четвртак, 16. фебруар 2012.

OFICIR I DŽENTLMEN

Jedan od omiljenih mojih filmova iz pitomačkih dana, onih osamdesetih godina, je bio "Oficir i Džentlmen" sa Ri čardom Girom u glavnoj ulozi. I mi smo sanjali tada oficirske činove i onu glanc bijelu uniformu. Biti oficir JNA je nekad bilo veoma cijenjeno i podrazumjevalo je nešto više od obične vojne vještine. Prije svega biti oficir podrazumjevalo je biti džentlmen. A džentlmen je engleski izraz za muškarca koji poštuje više moralne standarde i koji ima poseban obzir i ponašanje (bonton) prema slabijem polu ali i prema onima koji su nejač (djeca i nemoćni i stari).
Sjećam se da smo kao pitomci imali časove plesa, ali i da smo morali znati i bonton. Mnogo sam volio te časove plesa, posebno da igram tango. Uloga džentlmena u plesu je prije svega da vodi partnerku. Ipak džentlmeni ustaju damama kad one trebaju sjesti za sto, pomažu pri skidanju kaputa, sipaju piće, pale cigaretu, primiču stolicu i sl.

Ali kad razmišljam o pravom gospodinu, onda svakako mislim da su to ljudi koji će ustati starijoj osobi u prevozu da sjedne, koji će propustiti damu da prva udje ili izadje iz zatvorenog prostora. Pravi oficiri tj kapetani broda će pustiti prvo djecu i žene u spasilačke čamce i zadnji napustiti brod koji tone. Jednom rječju biti oficir, odnosno biti džentlmen je svako onaj koji će NAPRAVITI MJESTO slabijem.

Ali najveći od svih džentlmena koji znam je Gospod. On nikad neće uraditi ni jednu stvar dok mu mi to ne dozvolimo. On ne spašava ljude na silu tj suprotno njihovoj volji. Ali ako mu se prepustimo On će zasigurno voditi taj čarobni tango, stisnuti nas uz sebe, da možemo čuti otkucaje i ritam Njegovoga srca koje uzbudjeno kuca za nas.
Ali zašto to ne vidimo u svome životu, nema Ga, ne vidimo Ga da djeluje. Kao da sve moramo sami. Ali da li je zaista tako?
Ja mislim da nije, jer mi često nismo džentlmeni, mi Njemu ne OSTAVLJAMO MJESTA u našim životnim odlukama i svojim postupcima. Jer na uvredu smo brzi uvredom da odgovorimo, ne ostavljajući mjesta Njemu da djeluje. A on se sigurno neće gurati da bi sjeo na naše mjesto, jer je džlentlmen, koji izgleda uzaludu govori: " Moja je osveta, ja ću uzvrtiti!" ili " Prepusti svoje puteve meni i zasijaće tvoja pravda kao podnevno sunce". Ali mi nismo spremni da čekamo na Njega, da oprostimo i ostavimo Njemu prostora da djeluje da izvede našu pravdu. Mislimo valjda da je naš odgovor i osveta djelotvornija od Njegove, koji je neshvatljivo i nemjerljivo moćniji od nas, a nadasve pravedniji.
Pa kako da vidimo Njega, ako ga ne propustimo ispred nas, kao pravi džentlmeni. Ako Mu sa poštovanjem ne ustupimo naše mjesto, da On bije našu bitku i brine naše brige.
Medjutim On jeste džentlmen i kad mi to nismo, pa nas pušta kao razmaženu damu, pridržava kaput i otvara vrata kad demonstrativno hoćemo van i sprovodimo svoje kaprice. A mi kažemo gdje si Bože, a ne dajemo mu prostora da djeluje, nemamo strpljenja i vjere jer svoju pravdu sami istjerujemo. Tražimo zadovoljštinu odmah on naših protivnika.
Mi bi željeli da smo visoki oficiri, ali bojim se da nismo prethodno džentlmeni. Nema oficira a da nije i džentlmen koji će NAPRAVITI MJESTA za Njega i NJegovu pravdu!