu, koje su bile po 30 i više godina neporomjenjene. A danas, možda ima svega ali sigurnosti nema. I to donosi strah, kod onih kojima je posao, plata, zdravlje bio izvor sigurnosti. Boje se za materijalnu egzistenciju, pa i oni koji imaju neki novac, čuvaju ga u slamaricama, jer strah parališe, to je poznato.
A kako pobjediti taj osjećaj straha. Ja sam do skoro mislio da je pandam strahu, hrabrost (neustrašivost) kao neka vrlina ili vjera (nepokolebljivost) kao životni stav, i to možda i jeste u odredjenim slučajevima. Ali Ispricacu vam pricu koju sam cuo od jednog mog dobrog prijatelja, koja pokazuje da nešto drugo pobjedjuje strah u nama.
On pamti naročito dane iz njegovog djetinjstva kad je dolazio njegovog otac u Podgoricu, pošto su živjeli razdvojeno. To su bili posebni dani za jednog dječaka. To je bilo vrijeme kad je otac bio sa njim, samo sa njim. Voljeli su da pješače dugo i pričaju o svemu. U tim dugim šetnjama, znali su otići na Goricu (brdo iznad centa Pg) to je park šuma. Pošto je želio da ti dani što duže traju, znali su na Gorici, ostati do smrkavanja, katkad je znao i zaspati u očevom krilu. Otac bi ga znao nositi do kuće da ga ne probudi.
I radi se upravo o tome. Kada bi smjelo malo dijete zaspati u sred šume, po mrlome mraku, ako ne u saznanju da je Otac tu, da će ga čuvati od svih aveti. Da li bi zaspalo u naručju nekog stranca? Pa, naravno da ne, jer san dolazi na spokojno srce koje zna u čije se ruke predaje, i ruke Onog koji ga mnogo voli. Ono zna, da je tu neko, ko će ga vratiti kući, i onda kada se od mraka ne vidi ništa, ne vidi put i izlaz. Ono zna da će ga On čuvati, u toj šumi, od svih divljih i lajavih pasa lutalica, koji znaju naspasti. Ono se ne boji, ne strahuje od ničega, ono mirno spava, jer je Otac tu.
Strah je kao mrak. Mrak ne postoji, i njegova egzistencija, se zasniva na odsustvu svjetlosti. U mračnoj sobi, upali lampu, i mrak nestaje, nema ga, u češkovima sobe. Izreka jedna kaže, ko se boji, taj nije savršen u ljubavi, našim dušama strah „postoji“ jedino tamo u nekim djelovima gdje nema ljubavi. Pa se bojimo da ćemo biti ostavljeni, jer nismo savršeni u ljubavi. Bojimo se bolesti i smrti, jer nismo savršeni u ljubavi... Savršena ljubav, kao ova ljubav Oca o kojoj sam pisao izgoni svaki strah iz srca njegovog sina, i on može mirno zaspati u sred mraka.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski