Пређи на главни садржај

ŠTA JE JAČE OD MENE?

Večeras sam slušao onu divnu našu glumicu, Danicu Maksimovic, koja je imala veoma turbulentan život. I uspejla je da se izliječi od alkoholizma. I to me podsjeti na jednu sličnu temu o kojoj razmišljam dosta dugo u svom ličnom život.
Bez ikakve želje da odem u neko teoretisanje, jer je veoma kompleksna materija, postaviću ovo retoričko pitanje što postavljam i drugima i sebi ponajviše. Šta je to u nama što se buni, pa učinimo nešto što nismo ni mislili, niti planirali. Hvatam sebe evo već dva dana da uradim jednu dobru stvar, ali nikako da to i učinim. Imam htjenje i znam da je to potrebno, ali ne mogu da se nakanim da to uradim.
I zaista kao da postoje dvije volje u nama, tačnije dvije ličnosti. Pa kad se odlučiš da uradiš nešto, da priznaš laž, da tražiš oproštaj, da pomogneš nekom sebi bliskom. Postoji neki otpor u nama. Te nas mrzi, te nemamo hrabrosti, te pobjegnemo na drugu stranu, te se otvaraju sumnje i dileme.
Ko smo mi zapravo u ovoj priči? Jesmo li oni koji imamo tako dobru volju i htjenje, fine emocije i prave stavove, ili smo oni drugi, naša tamna strana, koja nalazi izgovore, pravda se, muti vodu i mrsi konce?
Kako je moguće da ja npr. želim da prestanem sa nekim ružnim navikama, da ne kažem sa zavisnostima, ali nema šanse, opet biva isto, činim i dalje ono što znam da je pogrešno. Da zlo bude veće činiš ono što čak i ne želiš, i kažeš sto puta NEĆU! Pa opet učiniš. Osjećam ovih dana opet tu neku slabost volje, slabost duha, jer činim neke pogešne stvari i ne uspjevam da im se oduprem.

I onda me neki prijatelji sa twitwera pitaju "Šta ti znači, ono umrijeti sebi ili pobjediti sebe!?". Ja kapiram tu ideju, kojim oni pobijaju ovo hrišćansko "umiranje sebi", ideju koja kaže kao pustićemo sebi na volju, zašto bi se mi u sebi nešto mučili i borili. Jednostavno čisti hedonizam. Jer ova borba o kojoj pišem, navodno nije iskrena i ispravna, jer treba valjda biti spontan, "biti svoj" i pratiti svoje poticaje.
Ali koje poticaje da pratim? Neću valjda da zanemarim onaj glas savjesti u sebi, glas razuma, koji mi kaže šta je ispravno i da prestanem činiti te ružne stvari. Da činim ono što hoću, a ne ono što neću, kao kakva marioneta.
Zaista, veoma je bliska istini ona priča o starom indijancu koji objašnjava svom unuku da u svakom čovjeku postoje dva ova vuka koja se bore u nama i da će pobjediti onaj koga više hranimo. To su zapravo dvije prirode naše. Jedna tjelesna koja stremi smrti, i druga duhovna koja stremi životu.
Metanoja jeste proces, tačnije ova borba koja se dešava u nama. Jedno je sigurno da je to neprestana, svakodnevna bitka, koja se bije do kraja našeg života. I u periodima života kada se opustimo i zanemarimo neku duhovnu disciplinu, kroz molitvu, čitanje svetog pisma a nadasve post, onda osjećamo neku slabost, kako lako gubimo ove naše unutarnje bitke. Pa nam se dešava kao meni ovih dana, da znamo šta treba činiti, ali to ne činimo. Kažemo, "Pa takav sam, to je jače od mene!?" time priznajemo da postoji neka "druga volja" u nama samima, koja je "iznad naše", kojoj teško odolijevamo, neka "zla volja" kojoj se ne možemo oduprijeti.
i to je apsolutno tačno! Koliko znam ljudi oko sebe koji nikako da prestanu da piju. Koliko znam ljudi da ne mogu da prestanu da kockaju, iako su i sebe i svoje porodice uništili.
Da ne pričam o kleptomaniji, patološkim lažovima i drogiranju. Mali broj ljudi uspiju nekom svojom voljom da stanu i pobjede svoje poroke i slabosti. To je pravo zlo, koje kao neki postanar u nama hoće da vlada našom voljom. Samo Bog može da nas izbavi od ovoga zla, ja vjerujem, i to pod uslovom da priznamo tu svoju nemoć, da shvatimo koliko je to pogrešno, da je čak mrzimo.
Tek onda kad priznamo svoje slabosti, a o tome je baš Danica Maksimovic večeras odgovorila, kad priznamo da imamo problem sa alkoholom ili slično, onda smo skoro 80% problem rješili. to je to, to je taj princip, to je metanoja. Kad priznamo svoj grijeh, mi se otvaramo za isceljenje i oslobodjenje. Učinimo svoj dio, i onda vidimo kako Bog učini onaj svoj, kako dobijamo snagu da kažemo NE, kako dobijamo ne samo ono "htjeti" nego i "moći" učiniti pravu stvar. Dobijamo tu snagu koja može rušiti ono "JAČE JE OD MENE", i vidimo kako uspjevamo da odolimo toj nekoj mrzovoljnostima tj zlovolji.
Pa i meni je već bolje, kad sam sve ovo napisao i priznao :-)

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski