Пређи на главни садржај

RAZGOVOR DVA PRIJATELJA

- Da te pitam nešto, zašto si prema meni tako dobar? Ne napušta me osjećaj da si uvjek bolji prema meni, nego što sam zaslužio. Činiš a nikad mi ne tražiš ili nemam priliku da ti se odužim.
- A zašto misliš da bi moje činjenje i sam prijateljski odnos morao zaslužiti? 
- Ne znam, ali uvjek sam vodio računa da nikom ništa ne ostanem dužan, ali sa tobom sam nekako stalno u minisu, ako me razumiješ. Prosto nijesam navikao, neprijatno mi je pomalo.
- Ah, možda ne umiješ da primaš ljubav?
- Hmmm interesantno. Ima toga, nikad nijesam volio davanja ili poklone za rođendane.
- Eto, to je to. Moraš naučiti da primaš, da te primanje ne ponižava. 
- Ah..
- No, kad tako razmišljaš o zaslugama, reći ću ti da možda i jesi zalužio, ali u nekim ranijim odnosima sa ljudima u svome životu. Možda su oni bili isto tako u minusu prema tobi. Život ti vraća kroz druge ljude, zato se otvori za primanje, i uživaj u tome, bez griže savjesti.
- Ah, vjerovatno... Hvala ti, ovo me je duboko taklo.
- Vidiš, reći ću ti i ovo, jer ja razmišljam slično kao ti, ali ipak i drugačije. Kažem u sebi: Činiću tebi ono što osjećam i želim, a je li to uzvraćeno ili ne to je na kraju tvoj problem, to sve ide na tvoj konto. Konto duše. Nije na meni da cijenim koja je mjera davanja, to ti moraš vidjeti sa Bogom, kako stojiš na računima, jesi li u minusu ili plusu prema životu.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski