Jutros sam uzeo sebi malo vremena, za osamu za slusanje hriscanske muzike i molitvu. Nova Godina je na pomolu, razmisljam o onome sto dolazi, o promjenama koje su više nego izvjesne. Treba mi iznova vodjstvo i pomoć.
Misli mi se vraćaju na sve krupno sto se desilo ove godine, koja je bila jedna o burnijih u mom životu, puna preokreta i turbulencija. I zaista, vidio sa milost Božiju, da me sve to nije preplavilo, da sam "pretekao".
Razmišljam i pitam se kako je moguće da preživi neko ko pokusava da traži mir u ovo nemirno vrijeme? Kakve su šanse za uspjeh onog koji želi da igra fer i po pravilima?
Pogled mi pade na kavez i papagaja tigricu, koju smo skoro kupili kad nam je pobjegao prethodni. On je potpuno bijele boje, albino.
Sjetih se jedne emisije o životinjama koje govori o albino životinjama. One su predivne životinje. U ZOO vrtu u Beogradu, vidio sam dva kraljevska bijela lava. I zaista plene poglede te čudesne bijele životinje. Ali nažalost one su veoma ugrožene u stvarnom svijetu, jer albino primjerci životinja su lako vidljivi, i na udaru su predatora. Albino se ne mogu kamuflirati u niskom rastinju i travi, pa njih najviše jure grabljivice.
A sa druge strane, i albino primjerci grabljivaca, su lako uočljivi i teško se primiču neopaženi na potrebno rastojanje od lovine, kako bi ih uhvatili. Onda razmišljam, kakve šanse imaju ovi bijeli lavovi u preriji? Rekli bi nikakve. Ali čudom nekim nije tako, ipak postoje i nisu iščezli.
I onda postade mi jasno nešto. Pravednici jesu obelježeni, jesu drugačiji, njihova čisto bijela boja je njihov ukras, ali i njihov krst. Kad sam postao hrišćanin, mislio sam: "E, sad će sve da bude divno i krasno!". Al umjesto da sve krene kao po loju, desilo se nešto neobično. Kao što reče neko:Kao da sam ušao u jednosmjernu ulicu". Svi idu u istom smjeru, a samo ja u suprotnom. Svi te gledaju čudno, sudaraš se ramenima, okreću se za tobom. Pitaš se "Bože, ko je ovdje lud?". Zar samo ja čistim srce, samo ja pazim na svoje puteve, samo ja tražim Boga. Sigurno nijesu svi u krivu, a samo ja u pravu. Ili je to ili ja nešto izmišljam. Osjećao sam se kao Albino primjerak svoje vrste.
Kao da sam obilježen. Ali ne kao neko izuzetan, već naprotiv, kao što se označava meta za ostrel. Tako lako uočljiv, tako lak za oborit. Kao bijela ruža, ali bez i jednog trna. Čime bi se odbranio od povreda nemarnih i grubih ruku? I onda, kao i danas, pitao sam se: "Može li Albino preživjeti u ovom svijetu? Kao da sam mogao čuti svoje srce koje govori: Hvala ti Gospode, što si oprostio moje grijehe, ubijelio moje prljave haljine. Ali Gospode moje posvećenje, je postala moja Albino boja. Postadoh razgolićen i slab da zgrabim plijen ali i nemoćan da se odbranim od grabljivaca.
I onda vidjeh danas ovu predivnu malu bijelu tigricu, kao bijelu golubicu, kako živi uprkos svemu. Pa svoju različitost i svoj krst, prihvata sa radošću i mirom.
Ova bijela ptica, ipak odolijeva zaštićena nevidljivom Rukom, sakrivena krilima andjela na koje je počela da sliči.
I razumjeh da Albino je moja boja slobode, boja Duha, boja Neba koje je moja Domovina. I svaka jednosmjerna ulica u koju sam zapeo, nije moja prepreka već moja prečica na povratku Kući. Ništa me neće ubiti!
Misli mi se vraćaju na sve krupno sto se desilo ove godine, koja je bila jedna o burnijih u mom životu, puna preokreta i turbulencija. I zaista, vidio sa milost Božiju, da me sve to nije preplavilo, da sam "pretekao".
Razmišljam i pitam se kako je moguće da preživi neko ko pokusava da traži mir u ovo nemirno vrijeme? Kakve su šanse za uspjeh onog koji želi da igra fer i po pravilima?
Pogled mi pade na kavez i papagaja tigricu, koju smo skoro kupili kad nam je pobjegao prethodni. On je potpuno bijele boje, albino.
A sa druge strane, i albino primjerci grabljivaca, su lako uočljivi i teško se primiču neopaženi na potrebno rastojanje od lovine, kako bi ih uhvatili. Onda razmišljam, kakve šanse imaju ovi bijeli lavovi u preriji? Rekli bi nikakve. Ali čudom nekim nije tako, ipak postoje i nisu iščezli.
I onda postade mi jasno nešto. Pravednici jesu obelježeni, jesu drugačiji, njihova čisto bijela boja je njihov ukras, ali i njihov krst. Kad sam postao hrišćanin, mislio sam: "E, sad će sve da bude divno i krasno!". Al umjesto da sve krene kao po loju, desilo se nešto neobično. Kao što reče neko:Kao da sam ušao u jednosmjernu ulicu". Svi idu u istom smjeru, a samo ja u suprotnom. Svi te gledaju čudno, sudaraš se ramenima, okreću se za tobom. Pitaš se "Bože, ko je ovdje lud?". Zar samo ja čistim srce, samo ja pazim na svoje puteve, samo ja tražim Boga. Sigurno nijesu svi u krivu, a samo ja u pravu. Ili je to ili ja nešto izmišljam. Osjećao sam se kao Albino primjerak svoje vrste.
Kao da sam obilježen. Ali ne kao neko izuzetan, već naprotiv, kao što se označava meta za ostrel. Tako lako uočljiv, tako lak za oborit. Kao bijela ruža, ali bez i jednog trna. Čime bi se odbranio od povreda nemarnih i grubih ruku? I onda, kao i danas, pitao sam se: "Može li Albino preživjeti u ovom svijetu? Kao da sam mogao čuti svoje srce koje govori: Hvala ti Gospode, što si oprostio moje grijehe, ubijelio moje prljave haljine. Ali Gospode moje posvećenje, je postala moja Albino boja. Postadoh razgolićen i slab da zgrabim plijen ali i nemoćan da se odbranim od grabljivaca.
I onda vidjeh danas ovu predivnu malu bijelu tigricu, kao bijelu golubicu, kako živi uprkos svemu. Pa svoju različitost i svoj krst, prihvata sa radošću i mirom.
Ova bijela ptica, ipak odolijeva zaštićena nevidljivom Rukom, sakrivena krilima andjela na koje je počela da sliči.
I razumjeh da Albino je moja boja slobode, boja Duha, boja Neba koje je moja Domovina. I svaka jednosmjerna ulica u koju sam zapeo, nije moja prepreka već moja prečica na povratku Kući. Ništa me neće ubiti!
Коментари
Постави коментар