Dolazimo do suštinski važnog pitanja kada govorimo o oslobodjenju. Šta je ono što čovjeka oslobadja? Sjetićemo se one čuveni i mnogo puta korisćene Isusove izreke: "Spoznacete Istinu i Istina će vas osloboditi'". Ova izreka izgleda istinito, i otkriva jednu od najvažnijih odnosa, odnosa Istine i Slobode. Ali nevolja je od Pontija Pilata pa na ovamo, jer stoji pitanje: Šta je Istina? Ljudi su odvajkada tražili odgovore na ovo pitanje. Sporili se, prepucavali ubjedjivali. Svako je imao neku svoju "istinu", prost subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti. Ono što je istina za mene, nije za tebe i sl. Problem je ljudi misle da je istina samo neka činjenica u realnosti, vidljiva golim okom, otkrivena i lako spoznatljiva. Da biti svjedok istine značilo bi vidjeti je svojim okom, dotaknuti je rukama, okusiti je i osjetiti svojim čulima i vjerno je prenjeti i prepričati drugima. Da li to istina koja nas oslobadja? Ili problem je mnogo dublji i složeniji. Kada se zadje u sveru mijljenja, emocija i volje. Kada treba da izrazimo istinu koja se krije u našoj duši. Da kažemo šta mislimo, i šta osjećamo ili ža želimo. Da li je tu sve tako vidljivo, jasno spoznatljivo za ljude oko nas. Pa naravno da nije. Postoji čitav taj svijet u našem srcu i najem umu koji ostaje neviljiv drugima. Čak šta više i nama samima. Često sami ne umijemo da objasnimo naše emocije, često lažemo sami sebe, iznosimo mišljenja o sebi i drugima a zapravo to i ne mislimo. Ili ne znamo ni šta želimo. Krenemo u nekom pravcu pa onda shvatimo da nije to ono što želimo, pa se vraćamo, puni dilema premišljanja i nesigurnosti. I onda se pitamo šta je Istina.
Sve ovo se dodatno usložilo sa filozofijom, religijom i politikom. Tek tu čovjek ne zna čta je istina. Svi tvrde da je njihovo učenje i dogma ispravna, da znaju "put uspjeha". I ljudi počinju da lutaju i da se gube. Na jednom mu se čini da jedan političar govori istinu, poslije shvati da je zapravo sve bila laž. Da ne pričam o filozofiji od koje su mnogi digli ruke, neopravdano je zapostavljajući. Odbacivajući tu nauku o mudrosti i životu, jer je ne razumiju, jer im djeluje nerealna, neprimjenjiva u savremenom kontekstu.
A možda najveći problem proizvode religije i vjerska učenja. Jer drže se svoje dogme. Svaka ima odredjene specifična učenja i stavove. U hrišćanstvu je to dostiglo i svoj vrhunac. Ima mnogo denominacija koje imaju svoje tzv crkvene dogme. I njih se veoma kruto drže. Oni su i stvorili taj izraz dogma, polazeći od stava da je to istinom koja se mora nekritički uzeti sa vjerom i u koju se ne mole sumnjati niti je prispitivati. Pa iako je to u osnovi tačno, upali su u jednu drugu krajnost, pa svoje članove drže u strahu da ne povrijede ta neka pravila i moralna načela i da ne ulaze mnogo u njihovo razumijevanje. Jer je sve izvan njih normi i prakse je otpadništvo, sablazan i jeres. I onda dolazi se do jedne nelogičnosti, da sve crkve imaju dogme ali da se one razlikuju, pa ipak smatraju da nema slobode van ovih njihovih dogmi. Jer one su jednom uspostavljene i vječne istine kojih se imamo držati. Objašnjavajući slobodu, samo unutar te "istine" odnosno dogme, tj. "slobodu" unutar nužnosti. Kako rješiti ovu zamršenu stvar, kako spoznati Istinu koja oslobadja. Da je ta istina samo u Bibliji i/ili svetim knjigama, u odredjenoj liturgiji i ritualima? Da li ako njih spoznamo mi ćemo doživjeti neku ljepotu nužnosti, naspram tragedije potpune slobde. Problem je nastao u nerazumijevanju šta je dogma i kakav je njen karakter. Jer smisao dogmi nije neki moralno pragmatični, već duhovni. Možete pročitati bibliju od korica do korica, čak studirati je godinama i nju i sva učenja svetih otaca a da nam ipak promakne Istina i da nikad ne doživimo oslobodjenje o kojem Pismo govori. Pa i sam Sotona i njegovi demoni vjeruju da Bog postoji i znaju Sveto pismo napamet i to do u detalje, možda bolje od svakog teologapa pa ipak drhću od straha i suda koji na njih dolazi.
Istina postoji ali ona je Duh, Ona je Osoba. Isus je rekao da je on Put, Istina i Život. Nije rekao kao mnogi proroci da zna kuda je put, da zna u čemu je istina i gdje se nalzi život. U tom je velika razlika. Ovako shvaćena Istina i dogma ima puno svoje značenje. Ona je duhovni dogadjaj od sudbinskog značaja za nas. To su duhovne činjenice i duhovna iskustva koja su od spasonosnog značaja za nas. One su sposobne da nam označe duhovni put koji je istina i život, a ne samo da nam je potrebno držanje i ispovjedanje nekih doktrina ili učenja. Činjenica da je Hristos jedno sa Ocem i da je izašao od Njega, došao na ovaj svijet i otišao na krst zbog naših grijeha, kao i da je treće jutro silom Duha Svetoga vasksnut u život, da je pobjedio smrt i da je vazdignut sa dna pakla do trona Božijeg. Je za mene spasonosna činjenice.
Kao što reče Berdjajev: "Da bih ja vaskrsao za vječi život, nije potrebno samo ispovjedanje učenja o Hristovom Vaskrsenju, već je potrebno da se sam dogadjaj Vaskrsenja Hristovog dogodio. Ne mogu biti ravnodušan prema tome da li se ova mastička činjenica dogodila ili nije, ali prema bogoslovskom metafizičkom učenju o Vaskrsenju mogu biti i ravnodušan.".
Zato dogma nije neka doktrina ili učenje koje mi moramo upoznati da bi doživjeli oslobodjenje, već je ona duhovni simbol i mit kojim se izražavaju apsolutni o po značenju centralni dogadjaji duhovnog života.
Zato spoznati te duhovne činjenice i imati iskustvo živoga Isusa Hristosa, je to što donosi oslobadjenje. Doživjeti intiman susret sa Isusom je ono što je Istina, a ne ono što se može pročitati kao neka činjenica o Njemu i njegovom život oko koje se neko može slagati ili ne. Jer znati sve o nekoj osoba, pročitati sve knjige o njoj jer bez značaja naspram je upoznati lično i isusiti njen karakter i njenu ljubav. Ne samo vjerovati da postoji nego i vjerovati njoj na temelju ličnog iskustva je ono što je oslobadjajuće. To iskustvo je Istina i stoji nad nekim intelektualnim, emotivnim ili fizičkim stimulacijama. Sagledavati neki dogadjaj u realnom svijetu, a izuzimajući Hrista kao suštinski duhovni elemenat te realnosti i svarnosti je vrlo ograničeno. Takav čovjek ostaje zarobljen u elementima prirodnih stihija i njihovih Zakonitosti i (ne)mogućnosti. Potpuno bez nade i bez vjere koja može da mijenja tu "stvarnost". To je ropstvo iz kojeg nas Isus želi izbaviti. Da nas izbavi čak iz naših duševnih sveza emotivne prirode, zavisnosti, predrasuda, i bezvoljnosti, koje nam se nude kao konačne i definitivne i pokazuju sve svoje barijere (ne)mogućnosti.
Zato samo Dogma tj apsolutna i neporlazna Istina, koja je sam Isus, o kojoj pišem ovu knjigu ima tu silu (a bez sile nema ni Istine) da nam poput groma prokrči i pokaže put kako bi doživjeli to duhovno iskustvo tu slobodu. Koja nema veze sa onim negativiskim dogmatsko crkvenjačkim formulama moralnog života koje su kroz istoriju nudile neke crkve. Kao skup svega šta onog što se smije ili šta nije dozvoljeno. Naprotiv to ova dogma je putokaz ka svježem otrkovenju, vjeri i novog kvaliteta života. Život u Duhu u slobodi stalnog traženja i spoznavanje dubina milosti i nivoa ljubavi Božije. Pa iako postoje tajne te subine, one nam se nude i otkrivaju. Jer i sam Otac se u Isusu otkrio svijetu, otkrio svoj karakter, svoju strastvenu ljubav i potpunu slobodu. To nije više neki mračni i strogi apsolut koji kažnjava za prestupe, nego brižljivi i milostivi Otac koji nam prašta.
Ovakva Istina je spoznajna, ona je gnosis koji se iznova otkriva, koji je dinamičin i silan. Isus nije rekoa (kao jto misle agnostici) nećete me moži spoznati, jer ja sam nedukučiv. Naprotiv, on kaće ako budete moji učenici, i ako moja riječ ostane U VAMA onda ćete $POZNATI ISTINU, i ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI. U ovome je SLOBODA o kojoj pišem u kojoj živim i želim da živim!
Sve ovo se dodatno usložilo sa filozofijom, religijom i politikom. Tek tu čovjek ne zna čta je istina. Svi tvrde da je njihovo učenje i dogma ispravna, da znaju "put uspjeha". I ljudi počinju da lutaju i da se gube. Na jednom mu se čini da jedan političar govori istinu, poslije shvati da je zapravo sve bila laž. Da ne pričam o filozofiji od koje su mnogi digli ruke, neopravdano je zapostavljajući. Odbacivajući tu nauku o mudrosti i životu, jer je ne razumiju, jer im djeluje nerealna, neprimjenjiva u savremenom kontekstu.
A možda najveći problem proizvode religije i vjerska učenja. Jer drže se svoje dogme. Svaka ima odredjene specifična učenja i stavove. U hrišćanstvu je to dostiglo i svoj vrhunac. Ima mnogo denominacija koje imaju svoje tzv crkvene dogme. I njih se veoma kruto drže. Oni su i stvorili taj izraz dogma, polazeći od stava da je to istinom koja se mora nekritički uzeti sa vjerom i u koju se ne mole sumnjati niti je prispitivati. Pa iako je to u osnovi tačno, upali su u jednu drugu krajnost, pa svoje članove drže u strahu da ne povrijede ta neka pravila i moralna načela i da ne ulaze mnogo u njihovo razumijevanje. Jer je sve izvan njih normi i prakse je otpadništvo, sablazan i jeres. I onda dolazi se do jedne nelogičnosti, da sve crkve imaju dogme ali da se one razlikuju, pa ipak smatraju da nema slobode van ovih njihovih dogmi. Jer one su jednom uspostavljene i vječne istine kojih se imamo držati. Objašnjavajući slobodu, samo unutar te "istine" odnosno dogme, tj. "slobodu" unutar nužnosti. Kako rješiti ovu zamršenu stvar, kako spoznati Istinu koja oslobadja. Da je ta istina samo u Bibliji i/ili svetim knjigama, u odredjenoj liturgiji i ritualima? Da li ako njih spoznamo mi ćemo doživjeti neku ljepotu nužnosti, naspram tragedije potpune slobde. Problem je nastao u nerazumijevanju šta je dogma i kakav je njen karakter. Jer smisao dogmi nije neki moralno pragmatični, već duhovni. Možete pročitati bibliju od korica do korica, čak studirati je godinama i nju i sva učenja svetih otaca a da nam ipak promakne Istina i da nikad ne doživimo oslobodjenje o kojem Pismo govori. Pa i sam Sotona i njegovi demoni vjeruju da Bog postoji i znaju Sveto pismo napamet i to do u detalje, možda bolje od svakog teologapa pa ipak drhću od straha i suda koji na njih dolazi.
Istina postoji ali ona je Duh, Ona je Osoba. Isus je rekao da je on Put, Istina i Život. Nije rekao kao mnogi proroci da zna kuda je put, da zna u čemu je istina i gdje se nalzi život. U tom je velika razlika. Ovako shvaćena Istina i dogma ima puno svoje značenje. Ona je duhovni dogadjaj od sudbinskog značaja za nas. To su duhovne činjenice i duhovna iskustva koja su od spasonosnog značaja za nas. One su sposobne da nam označe duhovni put koji je istina i život, a ne samo da nam je potrebno držanje i ispovjedanje nekih doktrina ili učenja. Činjenica da je Hristos jedno sa Ocem i da je izašao od Njega, došao na ovaj svijet i otišao na krst zbog naših grijeha, kao i da je treće jutro silom Duha Svetoga vasksnut u život, da je pobjedio smrt i da je vazdignut sa dna pakla do trona Božijeg. Je za mene spasonosna činjenice.
Kao što reče Berdjajev: "Da bih ja vaskrsao za vječi život, nije potrebno samo ispovjedanje učenja o Hristovom Vaskrsenju, već je potrebno da se sam dogadjaj Vaskrsenja Hristovog dogodio. Ne mogu biti ravnodušan prema tome da li se ova mastička činjenica dogodila ili nije, ali prema bogoslovskom metafizičkom učenju o Vaskrsenju mogu biti i ravnodušan.".
Zato dogma nije neka doktrina ili učenje koje mi moramo upoznati da bi doživjeli oslobodjenje, već je ona duhovni simbol i mit kojim se izražavaju apsolutni o po značenju centralni dogadjaji duhovnog života.
Zato spoznati te duhovne činjenice i imati iskustvo živoga Isusa Hristosa, je to što donosi oslobadjenje. Doživjeti intiman susret sa Isusom je ono što je Istina, a ne ono što se može pročitati kao neka činjenica o Njemu i njegovom život oko koje se neko može slagati ili ne. Jer znati sve o nekoj osoba, pročitati sve knjige o njoj jer bez značaja naspram je upoznati lično i isusiti njen karakter i njenu ljubav. Ne samo vjerovati da postoji nego i vjerovati njoj na temelju ličnog iskustva je ono što je oslobadjajuće. To iskustvo je Istina i stoji nad nekim intelektualnim, emotivnim ili fizičkim stimulacijama. Sagledavati neki dogadjaj u realnom svijetu, a izuzimajući Hrista kao suštinski duhovni elemenat te realnosti i svarnosti je vrlo ograničeno. Takav čovjek ostaje zarobljen u elementima prirodnih stihija i njihovih Zakonitosti i (ne)mogućnosti. Potpuno bez nade i bez vjere koja može da mijenja tu "stvarnost". To je ropstvo iz kojeg nas Isus želi izbaviti. Da nas izbavi čak iz naših duševnih sveza emotivne prirode, zavisnosti, predrasuda, i bezvoljnosti, koje nam se nude kao konačne i definitivne i pokazuju sve svoje barijere (ne)mogućnosti.
Zato samo Dogma tj apsolutna i neporlazna Istina, koja je sam Isus, o kojoj pišem ovu knjigu ima tu silu (a bez sile nema ni Istine) da nam poput groma prokrči i pokaže put kako bi doživjeli to duhovno iskustvo tu slobodu. Koja nema veze sa onim negativiskim dogmatsko crkvenjačkim formulama moralnog života koje su kroz istoriju nudile neke crkve. Kao skup svega šta onog što se smije ili šta nije dozvoljeno. Naprotiv to ova dogma je putokaz ka svježem otrkovenju, vjeri i novog kvaliteta života. Život u Duhu u slobodi stalnog traženja i spoznavanje dubina milosti i nivoa ljubavi Božije. Pa iako postoje tajne te subine, one nam se nude i otkrivaju. Jer i sam Otac se u Isusu otkrio svijetu, otkrio svoj karakter, svoju strastvenu ljubav i potpunu slobodu. To nije više neki mračni i strogi apsolut koji kažnjava za prestupe, nego brižljivi i milostivi Otac koji nam prašta.
Ovakva Istina je spoznajna, ona je gnosis koji se iznova otkriva, koji je dinamičin i silan. Isus nije rekoa (kao jto misle agnostici) nećete me moži spoznati, jer ja sam nedukučiv. Naprotiv, on kaće ako budete moji učenici, i ako moja riječ ostane U VAMA onda ćete $POZNATI ISTINU, i ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI. U ovome je SLOBODA o kojoj pišem u kojoj živim i želim da živim!
Коментари
Постави коментар