субота, 18. фебруар 2012.

POSLUŠNOST ILI ŽRTVA

Danas ću pisati o jednom fundamentalnom principu i životnoj lekciji koju i danas učim. Naime, mnogo puta sam bio u prilici da uradim nešto na svoju ruku, a svoju neposlušnost branim svojim dobrim namjerama i žrtvom koju sam podnio zbog toga. Ali sa druge strane, na raznim poslovima na kojima sam pokrivao neka rukovodeća mjesta i izdavao odredjena zaduženja, sam se naslušao onih koji nisu uradili ono što sam im rekao ili ih molio, pod izgovorom da su uradili nešto drugo i da su se namučili vrlo. To je ono kad neće da urade neku kadrovsku i organizacionu promjenu koju sam im zadao, a onda mi dolaze da se žale kako rade i po 12 sati dnevno itd. I sve navodno za korist firme i njenog napretka, a zapravo sprovode svoju volju i zadržavaju odredjene privilegije i koristi koje im donosi postojeća organizaciona i kardovska struktura.
Nije mi namjera da žalim na nekog drugog, već da ukažem na ovu perfidnu zamku u koju upadamo u svoju neposlušnost, pa čak i bunt. Imao bih mnogo nekih primjera, ali ispričaću par u kojima sam ja taj neposlušnik. U prvoj godini braka, imali smo dosta nekih neprijatnosti sa finansijama, a drastična je kad su me zvali advokati jedne mikrokreditne organizace, da prinudno naplate dug jednog mog prijatelja kojem sam bio žirant. Slali su mi pisma na firmu, sa nekom pretnjom krivičnog gonjenja, zbog čega je moj novi direktor reagovao vrlo loše, pitajući se ko je taj Lajović kojeg hoće da utuže i sl. Dotjerali su me dotle da sam sa trudnom ženom, sa stomakom do zuba, išao da isplatim ogroman dug i da do zadnje pare koje smo štedjeli za kiriju i za porodjaj, donesemo advokatima. Uf. I tada sam joj bio obećao da nikad više neću da potpišem za žiranta. Ali poslije deset godina, pod pritiskom odredjenih okolnosti, kad sam prodavao jednu nekretninu, jednom mom poznaniku koji je htio da je kupi parama od kredita, potpisao sam se da žiriram. Od blama nisam rekao to Ceci. Sve sam to pravdao time što sam pare od tog kredita primio na ruke, da sam ih dobro uložio za vraćanje drugog kredita i kupovinu jos bolje nekretnine itd itd. Ali to nije bilo blagoslovljeno. Vrlo brzo, nije prošlo ni pola godine, saznalo se o stravičnim dugovima ovog moga poznanika kojem sam bio žirant. I došlo je opet na naplatu moja neposlušnost. Plaćam evo već dvije godine njegove rate, svaki mjesec. U početku sam krio to od Cece, da sam čak jednom nešto slagao da bi objasnio gdje su pare od plate. I kad sam se otreznio, onda mi je prekipjelo, došao sam i sve ispričao Ceci, zacrvenio sam se tako jako da ne pamtim. Svi izgovori su bili ništa naspram one neposlušnosti i pregažene riječi.
Mnogo je tih primjera iz života ali ispričaću poznatu biblijsku priču o kralju Saulu da bi objasnio ovaj duhovni princip. Kralj je tražio savjet pred bitku od velikog proroka Samulia, on je mu dao blagoslov ali pod uslovom kad uništi neprijateljsku vojsku da od njih ne uzima nikakav ratni plijen niti stoku, jer je prokleto u očima Božijim. Izvojevao je fantastičnu pobjedu, ali ipak nakon bitke u konvoju vojske čulo se zveketanje i meketanje. Kad je to čuo prorok dolazi kod kod kralja da čuje objašnjenje. I onda Saul, objašnjava kako nije mogao da spriječi narod, a da su uzeli samo najbolja goveda i ovce i dr. pod izgovorom da će to prinjeti Bogu na žrtvu. Misleći valjda da će Bogu biti ugodna takva žrtva, pa makar to bilo i ono najbolje od prokletog. Ali Bog nije tražio takvu žrtvu već poslušnost.
Pa ako ima šta bjednijeg na ovom svijetu, onda je to kada svoju neposlušnost pravdamo nekim žrtvama za Boga i uzvišenim ciljevima. U tu zamku upadaju svi koji navodno rade nešto za Boga i Državu a čine nemoral i bezakonje vršeći tu službu. Misleći da ih sva ta njihova "žrtva" opavdava.
Ni jedna naša žrtva ne može da pokrije neposlušnost. I Bogu, pa i nama, važnije bi bilo da urade ljudi ono što od njih tražimo, a ne da svoju samovolju pravdaju količinom muke koja ih snalazi. Bog ne traži da se šibamo po ledjima i da se kažnjavamo, a onda da idemo i da činimo što smo do tada činili. Potrebna je metanoja tj. pokajanje, u smislu da promjenimo naša djela, mišljenje i riječi, da uradimo ono što smo obećali, da uradimo pravu stvar, jer od našeg samokažnjavanja kasnije niko nema koristi. Ta "pokora" je jedna perfidna podmukla rabota, kojim istrajavamo u svojoj samovolji, jer nema u nama želje da se odreknemo nekih svojih privilegija i sitnih koristi, Onog "najboljeg od prokletog" da bi uradili pravu stvar tj. ono što se od nas očekuje. Mislimo li kao Kralj Saul, da će to što je "najbolje od prokletog" moći njemu staviti na oltar u Njegovoj Crkvi, kao milosni prilog i kao kakvu žrtvu?
Ne, ne, i sto puta ne! Šta bi značio mužu skupocjeni dar kupljen od para stečenim ženinim nevjerstvom? Šta bi značilo ocu uspjeh njegovog bludnoga sina? Ili Bogu hiljade spašenih duša od strane sveštenika koji zapostalja svoju ženu i djecu zbog svog "uzvišenog" poziva?
Šta znači nekom mužu, dugo kuvanje ručka i skupocjeni materijali za njegovu pripremu, i sve kad je zamolio svoju ženu da mu to jelo ne sprema jer mu se gadi Tako je čini mi se i sa Bogom i svim "žrtvama" koje mu prinosimo a koje su zapravo plod naše samovolje i samopravednosti. Jer On reče "Draža mi je poslušnost, nego žrtva!"