четвртак, 09. фебруар 2012.

BOLJE MJESTO

Juče uhvatih jednu scenu nekog hispanoameričkog filma. Poslije neke sahrane se vraćaju otac i sin. I sin upita oca: "Šta znači ovo što svi govore - Otišao je na bolje mjesto, Otišao je na bolje mjesto". Ova izreka koja je u ovom narodu postala neka vrsta uzrečice na sahranama, kao kod nas "Primite moje saučešće.", daje odgovor na ono što sam danas htio da pišem.
Naime, jedna od najopasnijih zamki u koju upadaju i mnogi dobri i bogobojažljivi ljudi je gorčina. Gorčina zbog sveg onog što im je život donio, tačnije što im nije donio. Činili su dobro, bili optimisti, davali se i pomagali, a nije im se vratilo dobrim. Pa kažu često tužnim glasom skoro ljutito: " Što si bolji prema ljudima, oni sve gori i gori!" ili "Život nije fer!". Pomogneš čovjeku, a on ti u nevolji okreće glavu ili ti još radi glavi. Daš na zajam koji ti nikad ne vrate. Hraniš krvnika koji ti poslije dodje glave. Vrijedno i savjesno radiš, a na kraju najgore prodješ i dobiješ kaznu upravo zbog onog što si radio. Pa se pitaš: "Zašto? Jesam li ja budala?". I onda čujemo česte cinične uzrečice: Dobar i lud braća su rodjena. Dobar je i konj pa se jaše. A cinizam i sarkazam zapravo su i nastali kao plod ove gorčine, i njegovi su najčeš.i konzumenti nekad vrlo dobri i inteligentni ljudi, koji su na nepravdu koju ovaj život donosi, odgovorili ironijom i gorčinom.

Kad se na ovu nepravdu da nam se dobro dobrim ne vraća, doda druga nepradva da je dobro onima koji čine zlo, onda nismo daleko od konfuzije i pitanja gdje je tu pravda? I onda takvim logiciranjem dolazimo do suštinskog pitanja i do onog što želim da podjelim sa vama. Činiti dobro ne može neko ko ne vjeruje da ima Boga i da nagradjuje one koji ga traže. U našoj srcu postoji to nešto nazvao bih "sebično", to duboko očekivanje da budemo nagradjeni za dobro koje smo činili. Al kako nastaviti činiti dobro ako nam se ne vraća, mi prosto možemo donekle u svojim snagama činiti dobro, dok ne potrošimo baterije, dok se potpuno ne ispraznim da nam ne pukne film.

Zato kažem, činiti dobro može samo onaj koji vjeruje u vječni život i nagradu na "onom svijetu". Ali avaj, ko uopšte danas u 21 vijeku govori o vječnom životu? To je postala tabu teme, čak i medju najboljim hrišćanima, koji slave Uskrs svake godine. Niko ne ide na posao, kucaju se jaja, ide se u crkvu. Možda kažeš "Ali samo nemoj Lave, da mi pričaš da vjeruješ u takvu glupost, ti koji si intelektualac!? Pa ko još vjeruje u raj i u vječni život?!"

Al umjesto odgovora, postavicu nekoliko pitanja i tebi i sebi, kojim dolazimo do osnovne premise. Ako bi davali ljubav samo onima koji nas vole, jadna bi bila naša ljubav, pa i oni Sicilijanski mafijaši vole svoju porodicu i dižu te porodične odnose na pijedastal, jer familija je njihova najveća firma.
Ako dajemo samo onima koji su nam nešto dali i za koje znamo da će nam uredno vratiti, kakav je kvalitet našeg davanja? Ako dobijemo pohvale i slavu za svaki humani gest koji smo učinili, i ako ne činimo ništa onima koji nas ne glorifikuju, kakva je to naša plemenitost? Jadni smo mi hrišćani ako tražimo da nam se sve vrati za života, da sa svakim sa kojim se susretnemo u životu budemo u plusu. Isus kaže: "Vi ste ste svoju platu primili, takvi neka ne misle da će šta primiti od Gospoda. Ali ako vas usprogone radi pravednosti, radujte se u onaj dan jer velika je plata vaša na nebesima!"

E o tome pišem danas, ako činimo sam ono što se od nas trazi jadni je nasa vjera. Ako vraćamo dobrim samo onim koji su nam dobro učinili, ako dajemo samo onima koji su nam dali ili ce nam vratiti, onda ko bi prvi počeo sa davanjem na ovom svijetu. Ako smo ljudi samo prema onim dobrima, to je ok, ali onda nema nase plate na nebu, mi smo svoju platu primili.

To je ovo pomodarsko hriscanstvo i humanizam kakvim ga neki zamišljaju, koji je u svoj biti kalkulantski i samo za jedno vrijeme. Prije ili kasnije malaksaće svako onaj ko ne vjeruje u Vječnoga Boga, jer neće moći dugo ciniti dobro, ponestaće mu volje i snage, jer platu na ovom svijetu ne primi.

A pravi hrišćeni pomažu i kada im se nije vraćalo, vole i one koji im čine zlo. I kada se na nekoj velikoj životnom tasu stavi sve dobro što su dali i sve ono što su primili, vidi se njihov veliki minus. Ali upravo u ovom minusu koji nastaje izmedju onog što smo dali, a nije nam se vratilo, u toj nepravdi se naselila ljubav bozija prema ljudima. Jer kako bi neko vidio da tebe i mene motiviše nešto uzvišeno, ako bi činio samo srazmjerno primanjima.
Što je veći tvoj minus, to bi trebala biti veća naša radost zbog velike plate koja nas čeka u Nebu. Jer ako postoji Bog, i ako postoji pravde, a postoji, tamo u Nebu čeka nas plata koja će da pokrije sve naše minus, koja će da otre sve naše suze i utješiti za uvjek dušu našu.
Samo onaj koji vjeruje da je njegova plata u Bogu, može činiti tajna dobročinstva, ne tražeći slavu i čast od ljudi. Samo onaj koji vjeruje da onaj duh koji se rodio u njemu je vječni duh koji neće vidjeti smrti nikada, može ljubiti i one koji ga vrijedjaju i muče. Samo onaj koji vjeruje da postoji to BOLJE MJESTO o kome govore likovi sa početka ovog posta, može se radovati istinski životu, može na ljudske prevare odgovoriti sažaljenjem, može oprostiti dužnicima svojim. Jedino istina o BOLJEM MJESTU koje nas čeka daje stvarnu nadu, postojani mir i nepomućenu radost, koju ništa ne može uništiti. To je praznik Uskrs koji traje 365 dana godišnje, jer kao što kaže sveti apostol Pavle, ako Hrist nije ustao iz mrtvih i ako nema vječnog života, jadno je naše hrišćanstvo, mi smo najbedniji ljudi na svijetu, uzalud nam je sve. ostaje nam samo život u gorčini, sa više ili manje smisla za cinizam i ironiju...
Ali hvala Bogu, ima pravde i sva nepravda i minus u ovom svijetu samo povećava naš nebeski konto, jer mi neki IDEMO NA BOLJE MJESTO :-)