- Da te pitam nešto, zašto si prema meni tako dobar? Ne napušta me osjećaj da si uvjek bolji prema meni, nego što sam zaslužio. Činiš a nikad mi ne tražiš ili nemam priliku da ti se odužim.
- A zašto misliš da bi moje činjenje i sam prijateljski odnos morao zaslužiti?
- Ne znam, ali uvjek sam vodio računa da nikom ništa ne ostanem dužan, ali sa tobom sam nekako stalno u minisu, ako me razumiješ. Prosto nijesam navikao, neprijatno mi je pomalo.
- Ah, možda ne umiješ da primaš ljubav?
- Hmmm interesantno. Ima toga, nikad nijesam volio davanja ili poklone za rođendane.
- Eto, to je to. Moraš naučiti da primaš, da te primanje ne ponižava.
- Ah..
- No, kad tako razmišljaš o zaslugama, reći ću ti da možda i jesi zalužio, ali u nekim ranijim odnosima sa ljudima u svome životu. Možda su oni bili isto tako u minusu prema tobi. Život ti vraća kroz druge ljude, zato se otvori za primanje, i uživaj u tome, bez griže savjesti.
- Ah, vjerovatno... Hvala ti, ovo me je duboko taklo.
- Vidiš, reći ću ti i ovo, jer ja razmišljam slično kao ti, ali ipak i drugačije. Kažem u sebi: Činiću tebi ono što osjećam i želim, a je li to uzvraćeno ili ne to je na kraju tvoj problem, to sve ide na tvoj konto. Konto duše. Nije na meni da cijenim koja je mjera davanja, to ti moraš vidjeti sa Bogom, kako stojiš na računima, jesi li u minusu ili plusu prema životu.
Коментари
Постави коментар