Пређи на главни садржај

UČINI ŠTO MOŽEŠ!

Sljedeće nedjelje završavam najvažniju fazu projekta na kojem radim gotovo dvije godine. Izuzetno složena i delikatna reforma. Znam da je na početku to bila samo jedna ideja, koju sam delio da ljudima oko sebe, a nisam vidio nikakvu posebnu reakciju, više ljubazno odobravanje sa većom dozom nevjerice. Uložio sam mnogo truda da analiziramo postojeće stanje, da bi donosioci odluka mogli vidjeti o kakvom se problemu radi. Mnogo lobiranja, da prenesem ideju njima istima, da bi mogli vidjeti ono što sam ja mogao vidjeti. Nisam nailazio na razumijevanje, naprotiv, više su govorili, da nema političke volje za to, da se to već pokušalo prije 20 godina i da se nije uspjelo, da za to neće glasati taj i taj. Ali vizija čini svoje. Pod jednim uslovom, ako svaki dan ostaješ vjreran toj viziji, i činiš sve što možeš, ne gledajući na sve ono što bi trebalo, a nije u tvojoj vlasti da učiniš- Ne gledaj na resurse koje nemaš, ne gladaj na podršku koju nemaš, ne gledaj na ljude i budžet koji bi ti trebali a koje nemaš.
Jedna izreka koju sam skoro pročitao kaže: „Upoznaj svoje granice, pa ih zanemari (ignoriši)!“. To je ovo što pokušavam da objasnim, da svaki dan uradiš sve što možeš, makar je to samo jedna jedina stvar!“. I ne očajavaj zbog svega onoga što ne možeš, ne obeshrabuj se i ne odustaj. Zadrži fokus i zanemari svoj ograničenja.
Tako sam početkom ove godine jedan dan, gledajući kako stoji sve ono oko čega sam se toliko trudio, razmišljao šta bih još mogao da učinim, i bilo mi je jasno da više nemam šta. I počeo da čekam, sjetih se jedne propovijedi koju sam davno slušao: „učini ono što je moguće, a Bog će učiniti ono što je nemoguće“. I trajalo je nekih skoro 100 dana, to čekanje. Pustinja. Ljudi govore, da od toga nema ništa, da se sve nalazi u fioci, da se odustalo itd itd. Što bi se nervirao i brinuo oko nečega što ne možeš da promijeniš, to me je smirilvalo. I onda tako to biva, iznenada, sa najvišeg nivo, hitno se saziva sastanak, pozivaju me da branim materijal pred onima koji donose odluke, i donosi se odluka i kreće se po hitnoj proceduri sa tom reformom.
Možda nisam rekao ništa novo, za one koji su posle dugotrajne borbe ostvarili uspjeh u svom životu , odnosno pobjedu u oblastima u kojima su dali najbolje od sebe. Ali možda će značiti onima koji su odustali na pola puta, da se ohrabre da nastave i istraju.
Prepricacu jednu pricu koja ima smisla za ovaj današnji post. Priča je o jednom mladiću koji je došao na jednu farmu da sebi nadje posao, smještaj i hranu. Farmer mu reče da nema baš potrebe za radnom snagom, ali ga upita šta umije? Mladić reče: „umijem da spavam za vrijeme olujnih noći“. Framer se zaprepasti, ali mu se svidje ovaj „čudni“ momak, pa mu reče: „Ako ti ne smeta da spavaš u ambaru, jer nemam prostora u kući, onda si dobio posao“. Farmer je bio vrlo zadovoljan sa radom ovoga momka bio je vrlo vrijedan i temeljit. Ali jedne noći, dok je farmer išao da spava, čuo je momka kako i dalje radi oko ambara i kuće. I usred noći, podigla se silna oluja, koja je znala u tim krajevima da dodje i da napravi štetu, digne krovove kuća, obori ambare i sl. Trebalo je ustatiti i zamandaliti svaki prozor i vrata. Ustade da probudi momka da uradi taj posao. Dodje do vrata, zvao ga je, lupao, ali je ovaj i dalje čvrsto spavao. Farmer pobjesne, na mladića, koji se tako neodgovorno ponese, i crvsto odluci da ga sjutra otpusti sa posla, u sebi ponovi kroz zube: „uistinu ovaj zna da spava za vrijeme olujnih noći“. Cim svanu farmer izadje da vidi koliku je štetu napravila oluja. Kad se iznenadi, sve je bilo cakum pakum, svi prozori su bili zatvoreni, vrata obezbjedjena i ostalo je bilo obezbjedjeno. Onda shvati, da je momak do kasno radio, obezbjedjujuci u potpunosti objekat, URADIO JE SVE ŠTO SE MOGLO URADITI, i onda je čvrsto spavao, i za vrijeme olujnih noći.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski