Пређи на главни садржај

POSLUŠNOST HRISTU JE NAŠA ŽRTVA

Koncept žrtvovanja za otkup grijeha u Starom zavjetu se zasnivao na tome da je čovjeka to koštalo nekog njegovog imanja. Postojala je cijena. Prinosile su se određene životinje ili dio roda od žetve, kojih je taj neko morao da se odrekene da bi ih prinio Bogu za oproštenje grijeha.
Razmišljam danas, koliko je duboko nerazumijevanje otkupljujuće žrtve Isusa Hrista, posebno za one koji misle da to nas ne košta ničeg. Kao da ima ikakvog značaja tuđa žrtva za onog koji je indiferentan prema njoj i opušteno vodi jalove teološke rasprave kako su svi spašeni, jer ako je to već sve "plaćeno" zašto bi neko morao da se ičeg odriče ili išta da radi ili mijenja kad mu je Bog sve već oprostio. E moje bidalice, pa ta Isusova žrtva je Isusova, a ne tvoja žrtva, odnosno nije tvoja dok ne postane tvoja, vjerom i poslušanjem. Validnost se ostvaruje sama onda kada "platiš cijenu", tada je to žrtvovanje. Koja je cijena? Cijena je tvoje predanje: "Ostavi sve i kreni za Mnom"... kad predaš u vjeri sebe i svoj život na živu žrtvu Hristu, za slavu Njegovog imena, tada je to tvoje prinošenje Jaganjca Božjeg za otkup grijeha. On u tebi, i ti u Njemu. Time Hristova žrtva postaje i tvoja žrtva, postaje validna za tebe, otkupljujuća. Tek data primaš spasenje, dobijaš silu da živiš pobjednički, smisleni i svrsishodni život. Ono što se desilo na Krstu Golgote prije 2000 godina, te oslobađa žrtvovanja životinja i plodova žetve, i ne treba da umireš za Boga, treba da živiš za Njega, Njegov vaskrsli život. Gospod je upravo to oduvijek tražio od nas. Tražio je poslušnost, a ne žrtve paljenice. Jer bez poslušnosti i žrtve su besmislene, takve su Mu se ogadile i postale bezvrijedne, ako za posljedicu nijesu imale promjene u ponašanju, odnosno pokajanje. To je Isus objašnjavao narodu, a objašnjava i danas. Hrist je postao Jaganjac Božji, žrtva savršena, jednom za svagda, ali samo onima koji sa svojom poslušnošću pokažu vjeru u Hrsta, pa ta djela vjere postaju bogougodna žrtva s kojom se spašavamo.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski