недеља, 26. јун 2011.

UČINI ŠTO MOŽEŠ!

Sljedeće nedjelje završavam najvažniju fazu projekta na kojem radim gotovo dvije godine. Izuzetno složena i delikatna reforma. Znam da je na početku to bila samo jedna ideja, koju sam delio da ljudima oko sebe, a nisam vidio nikakvu posebnu reakciju, više ljubazno odobravanje sa većom dozom nevjerice. Uložio sam mnogo truda da analiziramo postojeće stanje, da bi donosioci odluka mogli vidjeti o kakvom se problemu radi. Mnogo lobiranja, da prenesem ideju njima istima, da bi mogli vidjeti ono što sam ja mogao vidjeti. Nisam nailazio na razumijevanje, naprotiv, više su govorili, da nema političke volje za to, da se to već pokušalo prije 20 godina i da se nije uspjelo, da za to neće glasati taj i taj. Ali vizija čini svoje. Pod jednim uslovom, ako svaki dan ostaješ vjreran toj viziji, i činiš sve što možeš, ne gledajući na sve ono što bi trebalo, a nije u tvojoj vlasti da učiniš- Ne gledaj na resurse koje nemaš, ne gladaj na podršku koju nemaš, ne gledaj na ljude i budžet koji bi ti trebali a koje nemaš.
Jedna izreka koju sam skoro pročitao kaže: „Upoznaj svoje granice, pa ih zanemari (ignoriši)!“. To je ovo što pokušavam da objasnim, da svaki dan uradiš sve što možeš, makar je to samo jedna jedina stvar!“. I ne očajavaj zbog svega onoga što ne možeš, ne obeshrabuj se i ne odustaj. Zadrži fokus i zanemari svoj ograničenja.
Tako sam početkom ove godine jedan dan, gledajući kako stoji sve ono oko čega sam se toliko trudio, razmišljao šta bih još mogao da učinim, i bilo mi je jasno da više nemam šta. I počeo da čekam, sjetih se jedne propovijedi koju sam davno slušao: „učini ono što je moguće, a Bog će učiniti ono što je nemoguće“. I trajalo je nekih skoro 100 dana, to čekanje. Pustinja. Ljudi govore, da od toga nema ništa, da se sve nalazi u fioci, da se odustalo itd itd. Što bi se nervirao i brinuo oko nečega što ne možeš da promijeniš, to me je smirilvalo. I onda tako to biva, iznenada, sa najvišeg nivo, hitno se saziva sastanak, pozivaju me da branim materijal pred onima koji donose odluke, i donosi se odluka i kreće se po hitnoj proceduri sa tom reformom.
Možda nisam rekao ništa novo, za one koji su posle dugotrajne borbe ostvarili uspjeh u svom životu , odnosno pobjedu u oblastima u kojima su dali najbolje od sebe. Ali možda će značiti onima koji su odustali na pola puta, da se ohrabre da nastave i istraju.
Prepricacu jednu pricu koja ima smisla za ovaj današnji post. Priča je o jednom mladiću koji je došao na jednu farmu da sebi nadje posao, smještaj i hranu. Farmer mu reče da nema baš potrebe za radnom snagom, ali ga upita šta umije? Mladić reče: „umijem da spavam za vrijeme olujnih noći“. Framer se zaprepasti, ali mu se svidje ovaj „čudni“ momak, pa mu reče: „Ako ti ne smeta da spavaš u ambaru, jer nemam prostora u kući, onda si dobio posao“. Farmer je bio vrlo zadovoljan sa radom ovoga momka bio je vrlo vrijedan i temeljit. Ali jedne noći, dok je farmer išao da spava, čuo je momka kako i dalje radi oko ambara i kuće. I usred noći, podigla se silna oluja, koja je znala u tim krajevima da dodje i da napravi štetu, digne krovove kuća, obori ambare i sl. Trebalo je ustatiti i zamandaliti svaki prozor i vrata. Ustade da probudi momka da uradi taj posao. Dodje do vrata, zvao ga je, lupao, ali je ovaj i dalje čvrsto spavao. Farmer pobjesne, na mladića, koji se tako neodgovorno ponese, i crvsto odluci da ga sjutra otpusti sa posla, u sebi ponovi kroz zube: „uistinu ovaj zna da spava za vrijeme olujnih noći“. Cim svanu farmer izadje da vidi koliku je štetu napravila oluja. Kad se iznenadi, sve je bilo cakum pakum, svi prozori su bili zatvoreni, vrata obezbjedjena i ostalo je bilo obezbjedjeno. Onda shvati, da je momak do kasno radio, obezbjedjujuci u potpunosti objekat, URADIO JE SVE ŠTO SE MOGLO URADITI, i onda je čvrsto spavao, i za vrijeme olujnih noći.