Bez ikakve želje da odem u neko teoretisanje, jer je veoma kompleksna materija, postaviću ovo retoričko pitanje što postavljam i drugima i sebi ponajviše. Šta je to u nama što se buni, pa učinimo nešto što nismo ni mislili, niti planirali. Hvatam sebe evo već dva dana da uradim jednu dobru stvar, ali nikako da to i učinim. Imam htjenje i znam da je to potrebno, ali ne mogu da se nakanim da to uradim.
I zaista kao da postoje dvije volje u nama, tačnije dvije ličnosti. Pa kad se odlučiš da uradiš nešto, da priznaš laž, da tražiš oproštaj, da pomogneš nekom sebi bliskom. Postoji neki otpor u nama. Te nas mrzi, te nemamo hrabrosti, te pobjegnemo na drugu stranu, te se otvaraju sumnje i dileme.
Kako je moguće da ja npr. želim da prestanem sa nekim ružnim navikama, da ne kažem sa zavisnostima, ali nema šanse, opet biva isto, činim i dalje ono što znam da je pogrešno. Da zlo bude veće činiš ono što čak i ne želiš, i kažeš sto puta NEĆU! Pa opet učiniš. Osjećam ovih dana opet tu neku slabost volje, slabost duha, jer činim neke pogešne stvari i ne uspjevam da im se oduprem.
I onda me neki prijatelji sa twitwera pitaju "Šta ti znači, ono umrijeti sebi ili pobjediti sebe!?". Ja kapiram tu ideju, kojim oni pobijaju ovo hrišćansko "umiranje sebi", ideju koja kaže kao pustićemo sebi na volju, zašto bi se mi u sebi nešto mučili i borili. Jednostavno čisti hedonizam. Jer ova borba o kojoj pišem, navodno nije iskrena i ispravna, jer treba valjda biti spontan, "biti svoj" i pratiti svoje poticaje.
Ali koje poticaje da pratim? Neću valjda da zanemarim onaj glas savjesti u sebi, glas razuma, koji mi kaže šta je ispravno i da prestanem činiti te ružne stvari. Da činim ono što hoću, a ne ono što neću, kao kakva marioneta.
Zaista, veoma je bliska istini ona priča o starom indijancu koji objašnjava svom unuku da u svakom čovjeku postoje dva ova vuka koja se bore u nama i da će pobjediti onaj koga više hranimo. To su zapravo dvije prirode naše. Jedna tjelesna koja stremi smrti, i druga duhovna koja stremi životu.
Metanoja jeste proces, tačnije ova borba koja se dešava u nama. Jedno je sigurno da je to neprestana, svakodnevna bitka, koja se bije do kraja našeg života. I u periodima života kada se opustimo i zanemarimo neku duhovnu disciplinu, kroz molitvu, čitanje svetog pisma a nadasve post, onda osjećamo neku slabost, kako lako gubimo ove naše unutarnje bitke. Pa nam se dešava kao meni ovih dana, da znamo šta treba činiti, ali to ne činimo. Kažemo, "Pa takav sam, to je jače od mene!?" time priznajemo da postoji neka "druga volja" u nama samima, koja je "iznad naše", kojoj teško odolijevamo, neka "zla volja" kojoj se ne možemo oduprijeti.
i to je apsolutno tačno! Koliko znam ljudi oko sebe koji nikako da prestanu da piju. Koliko znam ljudi da ne mogu da prestanu da kockaju, iako su i sebe i svoje porodice uništili.
Da ne pričam o kleptomaniji, patološkim lažovima i drogiranju. Mali broj ljudi uspiju nekom svojom voljom da stanu i pobjede svoje poroke i slabosti. To je pravo zlo, koje kao neki postanar u nama hoće da vlada našom voljom. Samo Bog može da nas izbavi od ovoga zla, ja vjerujem, i to pod uslovom da priznamo tu svoju nemoć, da shvatimo koliko je to pogrešno, da je čak mrzimo.
Tek onda kad priznamo svoje slabosti, a o tome je baš Danica Maksimovic večeras odgovorila, kad priznamo da imamo problem sa alkoholom ili slično, onda smo skoro 80% problem rješili. to je to, to je taj princip, to je metanoja. Kad priznamo svoj grijeh, mi se otvaramo za isceljenje i oslobodjenje. Učinimo svoj dio, i onda vidimo kako Bog učini onaj svoj, kako dobijamo snagu da kažemo NE, kako dobijamo ne samo ono "htjeti" nego i "moći" učiniti pravu stvar. Dobijamo tu snagu koja može rušiti ono "JAČE JE OD MENE", i vidimo kako uspjevamo da odolimo toj nekoj mrzovoljnostima tj zlovolji.
Pa i meni je već bolje, kad sam sve ovo napisao i priznao :-)
Коментари
Постави коментар