Čitao sam mnogo teološke knjige koje negiraju slobodu ljudske volje. Posebno je Luter bio stava da su sva naučavanja o slobodi ljudske volje pogrešna. Polazio je od aksioma univerzalne krivice čovječanstva, o kojoj govori poslanica Rimljanima: "Ni jednoga nema razumna, ni jednog koji traži Boga. ni jednog pravednoga. Svi zastraniše, svi se pokvariše. Nema ga koji čini dobro, nema nijednog". Smatrajući da ljudi nikad nijesu imali slobodnu volju da svojim razumom i voljom upoznaju Boga. Da se nikad nije ni moglo udovoljiti Bogu, jer je ljudska volja pogrešna. Da nikad nijesu mogli da održe zakon i da zbog toga Bog osudjuje tu njihovu grešnu nemogućnost i njihova grešna djela. Generalno priznaje samo Božiju volju kojoj se moramo povinovati, jer svojom voljom nikad nismo mogli zadobiti pravednost i spasenje.
Priznajem da su me uvjek nekako uznemiravale ovakve teologije monizma koji negiraju slobodu ljudske volje i negiraju mogućnost ikakvog izbora. Ako nema mogucnosti izbora na osnovu čega onda postoji odgovornost za grijeh i neposlušnost. Zar to nije nepravedno? Pripisati čovjeku odgovornost za izbore njegovih praotaca, a njemu samom oduzeti mogucnost spasenja. Pa ako nije bilo nikakve mogucnosti da se ucini dobro ili mogucnosti da se dozivi sloboda kakvu je onda svrhu imao Zakon? Osim da zarobi svakog pod krivicu. Tek sa pojavom Isusa, stvara se mogucnost za oslobodjenje. I u tome je stvar koju se cini Luter nije razumio. Nije razumio da je sa Isusom nastalo nesto sasvim novo. Citava istorija se prelomila na dva eona. Pa covjek i citavo stvorenje nije isto prije i poslije Isusa. Duh Sveti se spustio na zemlju. Ljudi nakon Isusa dobili su mogucnost da prime Duha Svetoga, da dozive punu duhovnu, dusevnu i tjelesnu slobodu. I da covjek iz starog zavjeta kojeg Luter ima u vidu kada navodi primjere nije isti covjek u novom eonu. Jer ta sloboda ljudske volje nije samo nesto htjeti ili ne htjeti vec moci uciniti ono sto se hoce. To novo stvorenje koje je nastalo u Isusu hristu nije sam tijelo i nije samo dusa (emocije, intelekt i volja) vec prije svega i duh čovječiji. U duhu našem, koji je nanovorodjen, stoji mogucnost i sloboda. "Htjeti i moći dolazi od Gospoda" kaze Pismo. Ako je nekad i postojala volja da se ucini ispravna stvar, tek u Isus stoji sila da to i ucinimo. Covjek bez Duha Svetog, griješi od početka i svi njegovi navodni "izbori" su nemogući. Svode se na onu izreku "birati od dva zla manje". U tom smislu je Luter u pravu. Ali svi mi koji smo "u Isusu Hristu" u nama postoji i "htjeti i moći". U nama je "Da i Amin" na ono što je volja Božija. Ako hoćemo da ostavimo cigarete ili da se oslobodimo zavisnosti od droge, u Duhu stoji i naše htjenje i sila da se oslobodimo tog ropstva. Zato se varaju neki mladi da je sloboda uzeti ili ne uzeti drogu, sloboda je u moći ostaviti drugu na koju si se "navukao".
U tom smislu u Isusu hristu tek nastaje sloboda ljudske volje. Mi možemo ispuniti visoke zhtjeve tog zakona slobode. Onda je moguce ispuniti volju Božiju. Ali sa druge strane, tek od Isusa, postoji i odgovornost za one koji odbace Riječ Božiju i Milost. Tek iz ove slobode nastaje i odgovornost. Jer tek kad u nekom može nastati htjenje i sila da se živi pravedan život, postoji odgovrnost za loše izbore, za grijeh. Tek kad nastane mogućnost da se udje u iskušenje i da se isto navlada, postoji i pravednost postoji i svetost.
Postoji i obrnut slučaj kad se čini ono što se ne želi, a opet se čini zlo uprkos nekom htjenju da se čini dobro. Tada se shvata da nema slobode volje u čovjeku, onda se hvali Zakon da je dobar a da smo mi loši. I stoji vapaj apostola Pavla u poslanici Rimljanima: "Ko .e nas izbaviti od nas samih" i nastavlja i daje odgovor"Ali sada nema više osude nama koji smo u Isusu Hristu. Jer zakon Duha, koji daje život u Hristu Isusu, oslobodio nas je od zakona grijeha i smrti. Ovdje vidimo dva zakona koji se suprostavljaju. Stari zakon grijeha i smrti (koji je plod drveta poznanja dobra i zla) i zakon Duha koji nam daje život (koji je plod drveta života). O tome ću u narednom tekstu više govoriti.
Ovaj pomalo "komplikovani" dio poslanice Rimljanima, je možda i najznačajniji dio Novog zavjeta pa cio. Ta sedma i osma glava je vrh piramide teologije novog zavjeta, a vjerovatno i citavog Svetog Pisma. U Isusu Hristu nema vise osude, niti nas ima ko pravo suditi niti čak mi sami sebe trebamo osudjivati, nema te loše savjesti koja se moze opravdati pred Bogom. Dolazi potpuna sloboda po jednom uzvisenom Zakonu Duha. Mislim da se zapravo u ovoj tacki, tacnije ostroj crti postoji vododelnica zivota. Ili hriscani pripadaju jednoj ili drugoj strani. Mozda stoje jedan pored drugog, idu u istu crkvu, sjede na stolici jedan pored drugog. Ali jedna kapljica ide u sliv koji vodi u smrt, a drugi grabi rijeci Zivota.
Na ovo crti tek pocinje sloboda ljudske volje. Slobode nema gdje je anarhija i bezvlasce, gdje je bezakonje i hipi komune. Vidimo da slobode nema ni tamo gdje se pojavljuje Zakon, moral, etika, religijske norme i rituali. Sloboda se mora osvajati svaki dan i ona je samo i Hristu. Čovjek bezvlašća je ne razumije. Njegova volja je bezlična, zamućena, bolesna. Ne razumije je čak i kada ga presvjedoči neki zakon o tome, kada ga savjest zapeče zbog njegovih izbora. Ako i razumije šta je pogriješio, on ne zna šta bi sa tim. On ne zna kuda će, šta tačno treba činiti. Tek kada se susretne na Milošću Hristovom na tom nivou, Duhovni svijet može da upliviše u našu stvarnost. Taj prodor je prodor slobode. Tek tada čovjeku biva jasno šta želi, šta mu to grije srce i šta ga to poziva da krene. I tek tada on i može to što želi. To vodi do cilja i svrhe. Tada se čovjek počinje ostvarivati kao ličnost. Dobija svoj karakter. Zna šta hoće i stvara to što hoće. Tek nakon svih ovih faza od od bezvlašća, preko religioznosti se dolazi do slobode ljudske volje, do slobode koja donosi život u Hristu Isusu.
Tada prestaje ona "agonija" posvećenja, borbe sa svojom "grešnom" i "palom" prirodom, koja se odvijala na nivou tijela i duše. Radja se novo stvorenje o kome govoi osma glava Poslanice Rimljanima, taj naš unutarnji čovjek se razvija i raste, do punine rasta koji nam je po milosti dodjeljen. Tek na ovom nivou dolazi do pobjede nad iskušenjima, ostvarju se unutrašnja snaga da se Kaže Ne i da se kaže Da. Tako da naše Ne bude ZAISTA NE a naše DA bude ZAISTA DA!
Ali nažalost na toj vododelnici, nastaju i podjele izmedju onih "tjelesnih i duševnih" i "duhovnih" hrišćana. Podjele koje izazivaju progon, pa ovi prvi progone duhovne. Proglašavajući ih jereticima, ubijajući ih sve u ime Gospodnje. To je Isus već nagovjestio. Jer ovi prvi koji ostaju na nivou zakona, na nivou pravila, rituala, procesija, ne razumiju punu slobodu Hristovu. Oni vide samo jesnu stranu te slobode, kao onu tamniju stranu mjeseca. Razumiju da su griješni, osjećaju žalost i u koroti su, stalno ponavljaju i mantraju "Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me griješnog". Ostaju na nivou presvjedočenja svojeg grijeha, nazivaju se "rabi", osjećaju potrebu da se samokžnjavaju i poste u žalosti. Njihova utjeha je u poštovanju strogih pravila askeze. I iz te perspektive, čitav svijet je griješan, postaju grehocentrični i sve sagledavaju iz te negativne perspektive. Ljudima govore o grijehu, sudu i paklu. Govore o strahu Gospodnjem i imaju teške proročke riječi opomene. Oni čuvaju od sablazi one "slabe"kao Veliki Inkvizirtor iz "Braća Karamazovi" namećući im još veće ropstvo. U ovom svijetu postoji samo "Volja Božija" izražena kroz skup odredjenih pravila. Čovjek je sveden na grešnu prirodu, koja je navodno neprihvatljiva i Bogu a i nama samima. Tu nastaje šizofrenija "religije" kada se vodi taj stalni unutarnji rat, ona dva vuka iz Indijske legende. Borba izmedju dobra i zla? Pa navodno mi se odlučujemo kome ćemo carstvu pripasti. Kao da hrišćani ne znaju da nema dva ravnopravna boga koja se bore, nego samo Jedan koji je već pobjedio. I tu vlada tama frustriranosti iz koje mnogi nikad ne izadju. Jer nikan navodno nijesu dovoljno sveti, da bi imali pravo da podignu glavu i da kažu šta im je najdublja želja srca! Jer po toj teologiji, zlo stanuje u nama, u naša ljudska priroda je zla i treba je uništiti. Kao da smo zarobljeni u neko demonsko tijelo koje treba odbaciti. Mi ne prihvatamo sebe, ne prihvatamo taj unutarnji glas našeg srca, smatrajući da je to glas pobune protiv Boga jer su navodno sve želje tog grešnog srca, bezbožne i treba ih ugušiti još dok su mladunčad. To je zato što ne razumijemo pravu prirodu Hristovu i našu koji smo dobili po Duhu Svetom
Priznajem da su me uvjek nekako uznemiravale ovakve teologije monizma koji negiraju slobodu ljudske volje i negiraju mogućnost ikakvog izbora. Ako nema mogucnosti izbora na osnovu čega onda postoji odgovornost za grijeh i neposlušnost. Zar to nije nepravedno? Pripisati čovjeku odgovornost za izbore njegovih praotaca, a njemu samom oduzeti mogucnost spasenja. Pa ako nije bilo nikakve mogucnosti da se ucini dobro ili mogucnosti da se dozivi sloboda kakvu je onda svrhu imao Zakon? Osim da zarobi svakog pod krivicu. Tek sa pojavom Isusa, stvara se mogucnost za oslobodjenje. I u tome je stvar koju se cini Luter nije razumio. Nije razumio da je sa Isusom nastalo nesto sasvim novo. Citava istorija se prelomila na dva eona. Pa covjek i citavo stvorenje nije isto prije i poslije Isusa. Duh Sveti se spustio na zemlju. Ljudi nakon Isusa dobili su mogucnost da prime Duha Svetoga, da dozive punu duhovnu, dusevnu i tjelesnu slobodu. I da covjek iz starog zavjeta kojeg Luter ima u vidu kada navodi primjere nije isti covjek u novom eonu. Jer ta sloboda ljudske volje nije samo nesto htjeti ili ne htjeti vec moci uciniti ono sto se hoce. To novo stvorenje koje je nastalo u Isusu hristu nije sam tijelo i nije samo dusa (emocije, intelekt i volja) vec prije svega i duh čovječiji. U duhu našem, koji je nanovorodjen, stoji mogucnost i sloboda. "Htjeti i moći dolazi od Gospoda" kaze Pismo. Ako je nekad i postojala volja da se ucini ispravna stvar, tek u Isus stoji sila da to i ucinimo. Covjek bez Duha Svetog, griješi od početka i svi njegovi navodni "izbori" su nemogući. Svode se na onu izreku "birati od dva zla manje". U tom smislu je Luter u pravu. Ali svi mi koji smo "u Isusu Hristu" u nama postoji i "htjeti i moći". U nama je "Da i Amin" na ono što je volja Božija. Ako hoćemo da ostavimo cigarete ili da se oslobodimo zavisnosti od droge, u Duhu stoji i naše htjenje i sila da se oslobodimo tog ropstva. Zato se varaju neki mladi da je sloboda uzeti ili ne uzeti drogu, sloboda je u moći ostaviti drugu na koju si se "navukao".
U tom smislu u Isusu hristu tek nastaje sloboda ljudske volje. Mi možemo ispuniti visoke zhtjeve tog zakona slobode. Onda je moguce ispuniti volju Božiju. Ali sa druge strane, tek od Isusa, postoji i odgovornost za one koji odbace Riječ Božiju i Milost. Tek iz ove slobode nastaje i odgovornost. Jer tek kad u nekom može nastati htjenje i sila da se živi pravedan život, postoji odgovrnost za loše izbore, za grijeh. Tek kad nastane mogućnost da se udje u iskušenje i da se isto navlada, postoji i pravednost postoji i svetost.
Postoji i obrnut slučaj kad se čini ono što se ne želi, a opet se čini zlo uprkos nekom htjenju da se čini dobro. Tada se shvata da nema slobode volje u čovjeku, onda se hvali Zakon da je dobar a da smo mi loši. I stoji vapaj apostola Pavla u poslanici Rimljanima: "Ko .e nas izbaviti od nas samih" i nastavlja i daje odgovor"Ali sada nema više osude nama koji smo u Isusu Hristu. Jer zakon Duha, koji daje život u Hristu Isusu, oslobodio nas je od zakona grijeha i smrti. Ovdje vidimo dva zakona koji se suprostavljaju. Stari zakon grijeha i smrti (koji je plod drveta poznanja dobra i zla) i zakon Duha koji nam daje život (koji je plod drveta života). O tome ću u narednom tekstu više govoriti.
Ovaj pomalo "komplikovani" dio poslanice Rimljanima, je možda i najznačajniji dio Novog zavjeta pa cio. Ta sedma i osma glava je vrh piramide teologije novog zavjeta, a vjerovatno i citavog Svetog Pisma. U Isusu Hristu nema vise osude, niti nas ima ko pravo suditi niti čak mi sami sebe trebamo osudjivati, nema te loše savjesti koja se moze opravdati pred Bogom. Dolazi potpuna sloboda po jednom uzvisenom Zakonu Duha. Mislim da se zapravo u ovoj tacki, tacnije ostroj crti postoji vododelnica zivota. Ili hriscani pripadaju jednoj ili drugoj strani. Mozda stoje jedan pored drugog, idu u istu crkvu, sjede na stolici jedan pored drugog. Ali jedna kapljica ide u sliv koji vodi u smrt, a drugi grabi rijeci Zivota.
Na ovo crti tek pocinje sloboda ljudske volje. Slobode nema gdje je anarhija i bezvlasce, gdje je bezakonje i hipi komune. Vidimo da slobode nema ni tamo gdje se pojavljuje Zakon, moral, etika, religijske norme i rituali. Sloboda se mora osvajati svaki dan i ona je samo i Hristu. Čovjek bezvlašća je ne razumije. Njegova volja je bezlična, zamućena, bolesna. Ne razumije je čak i kada ga presvjedoči neki zakon o tome, kada ga savjest zapeče zbog njegovih izbora. Ako i razumije šta je pogriješio, on ne zna šta bi sa tim. On ne zna kuda će, šta tačno treba činiti. Tek kada se susretne na Milošću Hristovom na tom nivou, Duhovni svijet može da upliviše u našu stvarnost. Taj prodor je prodor slobode. Tek tada čovjeku biva jasno šta želi, šta mu to grije srce i šta ga to poziva da krene. I tek tada on i može to što želi. To vodi do cilja i svrhe. Tada se čovjek počinje ostvarivati kao ličnost. Dobija svoj karakter. Zna šta hoće i stvara to što hoće. Tek nakon svih ovih faza od od bezvlašća, preko religioznosti se dolazi do slobode ljudske volje, do slobode koja donosi život u Hristu Isusu.
Tada prestaje ona "agonija" posvećenja, borbe sa svojom "grešnom" i "palom" prirodom, koja se odvijala na nivou tijela i duše. Radja se novo stvorenje o kome govoi osma glava Poslanice Rimljanima, taj naš unutarnji čovjek se razvija i raste, do punine rasta koji nam je po milosti dodjeljen. Tek na ovom nivou dolazi do pobjede nad iskušenjima, ostvarju se unutrašnja snaga da se Kaže Ne i da se kaže Da. Tako da naše Ne bude ZAISTA NE a naše DA bude ZAISTA DA!
Ali nažalost na toj vododelnici, nastaju i podjele izmedju onih "tjelesnih i duševnih" i "duhovnih" hrišćana. Podjele koje izazivaju progon, pa ovi prvi progone duhovne. Proglašavajući ih jereticima, ubijajući ih sve u ime Gospodnje. To je Isus već nagovjestio. Jer ovi prvi koji ostaju na nivou zakona, na nivou pravila, rituala, procesija, ne razumiju punu slobodu Hristovu. Oni vide samo jesnu stranu te slobode, kao onu tamniju stranu mjeseca. Razumiju da su griješni, osjećaju žalost i u koroti su, stalno ponavljaju i mantraju "Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me griješnog". Ostaju na nivou presvjedočenja svojeg grijeha, nazivaju se "rabi", osjećaju potrebu da se samokžnjavaju i poste u žalosti. Njihova utjeha je u poštovanju strogih pravila askeze. I iz te perspektive, čitav svijet je griješan, postaju grehocentrični i sve sagledavaju iz te negativne perspektive. Ljudima govore o grijehu, sudu i paklu. Govore o strahu Gospodnjem i imaju teške proročke riječi opomene. Oni čuvaju od sablazi one "slabe"kao Veliki Inkvizirtor iz "Braća Karamazovi" namećući im još veće ropstvo. U ovom svijetu postoji samo "Volja Božija" izražena kroz skup odredjenih pravila. Čovjek je sveden na grešnu prirodu, koja je navodno neprihvatljiva i Bogu a i nama samima. Tu nastaje šizofrenija "religije" kada se vodi taj stalni unutarnji rat, ona dva vuka iz Indijske legende. Borba izmedju dobra i zla? Pa navodno mi se odlučujemo kome ćemo carstvu pripasti. Kao da hrišćani ne znaju da nema dva ravnopravna boga koja se bore, nego samo Jedan koji je već pobjedio. I tu vlada tama frustriranosti iz koje mnogi nikad ne izadju. Jer nikan navodno nijesu dovoljno sveti, da bi imali pravo da podignu glavu i da kažu šta im je najdublja želja srca! Jer po toj teologiji, zlo stanuje u nama, u naša ljudska priroda je zla i treba je uništiti. Kao da smo zarobljeni u neko demonsko tijelo koje treba odbaciti. Mi ne prihvatamo sebe, ne prihvatamo taj unutarnji glas našeg srca, smatrajući da je to glas pobune protiv Boga jer su navodno sve želje tog grešnog srca, bezbožne i treba ih ugušiti još dok su mladunčad. To je zato što ne razumijemo pravu prirodu Hristovu i našu koji smo dobili po Duhu Svetom
Коментари
Постави коментар