Пређи на главни садржај

POSTOJI LI PREDESTINACIJA?

Veoma je delikatno pitanje postoji li predestinacija. Treba reći i da postoji i da ne postoji, i to istovremeno. Možda je najbolje reći da postoje paralelno, kao dvije sudbine, dvije volje Božje za svakog čovjeka, pa i cijelog čovječanstva. Najbolje simbolički oslikane u onim dvaju drveta u Raju: Drvetu života i Drvetu poznanja dobra i zla. Ta dva principa se vide kroz cijelo Pismo, odnosno sa ta dva drveta jedemo plodove kroz cijelu istoriju.

Juda je bio apostol u svemu jednak ostalima, u silnim obećanjima i naklonosti Božjoj, njegovo je ime bilo upisano u Knjigu vječnog života, kao i svih apostola. Nepodijeljena volja Isusova je bila da se Juda spasi. To što je izabrao put izdaje, što nije stao kada je bio opomenut, pa se otvorio za nešto drugo i dozvolio da mu đavo stavi drugačiju perspektivu u srce, otkrilo je njegovu drugu sudbinu koja je takođe bila dio Promisla Božjeg, i poslužila da se ostvari spasonosni plan u Isusu Hristu. Da li je Juda bio predodređen da izda, nije! Ali u izdaji Judinoj, otrkiva se ona druga sudbina, druga volja Božja osim osnovne da se on spasi i da bude na jednom od onih dvanaest počasnih mjesta u Carstvu Nebeskom! Slijedilo je (samo)uništenje Judino u njegovoj bogoostavljenosti.

Juda se čak i kajao da je podigao ruku na sebe, a da li se kajemo svi mi, pa čak i da smo episkopi, da mase idu za nama, da izgonimo demone i iscjeljujemo ljude kao što je Juda takođe radio, da smo redovni na službama i revni za crkvu i njene potrebe, koliko smo daleko otišli Judinim putem izdaje, i da li ćemo doživjeti da nam se izbrišu imena iz Knjige vječnog života. Naša sudbina je u našim rukama, sloboda koju smo dobili onog dana kada nas je Gospod oslobodio od grijeha, stavila je odgovornost na nas za naše izbore. Ne možemo više kriviti ikog, a naročito ne Boga za svoju sudbinu.

Zato 1. Petar 5:8 nam poručuje da budemo budni i pazimo, jer đavo kao lav ričući hodi i traži koga da proždere. To nas podseća na važnost opreza i borbe protiv zla u svakodnevnom životu.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski