Пређи на главни садржај

BOLJE MJESTO

Juče uhvatih jednu scenu nekog hispanoameričkog filma. Poslije neke sahrane se vraćaju otac i sin. I sin upita oca: "Šta znači ovo što svi govore - Otišao je na bolje mjesto, Otišao je na bolje mjesto". Ova izreka koja je u ovom narodu postala neka vrsta uzrečice na sahranama, kao kod nas "Primite moje saučešće.", daje odgovor na ono što sam danas htio da pišem.
Naime, jedna od najopasnijih zamki u koju upadaju i mnogi dobri i bogobojažljivi ljudi je gorčina. Gorčina zbog sveg onog što im je život donio, tačnije što im nije donio. Činili su dobro, bili optimisti, davali se i pomagali, a nije im se vratilo dobrim. Pa kažu često tužnim glasom skoro ljutito: " Što si bolji prema ljudima, oni sve gori i gori!" ili "Život nije fer!". Pomogneš čovjeku, a on ti u nevolji okreće glavu ili ti još radi glavi. Daš na zajam koji ti nikad ne vrate. Hraniš krvnika koji ti poslije dodje glave. Vrijedno i savjesno radiš, a na kraju najgore prodješ i dobiješ kaznu upravo zbog onog što si radio. Pa se pitaš: "Zašto? Jesam li ja budala?". I onda čujemo česte cinične uzrečice: Dobar i lud braća su rodjena. Dobar je i konj pa se jaše. A cinizam i sarkazam zapravo su i nastali kao plod ove gorčine, i njegovi su najčeš.i konzumenti nekad vrlo dobri i inteligentni ljudi, koji su na nepravdu koju ovaj život donosi, odgovorili ironijom i gorčinom.

Kad se na ovu nepravdu da nam se dobro dobrim ne vraća, doda druga nepradva da je dobro onima koji čine zlo, onda nismo daleko od konfuzije i pitanja gdje je tu pravda? I onda takvim logiciranjem dolazimo do suštinskog pitanja i do onog što želim da podjelim sa vama. Činiti dobro ne može neko ko ne vjeruje da ima Boga i da nagradjuje one koji ga traže. U našoj srcu postoji to nešto nazvao bih "sebično", to duboko očekivanje da budemo nagradjeni za dobro koje smo činili. Al kako nastaviti činiti dobro ako nam se ne vraća, mi prosto možemo donekle u svojim snagama činiti dobro, dok ne potrošimo baterije, dok se potpuno ne ispraznim da nam ne pukne film.

Zato kažem, činiti dobro može samo onaj koji vjeruje u vječni život i nagradu na "onom svijetu". Ali avaj, ko uopšte danas u 21 vijeku govori o vječnom životu? To je postala tabu teme, čak i medju najboljim hrišćanima, koji slave Uskrs svake godine. Niko ne ide na posao, kucaju se jaja, ide se u crkvu. Možda kažeš "Ali samo nemoj Lave, da mi pričaš da vjeruješ u takvu glupost, ti koji si intelektualac!? Pa ko još vjeruje u raj i u vječni život?!"

Al umjesto odgovora, postavicu nekoliko pitanja i tebi i sebi, kojim dolazimo do osnovne premise. Ako bi davali ljubav samo onima koji nas vole, jadna bi bila naša ljubav, pa i oni Sicilijanski mafijaši vole svoju porodicu i dižu te porodične odnose na pijedastal, jer familija je njihova najveća firma.
Ako dajemo samo onima koji su nam nešto dali i za koje znamo da će nam uredno vratiti, kakav je kvalitet našeg davanja? Ako dobijemo pohvale i slavu za svaki humani gest koji smo učinili, i ako ne činimo ništa onima koji nas ne glorifikuju, kakva je to naša plemenitost? Jadni smo mi hrišćani ako tražimo da nam se sve vrati za života, da sa svakim sa kojim se susretnemo u životu budemo u plusu. Isus kaže: "Vi ste ste svoju platu primili, takvi neka ne misle da će šta primiti od Gospoda. Ali ako vas usprogone radi pravednosti, radujte se u onaj dan jer velika je plata vaša na nebesima!"

E o tome pišem danas, ako činimo sam ono što se od nas trazi jadni je nasa vjera. Ako vraćamo dobrim samo onim koji su nam dobro učinili, ako dajemo samo onima koji su nam dali ili ce nam vratiti, onda ko bi prvi počeo sa davanjem na ovom svijetu. Ako smo ljudi samo prema onim dobrima, to je ok, ali onda nema nase plate na nebu, mi smo svoju platu primili.

To je ovo pomodarsko hriscanstvo i humanizam kakvim ga neki zamišljaju, koji je u svoj biti kalkulantski i samo za jedno vrijeme. Prije ili kasnije malaksaće svako onaj ko ne vjeruje u Vječnoga Boga, jer neće moći dugo ciniti dobro, ponestaće mu volje i snage, jer platu na ovom svijetu ne primi.

A pravi hrišćeni pomažu i kada im se nije vraćalo, vole i one koji im čine zlo. I kada se na nekoj velikoj životnom tasu stavi sve dobro što su dali i sve ono što su primili, vidi se njihov veliki minus. Ali upravo u ovom minusu koji nastaje izmedju onog što smo dali, a nije nam se vratilo, u toj nepravdi se naselila ljubav bozija prema ljudima. Jer kako bi neko vidio da tebe i mene motiviše nešto uzvišeno, ako bi činio samo srazmjerno primanjima.
Što je veći tvoj minus, to bi trebala biti veća naša radost zbog velike plate koja nas čeka u Nebu. Jer ako postoji Bog, i ako postoji pravde, a postoji, tamo u Nebu čeka nas plata koja će da pokrije sve naše minus, koja će da otre sve naše suze i utješiti za uvjek dušu našu.
Samo onaj koji vjeruje da je njegova plata u Bogu, može činiti tajna dobročinstva, ne tražeći slavu i čast od ljudi. Samo onaj koji vjeruje da onaj duh koji se rodio u njemu je vječni duh koji neće vidjeti smrti nikada, može ljubiti i one koji ga vrijedjaju i muče. Samo onaj koji vjeruje da postoji to BOLJE MJESTO o kome govore likovi sa početka ovog posta, može se radovati istinski životu, može na ljudske prevare odgovoriti sažaljenjem, može oprostiti dužnicima svojim. Jedino istina o BOLJEM MJESTU koje nas čeka daje stvarnu nadu, postojani mir i nepomućenu radost, koju ništa ne može uništiti. To je praznik Uskrs koji traje 365 dana godišnje, jer kao što kaže sveti apostol Pavle, ako Hrist nije ustao iz mrtvih i ako nema vječnog života, jadno je naše hrišćanstvo, mi smo najbedniji ljudi na svijetu, uzalud nam je sve. ostaje nam samo život u gorčini, sa više ili manje smisla za cinizam i ironiju...
Ali hvala Bogu, ima pravde i sva nepravda i minus u ovom svijetu samo povećava naš nebeski konto, jer mi neki IDEMO NA BOLJE MJESTO :-)

Коментари

  1. Davna hiljadu devetsto devedeset i neka: Strika Toko mi pruza novac:"Posalji Seki" (Seka je u Sarajevu, u studentskom domu). "Napisi da joj je to poslao strika Toko", dobacuje mi mama. "Niposto! Samo joj posalji i nemoj da pises ko salje."
    Strika Toko, Toko Ivanovic, covjek koji je imao vaznu ulogu u mom odrastanju.

    ОдговориИзбриши
  2. Da, da, zato što je znao tu tajnu davanja... Anonimni hranitelji, dobročinitelji i humanitarci, znaju za ovo Bolje mjesto...

    ОдговориИзбриши
  3. "Bolje mjesto" ne mozemo dobiti samo kao nagradu ili platu za nase trpljenje u ovom zivotu. "Bolje mjesto" je u nasem pogledu, u nasem srcu... i ako je nase oko i srce cisto, odvesce nas, onom uskom stazom, do njega...

    ОдговориИзбриши
  4. rekla si fundamentalnu istinu, u pravu si, mnogi to ne uvidjaju. Nazalost, ja u jednom tekstu ne mogu sve da obradim, ovim tekstom sam htio na naglasim jednu stvar. Da ako ne vjerujemo u to da ima jedno Bolje mjesto za nas, nećemo moći da istrajati u cinjenju dobra, jer necemo imati punu sliku ako samo gledamo sta cemo dobiti u ovom zemaljskom zivotu...

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski