среда, 08. фебруар 2012.

DVA OKA

Da bi vidjeli ispravno i trodimenzionalno, sagledali stvarnu daljinu od nekog predmeta, Bog nam je dao dva oka u glavi. Te dvije slike se negdje u mozgu uparuju i daju pravu vizuru.
Jednim okom ne mozemo da dobro vidimo. Nemamo oba ugala u nasem vidokrugu, brzo nam se muti slika i čini nejasna.
Tako je i sa sagledavanjem stvarnosti i ljudi u našem životu. Da bi ispravno razumjeli stvari a još važnije da bi ispravno postupili prema ljudima i nekim pojavama koje nam se zbivaju, moramo gledati sa oba oka. Često ta dva ugla posmatranja su čak kontradiktorna, pa ipak tek kad imamo oba pogleda na stvari oko nas najbliži smo ispravnom stavu.
U jednoj ruci nosiš šibu a u drugoj melem. Kad jednim ukoravaš i koriguješ nekog bliskog sebi, nek ti blizu bude melem da zalečiš povredu. Ako samo šibaš, nećeš moći tako još dugo. Sa druge strane, ako samo medom hraniš nekog ubrzo će mu se sve ogaditi i izbljuvaće sve čime si ga hranio.
Pa nije slučajno da se jedna od najsnažnijih diplomatskih strategija uticaja na medjunarodnom planu bazira na principu "štapa i šargarepe". Nekoj zemlji se prijeti ekonomskim sankcijama ukoliko ne donese neku političku odluku, ali se takodje i nude odredjene preferencije i status "najpovlašćenije nacije".
Ali najprefinjeniji izražaj ovog principa postoji u duhovnom svijetu. Od nastanka svijeta postoje dva principa jedan je zakon a drugi je milost. U Bibliji ćete naći mnoštvo zapovjesti, zabrana i pravila za život koje govore "ne poželi, ne učini, ne, ne,". Ko će to sve izvršiti, nema šanse!
Ali sa druge strane postoji mnoštvo riječi utjehe, obećanja oproštenja i ljubavi Božije za one koji ne uspjevaju da ispune sva ta pravila. Zakon nam ukazuje na grijeh u nama, a ovaj drugi nas vodi ka pokajanju. To je onaj kontradiktorni prikaz Boga. Sa jedne strane On je svet i pravedan, koji kažnjava grijehe, a sa druge strane on je Milostivi Bog koji je Ljubav i prepun oproštenja. Njegova svetost nas odbija i plaši, a Njegova nas Milost približava k sebi, poziva nas na oproštenje.
Nema ni jednog koji je održao sve zapovjesti, i zato je svakom potrebna Njegova Milost, ali ni ta milost nas ne lišava odgovornosti da činimo grijeh i da istrajavamo na bezakonju.
Rekli bi sada daj nam milosti Bože, da živimo slobodni od svih zapovjesti i pravila koja nas smaraju. Al ipak u životu sam sreo veoma malo milosti i veoma malo razumjevanja Božije Milosti. A mnogo sam više sreo "eksperata" za pravednost i legalitet. Kad vidimo da je nekog zlikovca sustigla zaslužena kazna uzvikujemo "Haleluja, ima Boga!". Svi možemo prihvatiti priču o Sodomi i Gomori, kada je stiglo uništenje taj bludnički grad. Takvog boga kapiramo. Imamo istančan osjećaj za nepravdu koja se nama čini i kao da likujemo kad nesreća dodje na naše neprijatelje. Ali za sebe smo ipak blagi, puni izgovora i objašnjenja, i drago nam je kad nam neko pokže milost, kad nam policajac ne oduzme vozačku dozovlu zbog preticanja preko pune trake, kad uspijemo da prepišemo na ispitu, ili dobijemo na igri na sreću... To je sve kul, lijepo je kad je nama Bog milostiv, i kada ne biva mo našim djelima i po našim rječima i mislima. Ali avaj, ne možemo razumjeti, a ni prihvatiti, kada je Bog milostiv nekom drugom, pogotovo ne onom koji je sagriješio prema nama. Teško prihvatamo, kad neko ko je po nama manje sposoban dobije bolju platu od nas. Kad "fukara", ima zdravu i lijepu djecu, ima bolji posao, i više para za razliku od nas. E to već ne možemo prihvatiti. Koliko sam samo puta čuo priču u Crnoj Gori "Nije mi na onaj mali, već na krivi dio!". Uf, kosa mi se diže na glavi kad to čujem. Kako lako uočavamo tudju nepravdu, taj nam je pogled veoma istančan. A za milost koju sebi priželjkujemo, slijepi smo za druge. Nismo spremni da tražimo milost tada, već priželjkujemo sud, bez druge šanse, šanse za oproštaj.
To što se odlaže sud nad našim dušmanima, što im se daje šansa za metanoju, mi pripisujemo Božijoj slabosti, kažemo "nema pravde, nema Boga!".
Definitivno, mi ne razumijemo Milost, i to je najkontroverznija osobina našeg Boga. O tome govori čuveni fim Amadeus. Salijeri koji je bio pobožan i iskren čovjek, ali proječan komozitor stajao je zapitan nad čudesnim darom Mocarta. Jer Mocart nije bio pobožan, ali imao je božanski dar, kome su sve svi divili. Kako to? Salijeri je htio da napravi grandiozno djelo u slavu Bogu,a nije uspjevao, njegova su djela bila prosječna. I onda to pitanje koje postavlja tokom cijelog filma "Zašto Bože? Zašto Mocart, a ne ja?". Šta imaš od tog njegovog dara? A ja bih ti spjevao najljepšu pjesmu? I onda iznova "Zašto Mocart, a ne Salijeri?"
Film je dobio ime Amadeus, što znači "onaj koga Bog ljubi". Salijeri je na kraju sa tim svojim "Zašto Mocart?" završio u duševnoj bolnici. Završio je u ludari, jer nije gledao na stvarnost sa oba oka. To isto bojim se da i nama nedostaje, pa smo zato puni gorčine i zavisti. Nedostaje nam taj Božiji pogled na ljude, koji je ujedno i pravedan i milostiv.
I mi bi trebali kad isterujemo pravdu, da pokažemo milost i razumjevanja, a sa druge strane kad tolerišemo nekog voljenog da ne tolerišemo grijeh koji čini. Tek onda kad uspijemo u svojoj duši da ove dvije slike naštelujemo tako da dobijemo jednu, uspjevamo da dobijemo pravu vizuru, 3D efekat i oštrinu slike. Sa tim 3D naočarima, tj. sa oba oka okrenimo se ka sebi pa i sebe pogledajmo. Onim istim očima u kojima neće biti samo opravdanja za naše postupke, već i biti mjesta i za osudu onog što smo krivo učinili. A ko sebe prosudjuje na ovaj način, drugog suda neće imati nikada.
Trebaju nam oba oka, nismo ih slučajno dobili, jer jednim se okom namiguje i škilji kako bi se bolje nanišanilo i pucalo iz ubojite puške.