Пређи на главни садржај

ZA SLOBODU NAS HRIST OSLOBODI

"Stojte, dakle, u slobodi za koju nas Hrist oslobodi!" bile su oštre i posljednje riječi koje je Apostol Pavle uputio tadašnjoj crkvi u Galatima. Čitava poslanica odiše ovom idejom tačnije prijekorom punim neke žalosti i očaja zbog vjernika koji su počeli da se okreću od slobode u Hristu. Na momente dok čitamo djeluje da Pavle skoro diže ruke od njih. Jer ako čovjek koji jednom upozna Hrista i koji doživi fantastične stvari, pa skine sa sebe teret krivice od svih padova, očisti svoju savjest od grijeha koji je počinio i umiri i utješi svoju dušu, pa onda ode u potpunu drugu krajnost samopravednosti, ponosa zbog nekih pravila i običaja i rituala koje obdržava, onda je gotovo beznadežan slučaj.
Ako za one koji nikad Hrista nisu upoznali možda ima nade sve dok ima nas koji smo žive Poslanice upućene njima od Hrista, za ove druge samopravedne gotovo da više nema spasa. Ko odbaci Milost Njegovu, i krene opet da drži zakon kao u starom zavjetu, čime će se izbaviti? Kao da bi Hrist morao još jednom da ide na krst za takve, i da opet plaća za njihovu slobodu.
Ja mislim da je upravo za takve pisano ono: "Ako so obljutavi, čime će se posoliti!". Za one koji zadržavaju spoljni oblik pobožnosti, a sile Božije se odriču, jer smatraju da im Nije dovoljna sila krsta, već da moraju još nešto da nadodaju svojim činjenjem i držanjem nekih pravila. Žele pored Hrista da se iznova svojim "svetinjama" opravdavaju i spasavaju.
Ali očigledno u slobodi Hristovoj je za mnoge ljude neizdrživo. Apostol kaže "Stojte!" u toj slobodi. Kao da je teško ostati na nogama slobode. Zapravo i jeste lakše leći i uljuljkati se u raznorazne kalupe ponašanja, zakone i dogme, nego stajati svaki dan pred licem živoga dinamičnog Boga.
Zamka je u tome što je "jednostavnije" odustati od ulaziti u Božije dubine, visine i širine i početi da onaj dosegnuti nivo pobožnosti ustanovimo kao "standard" koji se nameće drugima. A taj standar baca u očaj one koji su tek početnici u vjeri jer im se čini standardi nedostižnim. A sa druge strane ti isti "standardi" su kočnica za one napredne i duhovne. Pa sa tog nivoa nužnosti za sebe i druge ti lažni "duhovni autoriteti" spremni su osudjivati i progoniti stvarnu crkvu božiju. Ali taj progon nije običan i spontan, on je ostrašćen i djavolski silan. Motivisan iz najdubljeg pakla, poput neke demonske magije. Otuda i apostolovo gorko retoricko pitanje Crkvi u Galatima: O bezumni Galati, ko vas je začarao!?! ... da odstupate od istine u Hristu(koja oslobadja)... počeli ste u duhu a u tijelu završavate.... Ja vjerujem da je apostol kroz ovaj odjeljak u kojem piše o vraćanju na rituale Mojsijevog zakona i razobličio njihovu "začaranost" svime time. Ovim je i otkrio pravu srž vračarstva. Koja se ne krije samo u nekim magijskim ritualima već u svemu onom što guši istinu o slobodi koja se nalazi u Hristu po vjeri. Po mom dubokom uvjerenju temelj svake magije se nalazi u manipulaciji i kontroli nad ljudima, gušenju slobodne volje i slobode savjesti. Zato svako puko prakticiranje bilo kakvih običaja , ma kako oni lijepo izgledali, u kojima se žele ljudi osjećati sigurno, od boga prihvaćeni i opravdani tim djelima, a ne po vjeri u Hrista je zapravo stranputica. Jer ljudi počnu da svemu tome vrlo brzo robuju. Pa onaj ko to ne želi da prakticira biva žigosan i odbacivan kao nekrst. Suzbijanju naše slobodne volje nastaje svim mogućim modelima nužosti. I kao što je kod Galata to bilo obrezivanje male djece tako je npr kod naših tradicionalnih crkvi to kasnije preraslo u krštenje. A svako krštenje kome ne prethodi ispovjedanje grijeha i priznanje Hrista za spasitelja, predstavlja čin nametenja nečeg što predstavlja moranje i što suspenduje slobodu volje i vjeroispovjedanja krštenika.
Ali ovo je samo jedan, možda i spolja najprihvatljivi ritaul koji izgleda tako sveto, ali zapravo je problematičan sa aspekta slobode. Jer Hrist nas nije samo oslobodio od grijeha, već nas je oslobodio i od svakog zakona, od svakog pravila, običaja, morala...
Umjesto da se ljudima da sloboda da oni sami u punoj svjesti prihvate Hrista kao svoga spasitelja, neko drugi donosi odluku umjesto njih, neko drugi nameće pravila ponašanja, nameće šta se smije šta ne, šta je dobro a šta ne. Ovo je samo princip kojim se religioznost uvlačila poput epidemije u Crkvu Božiju od njenog nastanka do danas. Ljudi su oduvjek bili spremni da žrtvuju svoju slobodu za sigurnost odredjenih rituala koji guše i njihovu i slobodu njihovih najbližih. Postoji odredjena sila i lakozavodljivost praktikovanja nekih pisanih i nepisanih pravila koja očarava generacije a koje su po svom obličju zapravo obično praznovjerje. To je sto mi zovemo moral. A što je to tačno i ne znamo, ali znamo kada počne odbacivanje i osuda sredine. A kod nas crnogoraca su ta nepisana pravila još uvjek vrlo jaka, hvala Bogu. Ali problem nastaje kada običaj dodje u sukob sa slobodom koja je u Hristu. Kada mi iz ljubavi božije oprostimo nekom "neoprostiv" grijeh ili učinimo nešto dobro "neprijatelju" onda dolazimo u skukob sa našom "moralnom" sredinom. I tu nastaje problem, nastaje konflikt, sa kojim se moramo izboriti. Još veći problem nastaje kada taj konflikt i progon čini crkva u ime Hrista. Ljudi koji nemaju karakter i koji nemaju svoju ličnost vrlo lako postaju žrtve ovih moralista i religioznih struktura koje zarobljavaju sve u svoje norme. Te norme proglašavaju dogmom, koja se ne da preispitivati. I tako, malo po malo, iz godine u godinu, iz vijeka u vijek Crkva je postala rigidna, konzervativna i anahrona organizacija koja je počela da guši Duha u prosvećenim i slobodoumnim ljudima. Tako je Hristova sloboda došla na crnu listu tema koje se propovjedaju u crkvama. Pisati o slobodi od običaja, od zakona, od tradicije, od nacionalnih i identitetskih pitanja je neprihvatljivo.
Zato ova poslanica Galatima je više nego ikad upućena današnjoj crkvi i vjernicima, kao opomena da se okane raznih paganskih činodejstava i rituala, koje su po svojoj suštini privatizacija religije i služe da održe dominaciju nad ljudima i društvenim zbivanjima. Suprotno volji Božijoj! Jer On nas oslobodi u Hristu od svega da za u živimo u slobodi!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski