NOMADI

Prije nekoliko dana ulazim u svoju firmu, i na stepenicama, osjetih neku radost i zahvalnost i rekoh poluglasno: "Hvala ti Bože za ovaj moj posao, ipak mi je dobro ovdje bilo!". I već sljedećeg trenutka druga mi je misao prošla kroz glavu, zapravo sjećanje. Sjetih se kada sam tog jednog pretprošlog septembra išao na posao, poslije dužeg godišnjeg odmora, i ista misao je prošla mojom glavom: "Dobro mi je ovdje, hvala ti Bože, najbolji posao koji sam imao u svome životu. Divne kolege, divna saradnja, i mnogo spokoja!".
I onda dok sam o tome pričao sa svojom koleginicom dok sam čekao da me primi potpredsjednik. Desilo se nešto iznenadjujuće. Kad sam ušao kod njega, obavijestio me je o odluci da će podnijeti ostavku. Njegova ostavka za mene kao savjetnika je takodje povlačila prestanak mandata tj. Gubitak posla. Izašao sam iz njegove kancelarije sa osmjehom. Tako sam se i onaj dan na stepenicama svoje firme,sjećaju ći se ovog, osmjehnuo. Osmajeh, jer znam svoga Gospoda.

Moj Gospod je od Gospod nomada, od postanka je bilo tako, Bog stočara a ne nekih zanatlija, nekih zemljoposjednika i trgovaca. Avram, Isak i Jakov su bili pastir, živjeli su pod šatorima. Zapovijedio im je bio da ne grade neke tvrde velike kuće, da ne kopaju vinograde i trže neko stalno nastanjenje. Već da uvjek budu spremni da podignu kolje, ugase logorske vatre i sa svojom lakom opremom krenu dalje, na bolje ispaše, na bujnije izvore, gdje će se njihov mali narod i njihovo blago, bolje napasati.
Rekao im je da ne puštaju korjene, da im ni za jedno mjesto srce ne prirasta. Ne spuštajte sidra! Da bi se lakše mogli u slučaju bude pokrenuti i krenuti u neke sigurnije i mirnije vode.
Samo nomadi razumiju da sve što posjeduju, je zapravo teret koji moraju nositi kad kreću dalje. Oni razumiju šta je pravo blago. Tamo gdje ti je blago, tamo ti je i srce! Ako je tvoje blago u nekim nekretninama i nekim stalnim radnim mjestima, biće ti teško da gledaš kada se sve to bude rušilo i propadalo, kad to budeš morao napustiti. Ali ako je naše blago na nebesima i naše srce će biti privezano na nešto nepropadljivo, nešto što smo imali juče i danas, ali će nas čekati tamo i sjutra, tamo gdje je naša destinacija.
Moj gospod nije gospod nekih lutalica i beskućnika, već gospod putnika namjernika, koji znaju odakle su, ko su i kuda idu. Koji znaju da je ovaj život takodje jedna usputna stanica. Za njih neki gubici i neki rastanci, su samo znak za promjeni smjera. Znak da su dovoljno dugo bili na toj usputnoj stanici, i da im se valja pokrenuti, ustati i nastaviti dalje.
Kad shvatimo da su neki odnosi i da su neka mjesta na kojima smo neko vrijeme bili, samo usputne stanice, život poprima nešto fantastično i potpuno novo. Bilo je dobro, možemo reći, i hvala Bogu za to, ali kao da je to signal da dižemo svoje šatore i da krećemo dalje. To nije put u neizvjesnost, za one koji znaju da to mjesto na kojem su bili nije njihova destinacija, već samo usputna stanica. Ali to mogu samo nomadi, jer poznaju svoga Boga, koji je Pastir dobri, koji nas vodi na tihane vode, dušu našu krijepi i pokazuje nam bolje proplanke i bolje ispaše od onih na kojima smo do sada bili.

Prijatelju, ovo nije poruka za svakog, ne možeš razumjeti ako u tvojim venama ne teče krv Pastira, koji noćiva pod vedrim nebom medju svojim ovcama. Koji ne traži skrovište od kamena i gline, ne traži sigurnost nekog mjesta gdje bi ostao da živi do kraja, sa mnogo dragog kamenja i hrane. Ovo nije poruka za one koji traže sigurnost u ovome svijetu, u nekim ljudima i nekim pozicijama.

Ovo što sam ja osjetio, je trubni signal za narod nomada da krene. Narod koji ne pokreću spoljni uticaji i stanje njihove imovine. Već taj glas u njima samima, koji kaže dobro mi je ovdje, hvala ti Gospode. Ali hvala ti i za ono što imaš za mene. Znam da je vrijeme da se ide dalje, ka svome cilju ka svojoj destinaciji. Ne žalim ni za čim, nema tuge i straha u meni, naprotiv radujem se novom pokretu, i putu koji stoji predamnom, koji me vodi do sljedećeg mjesta. Mjesta samo za mene, koji Si već providio i pripremio za mene Gospode.