Пређи на главни садржај

Nije da nijesam očekivao pomoć i podršku od ljudi

Nije da nijesam očekivao pomoć i podršku od ljudi 🙏 naročito od onih za koje sam sve dao i za koje bih to uvjek učinio. Ali nije došla, a Bog mi je nešto htio drugo pokazati. 
Tada sam počeo da učim kako da promjenim fokus i stavim pouzdanje na Boga i da djelujem u snagama, resursima i okolnostima koje imam, i sa ljudima koje mi je On dao. Neosvrćujući se na druge i ono što sam smatrao da mi mogu ili treba pomoći, jer bi mi to obaralo duh i oduzimalo snagu. Da nijesam tako pravio korake, nikad ne bih došao dovde i ne bih iskusio Božju pomoć, milost i prisutnost. 
Ta faza se zove duhovna zrelost, preuzimanje odgovornosti za sopstveni život i zivot svoje djece i onih koji su ti povjereni. U toj zrelosti nema gorčine, nezadovoljstva i nezahvalnosti, već realan život, često težak surov ali i veoma lijep, sadržajan i oslobađajuć. 
A onda jednog dana kada uspiješ, tada za svoj uspjeh si samo zahvalan Bogu i nekolicini pravih prijatelja koji su dijamanti na kruni tvoje pobjede. Tada dođe i podrška i pohvale od onih na početku ove priče, ali stav koji imas prema svemu tome, je ono što ti je Gospod sve vrijeme htio objasniti. Mi nijesmo bili dovoljno samosvjesni i samouvjereni da bi to odmah prihvatili, da shvatimo da nam ta podrška ne bi bila dobra i da bi nas pobjeda uz pomoć tih ljudi zarobila ili uzela dušu. 
Čovjek i njegov Bog, su dovoljni za svaki izazov koji život donosi, zato odbaci samosaželjenje i negodovanje na druge zbog njihove "sebičnost ili šta već im prigovaraš", učini onaj mali korak koji je danas u tvojoj aprehenziji, i biće to prava mjera pobjede.
Slava Isusu Hristu 🙏 što si dušo nevesela, uzdaj se u Boga, svoga Stvoritelja, jer dovoljna ti je Njegova blagodet.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski