"Stojte, dakle, u slobodi za koju nas Hrist oslobodi!" bile su oštre i posljednje riječi koje je Apostol Pavle uputio tadašnjoj crkvi u Galatima. Čitava poslanica odiše ovom idejom tačnije prijekorom punim neke žalosti i očaja zbog vjernika koji su počeli da se okreću od slobode u Hristu. Na momente dok čitamo djeluje da Pavle skoro diže ruke od njih. Jer ako čovjek koji jednom upozna Hrista i koji doživi fantastične stvari, pa skine sa sebe teret krivice od svih padova, očisti svoju savjest od grijeha koji je počinio i umiri i utješi svoju dušu, pa onda ode u potpunu drugu krajnost samopravednosti, ponosa zbog nekih pravila i običaja i rituala koje obdržava, onda je gotovo beznadežan slučaj.
Ako za one koji nikad Hrista nisu upoznali možda ima nade sve dok ima nas koji smo žive Poslanice upućene njima od Hrista, za ove druge samopravedne gotovo da više nema spasa. Ko odbaci Milost Njegovu, i krene opet da drži zakon kao u starom zavjetu, čime će se izbaviti? Kao da bi Hrist morao još jednom da ide na krst za takve, i da opet plaća za njihovu slobodu.
Ja mislim da je upravo za takve pisano ono: "Ako so obljutavi, čime će se posoliti!". Za one koji zadržavaju spoljni oblik pobožnosti, a sile Božije se odriču, jer smatraju da im Nije dovoljna sila krsta, već da moraju još nešto da nadodaju svojim činjenjem i držanjem nekih pravila. Žele pored Hrista da se iznova svojim "svetinjama" opravdavaju i spasavaju.
Ali očigledno u slobodi Hristovoj je za mnoge ljude neizdrživo. Apostol kaže "Stojte!" u toj slobodi. Kao da je teško ostati na nogama slobode. Zapravo i jeste lakše leći i uljuljkati se u raznorazne kalupe ponašanja, zakone i dogme, nego stajati svaki dan pred licem živoga dinamičnog Boga.
Zamka je u tome što je "jednostavnije" odustati od ulaziti u Božije dubine, visine i širine i početi da onaj dosegnuti nivo pobožnosti ustanovimo kao "standard" koji se nameće drugima. A taj standar baca u očaj one koji su tek početnici u vjeri jer im se čini standardi nedostižnim. A sa druge strane ti isti "standardi" su kočnica za one napredne i duhovne. Pa sa tog nivoa nužnosti za sebe i druge ti lažni "duhovni autoriteti" spremni su osudjivati i progoniti stvarnu crkvu božiju. Ali taj progon nije običan i spontan, on je ostrašćen i djavolski silan. Motivisan iz najdubljeg pakla, poput neke demonske magije. Otuda i apostolovo gorko retoricko pitanje Crkvi u Galatima: O bezumni Galati, ko vas je začarao!?! ... da odstupate od istine u Hristu(koja oslobadja)... počeli ste u duhu a u tijelu završavate.... Ja vjerujem da je apostol kroz ovaj odjeljak u kojem piše o vraćanju na rituale Mojsijevog zakona i razobličio njihovu "začaranost" svime time. Ovim je i otkrio pravu srž vračarstva. Koja se ne krije samo u nekim magijskim ritualima već u svemu onom što guši istinu o slobodi koja se nalazi u Hristu po vjeri. Po mom dubokom uvjerenju temelj svake magije se nalazi u manipulaciji i kontroli nad ljudima, gušenju slobodne volje i slobode savjesti. Zato svako puko prakticiranje bilo kakvih običaja , ma kako oni lijepo izgledali, u kojima se žele ljudi osjećati sigurno, od boga prihvaćeni i opravdani tim djelima, a ne po vjeri u Hrista je zapravo stranputica. Jer ljudi počnu da svemu tome vrlo brzo robuju. Pa onaj ko to ne želi da prakticira biva žigosan i odbacivan kao nekrst. Suzbijanju naše slobodne volje nastaje svim mogućim modelima nužosti. I kao što je kod Galata to bilo obrezivanje male djece tako je npr kod naših tradicionalnih crkvi to kasnije preraslo u krštenje. A svako krštenje kome ne prethodi ispovjedanje grijeha i priznanje Hrista za spasitelja, predstavlja čin nametenja nečeg što predstavlja moranje i što suspenduje slobodu volje i vjeroispovjedanja krštenika.
Ali ovo je samo jedan, možda i spolja najprihvatljivi ritaul koji izgleda tako sveto, ali zapravo je problematičan sa aspekta slobode. Jer Hrist nas nije samo oslobodio od grijeha, već nas je oslobodio i od svakog zakona, od svakog pravila, običaja, morala...
Umjesto da se ljudima da sloboda da oni sami u punoj svjesti prihvate Hrista kao svoga spasitelja, neko drugi donosi odluku umjesto njih, neko drugi nameće pravila ponašanja, nameće šta se smije šta ne, šta je dobro a šta ne. Ovo je samo princip kojim se religioznost uvlačila poput epidemije u Crkvu Božiju od njenog nastanka do danas. Ljudi su oduvjek bili spremni da žrtvuju svoju slobodu za sigurnost odredjenih rituala koji guše i njihovu i slobodu njihovih najbližih. Postoji odredjena sila i lakozavodljivost praktikovanja nekih pisanih i nepisanih pravila koja očarava generacije a koje su po svom obličju zapravo obično praznovjerje. To je sto mi zovemo moral. A što je to tačno i ne znamo, ali znamo kada počne odbacivanje i osuda sredine. A kod nas crnogoraca su ta nepisana pravila još uvjek vrlo jaka, hvala Bogu. Ali problem nastaje kada običaj dodje u sukob sa slobodom koja je u Hristu. Kada mi iz ljubavi božije oprostimo nekom "neoprostiv" grijeh ili učinimo nešto dobro "neprijatelju" onda dolazimo u skukob sa našom "moralnom" sredinom. I tu nastaje problem, nastaje konflikt, sa kojim se moramo izboriti. Još veći problem nastaje kada taj konflikt i progon čini crkva u ime Hrista. Ljudi koji nemaju karakter i koji nemaju svoju ličnost vrlo lako postaju žrtve ovih moralista i religioznih struktura koje zarobljavaju sve u svoje norme. Te norme proglašavaju dogmom, koja se ne da preispitivati. I tako, malo po malo, iz godine u godinu, iz vijeka u vijek Crkva je postala rigidna, konzervativna i anahrona organizacija koja je počela da guši Duha u prosvećenim i slobodoumnim ljudima. Tako je Hristova sloboda došla na crnu listu tema koje se propovjedaju u crkvama. Pisati o slobodi od običaja, od zakona, od tradicije, od nacionalnih i identitetskih pitanja je neprihvatljivo.
Zato ova poslanica Galatima je više nego ikad upućena današnjoj crkvi i vjernicima, kao opomena da se okane raznih paganskih činodejstava i rituala, koje su po svojoj suštini privatizacija religije i služe da održe dominaciju nad ljudima i društvenim zbivanjima. Suprotno volji Božijoj! Jer On nas oslobodi u Hristu od svega da za u živimo u slobodi!
Ako za one koji nikad Hrista nisu upoznali možda ima nade sve dok ima nas koji smo žive Poslanice upućene njima od Hrista, za ove druge samopravedne gotovo da više nema spasa. Ko odbaci Milost Njegovu, i krene opet da drži zakon kao u starom zavjetu, čime će se izbaviti? Kao da bi Hrist morao još jednom da ide na krst za takve, i da opet plaća za njihovu slobodu.
Ja mislim da je upravo za takve pisano ono: "Ako so obljutavi, čime će se posoliti!". Za one koji zadržavaju spoljni oblik pobožnosti, a sile Božije se odriču, jer smatraju da im Nije dovoljna sila krsta, već da moraju još nešto da nadodaju svojim činjenjem i držanjem nekih pravila. Žele pored Hrista da se iznova svojim "svetinjama" opravdavaju i spasavaju.
Ali očigledno u slobodi Hristovoj je za mnoge ljude neizdrživo. Apostol kaže "Stojte!" u toj slobodi. Kao da je teško ostati na nogama slobode. Zapravo i jeste lakše leći i uljuljkati se u raznorazne kalupe ponašanja, zakone i dogme, nego stajati svaki dan pred licem živoga dinamičnog Boga.
Zamka je u tome što je "jednostavnije" odustati od ulaziti u Božije dubine, visine i širine i početi da onaj dosegnuti nivo pobožnosti ustanovimo kao "standard" koji se nameće drugima. A taj standar baca u očaj one koji su tek početnici u vjeri jer im se čini standardi nedostižnim. A sa druge strane ti isti "standardi" su kočnica za one napredne i duhovne. Pa sa tog nivoa nužnosti za sebe i druge ti lažni "duhovni autoriteti" spremni su osudjivati i progoniti stvarnu crkvu božiju. Ali taj progon nije običan i spontan, on je ostrašćen i djavolski silan. Motivisan iz najdubljeg pakla, poput neke demonske magije. Otuda i apostolovo gorko retoricko pitanje Crkvi u Galatima: O bezumni Galati, ko vas je začarao!?! ... da odstupate od istine u Hristu(koja oslobadja)... počeli ste u duhu a u tijelu završavate.... Ja vjerujem da je apostol kroz ovaj odjeljak u kojem piše o vraćanju na rituale Mojsijevog zakona i razobličio njihovu "začaranost" svime time. Ovim je i otkrio pravu srž vračarstva. Koja se ne krije samo u nekim magijskim ritualima već u svemu onom što guši istinu o slobodi koja se nalazi u Hristu po vjeri. Po mom dubokom uvjerenju temelj svake magije se nalazi u manipulaciji i kontroli nad ljudima, gušenju slobodne volje i slobode savjesti. Zato svako puko prakticiranje bilo kakvih običaja , ma kako oni lijepo izgledali, u kojima se žele ljudi osjećati sigurno, od boga prihvaćeni i opravdani tim djelima, a ne po vjeri u Hrista je zapravo stranputica. Jer ljudi počnu da svemu tome vrlo brzo robuju. Pa onaj ko to ne želi da prakticira biva žigosan i odbacivan kao nekrst. Suzbijanju naše slobodne volje nastaje svim mogućim modelima nužosti. I kao što je kod Galata to bilo obrezivanje male djece tako je npr kod naših tradicionalnih crkvi to kasnije preraslo u krštenje. A svako krštenje kome ne prethodi ispovjedanje grijeha i priznanje Hrista za spasitelja, predstavlja čin nametenja nečeg što predstavlja moranje i što suspenduje slobodu volje i vjeroispovjedanja krštenika.
Ali ovo je samo jedan, možda i spolja najprihvatljivi ritaul koji izgleda tako sveto, ali zapravo je problematičan sa aspekta slobode. Jer Hrist nas nije samo oslobodio od grijeha, već nas je oslobodio i od svakog zakona, od svakog pravila, običaja, morala...
Umjesto da se ljudima da sloboda da oni sami u punoj svjesti prihvate Hrista kao svoga spasitelja, neko drugi donosi odluku umjesto njih, neko drugi nameće pravila ponašanja, nameće šta se smije šta ne, šta je dobro a šta ne. Ovo je samo princip kojim se religioznost uvlačila poput epidemije u Crkvu Božiju od njenog nastanka do danas. Ljudi su oduvjek bili spremni da žrtvuju svoju slobodu za sigurnost odredjenih rituala koji guše i njihovu i slobodu njihovih najbližih. Postoji odredjena sila i lakozavodljivost praktikovanja nekih pisanih i nepisanih pravila koja očarava generacije a koje su po svom obličju zapravo obično praznovjerje. To je sto mi zovemo moral. A što je to tačno i ne znamo, ali znamo kada počne odbacivanje i osuda sredine. A kod nas crnogoraca su ta nepisana pravila još uvjek vrlo jaka, hvala Bogu. Ali problem nastaje kada običaj dodje u sukob sa slobodom koja je u Hristu. Kada mi iz ljubavi božije oprostimo nekom "neoprostiv" grijeh ili učinimo nešto dobro "neprijatelju" onda dolazimo u skukob sa našom "moralnom" sredinom. I tu nastaje problem, nastaje konflikt, sa kojim se moramo izboriti. Još veći problem nastaje kada taj konflikt i progon čini crkva u ime Hrista. Ljudi koji nemaju karakter i koji nemaju svoju ličnost vrlo lako postaju žrtve ovih moralista i religioznih struktura koje zarobljavaju sve u svoje norme. Te norme proglašavaju dogmom, koja se ne da preispitivati. I tako, malo po malo, iz godine u godinu, iz vijeka u vijek Crkva je postala rigidna, konzervativna i anahrona organizacija koja je počela da guši Duha u prosvećenim i slobodoumnim ljudima. Tako je Hristova sloboda došla na crnu listu tema koje se propovjedaju u crkvama. Pisati o slobodi od običaja, od zakona, od tradicije, od nacionalnih i identitetskih pitanja je neprihvatljivo.
Zato ova poslanica Galatima je više nego ikad upućena današnjoj crkvi i vjernicima, kao opomena da se okane raznih paganskih činodejstava i rituala, koje su po svojoj suštini privatizacija religije i služe da održe dominaciju nad ljudima i društvenim zbivanjima. Suprotno volji Božijoj! Jer On nas oslobodi u Hristu od svega da za u živimo u slobodi!
Коментари
Постави коментар