Jednu poučnu priču koju sam davno čuo, kad sam bio pod pritiskom raznih novinskih tekstova, koju mi je ispričao onaj moj Prijatelj, neću zaboraviti i često je pričam a tiče se našeg mentaliteta. Gledao je neku emisiju o nekom afričkom plemenu, koje je na dnu civilizacijske ljestvice. Još uvjek goli šetaju, imaju primitivno orudje, svake godine održavaju neko ritualno takmičenje i borbe, na kojem se tinejdžeri pribrajaju starijim članovima plemena, postaju ratnici i stiču neka prava u donošenju odluka i da se žene i sl.
Ta ritualna borba je zapravo klasično močuganje bez ikakvog ograničenja. Borci su potpuno goli, namazani u neke ratničke boje. Imaju pravo da se onom motkom udaraju u tijelo i po glavi i nogama... Vrlo brutalno. Ali postoji samo jedno ograničenje i jedno pravilo: "NE SMIJEŠ UDARATI SVOG PROTIVNIKA KADA PADNE".
I onda zaključio je moj prijatelj: "Vidiš Lave, ovi ljudi na takvom civilizacijskom nivou, razmujeli su nešto što mi Crnogorci u sred Evrope nismo još uvjek. Da kad padne naš neprijatelj da prestanemo sa udaranjem. Mi naprotiv, tek kad neki naš suparnik padne, mi ga udaramo dok ga ne sabijemo 6 stopa ispod zemlje!"
Bojim se da je u pravu, jer dok je naš nenavidnik moćan i snažan, ulizujemo se i pretvaramo mu se, ali kad padne onda se kao lešinari obrušavamo i vrijedjamo iz cjelokupnog arsenala. Pa ako je u nok daunu, postaraćemo se da ga dokusurimo i da crkne, da više nikad ne ustane.
Ali danas želim još dublje da udjem u ovu problematiku, da rasvijetlim aspekt ove podmukle borbe. A opisan je u jednom Davidovom psalmu br.69, koji je spjevan po napjevu "LJiljani". David je u teškom očaju, vapi Bogu, jer su mu muke došle do guše, tone u dubokom živom blatu, sve nestaje ispod njega, propada. Veoma je bolestan, nemoćan i star. Oko njega su se nagomilali neprijatelji, koji žele njegovo kraljevsko mjesto, rugaju se ovom nekdašnjem silnom caru, vojskovodji. Bog ga je kaznio, a ljudi koriste i dodaju muku na muku. Posebno ga poražava što jedan od njegovih sinova zajedno sa generalima i prvosvještenicima kuju zavjeru kako da ga smaknu i da na silu preuzmu carstvo. I onda kralj sa svojom ličnom gardom i ostatkom carske porodice kreće onako nemoćan u izgnansto pred rodjenim sinom koji predvodi puč. Ali da slika bude još bjednija, u sred ovog bespomoćnog stanja Davidiovog, na putu ih sreće Šimej unuk pokojnog kralja Saula Davidovog prethodnika i neprijatelja. I počinje da pljuje, kune i da psuje najgorim riječim, ovog starog kralja, za njegove okrvavljene ruke itd. Da slika još bude jača, ovaj Šimej nije samo kratko psovao, ne, ova agonija je trajala, jer je on prati i prati ovu kolonu cijelom dužinom puta, psuje i baca kamenje bez prestanka.
I David zabranjuje da se njegova garda obračuna sa ovim klevetnikom i kaže: "Pustite ga, neka psuje, dozvolio mu je Gospod za sve moje grijehe. Pa možda Gospod pogleda na moju muku, povrati se i vrati mi dobrom zbog svih ovih psovki!"
Ali o čemu ja to? Lajtmotiv mi je bio jedan stih iz ovog psalma "Ljiljani"kad kaže: "Onog koga si Ti porazio oni gone, i umožavaju jade onima koje si ti ranio!". Koji otkriva jednu dimenziju ove bestijalnosti. Nema bjednije rabote od one kada onog koji je kažnjen od Boga, ti dokusuruješ. U nastavku ove Rječi Božije je izrečene su neke od najtežih kletvi koje bi trebale da stignu onog koji na Božiju kaznu, dodaju i ne prestaju. Da ti se kosa digne na glavi.
I zaista dobro me je zamislilo, šta činimo kad uzimamo sud u svoja usta. Bez razlike je da li su te riječi na mjestu, da li je taj nesretnik zaslužio svoju nesreću, svoju kaznu. Nismo mi ti koji bi trebali da dižemo glas i kamen na "kralja" koji je u pao. Bez obzira šta je taj neko učinio, tebi ili bilo kome.
Budimo barem na nivou onih afričkih vitezova sa početka ove priče, koji se istina biju žestoko, ali ipak NIKAD NE UDARAJU SVOJEG PROTIVNIKA KAD JE PAO, dok je glavom u prašini. JEr možda se Gospod predomisli, pa da kletve stignu nas koji smo likovali nad uniženim neprijateljima svojim. Kao što se predomislio kad je kralj David u pitanju, pa mu je dao mogućnost da se uspravi i povrati svoje carstvo. Bog ga je vratio na najviše mjesto koje mu je i pripadalo. A onaj lajavi Šimej kao i buntovni Davidov sin i sva ta bolumenta koja je napravila puč, bila je smaknuta. Ostali su bez glave i to bez ruke Davidove, jer on se nije svetio.
Ta ritualna borba je zapravo klasično močuganje bez ikakvog ograničenja. Borci su potpuno goli, namazani u neke ratničke boje. Imaju pravo da se onom motkom udaraju u tijelo i po glavi i nogama... Vrlo brutalno. Ali postoji samo jedno ograničenje i jedno pravilo: "NE SMIJEŠ UDARATI SVOG PROTIVNIKA KADA PADNE".
I onda zaključio je moj prijatelj: "Vidiš Lave, ovi ljudi na takvom civilizacijskom nivou, razmujeli su nešto što mi Crnogorci u sred Evrope nismo još uvjek. Da kad padne naš neprijatelj da prestanemo sa udaranjem. Mi naprotiv, tek kad neki naš suparnik padne, mi ga udaramo dok ga ne sabijemo 6 stopa ispod zemlje!"
Bojim se da je u pravu, jer dok je naš nenavidnik moćan i snažan, ulizujemo se i pretvaramo mu se, ali kad padne onda se kao lešinari obrušavamo i vrijedjamo iz cjelokupnog arsenala. Pa ako je u nok daunu, postaraćemo se da ga dokusurimo i da crkne, da više nikad ne ustane.
I David zabranjuje da se njegova garda obračuna sa ovim klevetnikom i kaže: "Pustite ga, neka psuje, dozvolio mu je Gospod za sve moje grijehe. Pa možda Gospod pogleda na moju muku, povrati se i vrati mi dobrom zbog svih ovih psovki!"
Ali o čemu ja to? Lajtmotiv mi je bio jedan stih iz ovog psalma "Ljiljani"kad kaže: "Onog koga si Ti porazio oni gone, i umožavaju jade onima koje si ti ranio!". Koji otkriva jednu dimenziju ove bestijalnosti. Nema bjednije rabote od one kada onog koji je kažnjen od Boga, ti dokusuruješ. U nastavku ove Rječi Božije je izrečene su neke od najtežih kletvi koje bi trebale da stignu onog koji na Božiju kaznu, dodaju i ne prestaju. Da ti se kosa digne na glavi.
I zaista dobro me je zamislilo, šta činimo kad uzimamo sud u svoja usta. Bez razlike je da li su te riječi na mjestu, da li je taj nesretnik zaslužio svoju nesreću, svoju kaznu. Nismo mi ti koji bi trebali da dižemo glas i kamen na "kralja" koji je u pao. Bez obzira šta je taj neko učinio, tebi ili bilo kome.
Budimo barem na nivou onih afričkih vitezova sa početka ove priče, koji se istina biju žestoko, ali ipak NIKAD NE UDARAJU SVOJEG PROTIVNIKA KAD JE PAO, dok je glavom u prašini. JEr možda se Gospod predomisli, pa da kletve stignu nas koji smo likovali nad uniženim neprijateljima svojim. Kao što se predomislio kad je kralj David u pitanju, pa mu je dao mogućnost da se uspravi i povrati svoje carstvo. Bog ga je vratio na najviše mjesto koje mu je i pripadalo. A onaj lajavi Šimej kao i buntovni Davidov sin i sva ta bolumenta koja je napravila puč, bila je smaknuta. Ostali su bez glave i to bez ruke Davidove, jer on se nije svetio.
Коментари
Постави коментар