среда, 15. фебруар 2012.

RAVNODUŠAN PREMA SVEMU

Razmišljam danas kako lako, od velikog broja i učestalosti raznih negativnih informacija, ljudskih sudbina i nesreća, čovjek sklizne u neku neosetljivost. A kad se toj neosjetljivosti dodaju i razne povrede, razočarenja i neuspjesi na emotivnom planu onda se brzo začaurimo u oklop ravnodušnosti. sigurni od bola, stresa i neprijatnosti.
Život nam donosi neke teške trenutke, viču na nas, plaču nam, vrijedjaju, omalovažavju, lažu, i onda jedno vrijeme burno reagujemo, bunimo se, tržimo pravdu, ali shvatamo vremenom da iz svega toga samo izlazimo povrijedjeni i ranjiviji, pa se pitamo imali to ikakvog smisla. Zar nije bolje, pomislimo, da nekako pobjegnemo od svih tih neprijatnih situacija, da iznova ne bi osjetili bol. Ugasimo receptore, po sistemu ima slike nema tona, i polako ulazimo u jedno čudno stanje neosjetljivosti, u kojem kažemo " ma boli me uvo za sve! Crknite, umrite, ne zanima me!".
To je ono stanje, slično onom, u koje poslije izvjesnog vremena oscilacija, dodje metalna kugla bačena u neko korito ili kadu. Kugla ide na početku iz jednog krajnjeg položaja gore, pa preko dna u drugi kraj tog korita, pa opet nazad, i onda polako poslije nekog vremena te amplitude pod uticajem gravitacije bivaju sve kraće i kraće, dok na kraju ne dodje u krajnji donji polaožaj na samom dnu, gdje potpuno stane. Nema kretanja, nema oscilacija, nema emotivnih tobogana, nema stresa. Prava nirvana! Samo da nas neko slučajno ne probudi iz te hibernacije. Svako kretanje prestavlja bol, predstavlja napor. Još da okačimo natpis "Ne diraj me, ne diram te!"

Danas sam obilazio neke zabačane kancelarije u mojoj firmi i vidio neke koleginice kako rade u hladnim kancelarijama. Poželile su se, i obično bi imao brze odgovore kako se nema mogućnosti, kako smo sveli sve troškove na minimum. Od velike nemaštine ljudi brzo zapadnu u neku vrstu nemilosrdnosti i okorjelosti srca. Majstori smo za izgovore. Onda odlazeći u svoju toplu direktorsku kancelariju, samo mi prodje kroz glavu zašto se ja ne bih odrekao svoje grijalice. I to sam uradio, dao sam im svoju. Vrlo jednostavna logika u pobjedi nad neosjetljivošću, je da daš nešto svoje.
Ovo navodim kao primjer, ne da bi se hvalio, jer i nemam okošta, jer jutros npr. nisam zbog svoje slične ravnodušnosti pomogao u poslovima oko kuće supruzi koja su ledje presjekla već sam žurio na posao. Tako da je pod bolovima morala sama neke stvari da završi. Sam uvidjam kako me nekako život pod silom zemljine teže, uvodi u ovu zonu ravnodušnosti. Od raznih ekstremnih situacija i stresova,postao sam skoro debelokožac, kao neka vrsta odbrambenog mehanizma.
Ipak danas želim da razobličim ovu vrstu indiferentosti u koju zapadamo kao u neki zamku, jer neke religije propagiraju asketizam, smatraju ravnodušnost kao neku veliku duhovnu vještinu, i uzvišeno stanje duha. Tom neosjetljivošću prema spoljašnjim uticajima, smo navodno pobjedili neke strasti u svojim udovima, pobjedili neke tjelesne i materijalne žudnje i potrebe. I zaista ima istine u tome da mi ne trebamo da se povodimo nekom čulnom svjetu u kome je vrhunac napuni stomak i nešto dobro popiti itd ali to je sve daleko od prave duhovnosti koja je praktična i djelotvorna i nagoni nas da sebi i svojim bližnjima obezbijedimo materijalne uslove za život. A da od suviška možemo da činimo dobra djela.
Ja namjerno danas nisam pisao o onoj prostoj ravnodušnosti koji imaju opaki i oholi ljudi, probisvjeti i boemi, koji pjevaju punih usta onu staru Čorbinu pjesmu "Ravnodušan prema svemu i napokon sasvim sam...". Ta prostačka ravnodušnost je izraz njihovog dubokog sebičluka i neljudskosti. Nisam pisao iako znam da je upravo takve ravnodušnosti prepun ovaj svijet i da smo u ekonomskoj krizi najviše zbog toga, što neki ljudi bez problema troškare svoje milione pored onih koji ljeba nemaju jesti.
U ovoj krizi sad imaju i dobar izgovor, pa svi brinu samo svoju brigu, i dosta im je! Nemaju još volje da se bave i tudjom mukom, kad je i njihove preko glave, pa se zaobilazimo na ulici, okrećemo glave, jer bi susret i uplitanje u njihovu muku podrazumjeva neprijatnost uz gubitak odredjenog vremena, novca i komoditeta.
Govorim danas o onoj jednoj podmukloj ravnodušnosti, koja po spoljnoj manifestaciji ima neki oblik pobožnosti i mudrosti. U koju se zavlačimo u svom bezstrašću, pa postajemo neki duhovni debelokožci, pod sloganom ja sam pobjedio neke moje potrebe, pa nemam problema sa tim sa čime se ti mučiš. Pa umjesto da zavučemo malo ruku u džep, kažemo duhovno "Neka te Gospod blagoslovi, samo vjeruj i nahrani se u miru...". Stvarni karakter ove ravnodušnost nije neko bježenje od neke emotivnosti i svijeta senzacija, već je u nekoj vrste neosjetljivost pa čak i negaciji života. Ona je sterilna, androidna, bezlična. Bez radosti o kojoj govori mudri solomon kad kaže: " Šta ostaje čovjeku nego da uživa u jelu, piću, ženi mladosti svoje. I ako još ima posao u kome uživa, to je velika milost od Gospoda!". Ravnodušnost je stanje beživotnosti i jedne velike otudjenosti od ljudi. Zapravo bi se moglo reći da antipod ljubavi i samilosti, nije mržnja jer i ona podrazumjeva neku emociju, već ova ljigava apatija ravnodušnosti. To je skrovište za kukavice, koji ne žele da podnesu žrtvu, koji ne žele da rizikuju vjerujući ljudima, davajući im ljubavi i nešto od svojega imanja.
Zato stalno se trebamo preispitivati u svojoj duhovnosti, tražiti tu metanoju, jer smo možda nesvjesni ove ravnodušnosti u koju smo zapali kao u živo blato u kojem nema čovjekoljublja i životne radosti!