четвртак, 01. новембар 2012.

"BOGOVI STE"

"Ne stoji li pisano u zakonu vašem: Ja rekoh "Bogovi ste" odgovorao je Isus vjerskim vodjama Izraela, kada su ga optuživali da sebe gradi Sinom Bozijim. To i danas stoji kao otrežnjujuća poruka za vjerske vodje. Jer i dalje stoji nerazumjevanje sta se suština hrišćanske konverzije, tog procesa pokajanja i nanovog rodjenja koje se dešava u Duhu. Čini se da preovladava stav da biti hrišćanin je nešto što liči na "svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem" kao da se ne radi o nanovom rodjenju, već nekom razvoju i nepredovanju. Ne razumiju da cilj nije postati bolji čovjek već je poprimiti bozansku prirodu. Da postanemo hristoliki, na sliku Boziju. Taj prosec oboženja koji se u nama dejava je ono što nas čini dostajnim carstva nebeskog. Ta nova priroda u nama koja nam je data po blagodati Svetoga Duha, čini nas sposobnim da izvršimo volju Božiju. Taj proces je slican metanorfozi, o kojoj sam psiao. Kad se gusjenica, pretvara u leptira. Gusjenice ne postaje super gusjenica, već divni raznobojni leptir. koji dobija krila da se moze vinuti u Nebo.
Znači nama ne djeluje samo ljudska već i nova božanska priroda. I to je ono što je temelj hrišćanstva - ta bogocovjecanska priroda. Jer je Bog (Sin) odlučio da postane čovjek , da zauzme na[e mjesto na krstu, da bi mogao čovjek da postane djete Božije i zauzme Hristvo mjesto. Hrist kao druga osoba (Ipostas) Svete Trojice, uzeo je na sebe i tu ljudsku prirodu. Kao čovjek sa proslavljenim tijelom vaskrsnuo je i vazdigao se na sam tron Božiji, da sjedne Ocu sa desne strane. Ta bogočovječanska priroda Hrista, je i priroda Njegove Crkve koja je novi bogočovječanski organizam. Taj organizam se poput djeteta poradja iz one pećine iz koje je Izašao Hrist kao Glava Crkve, a zatim i svi oni koji uzvjerovaše i koji se pokrstiše u Njegovo Ime. I danas se dešava taj proces radjanja. Čitavo stvorenje stenje u porodjajnim mukama. Mi smo djelovi tog bogočovječanskog organizma koji će biti uznijet sa zemlje kada se porodi i posljednji atom Tijela Gospodnjeg. Kao djelovi tj cigle tog Hrama i mi ćemo biti uznijeti na nebo. I ne samo naša neka božanska priroda već i ljudska. Mi ćemo kao djeca Božija u ptoslavljenom ljudskom tijelu sjesti na tron Božiji. Mi ćemo suditi andjelima. Mi ćemo vladati zajedno sa Hristom.
Ali izmiče ova činjenica nama hrišćanima u našem svakodnevnom životu. Kao da se stidimo te svoje ljudske prirode, jer su nas učili da je grešna, pala, da će biti uništena zajedno sa ovim prokletim svijetom. Istina jeste da će naše tijelo biti uništeno i da će i nebo i zemlja nestati, ali ovo govorim zato što hrišćani, pa i ja sa mojih 40 godina, ne možemo da "prihvatimo" sam sebe. Dok gledamo kako se nesveto ponašamo svaki dan, u nama nestaje vjere da nas Bog može takve prihvatiti. Kao da smo svojim djelima, a ne totalnom milošću po vjeri spašeni. Kako pomiriti ta dva svijeta u nama ako mislimo da ga ni Bog ne prihvata. Pokušavamo da svoje udove umrtvljujemo svojim snagama, a takodje ne razumijemo da to ne znači i negaciju naše ličnosti i našeg identiteta. I zato mnogi negiraju slobodu naše ljudske volje. Kao da volja Božija za nas ne može biti sloboda kako za duh, tako i za našu um, naše emocije i našu volje? Ne razumiju da u nama se manifestuju dvije prirode koja čine dva točka istih kola. Zato kaže Isus, uzmite moj jaram, jer moj jaram lak i moje breme slatko. I naći ćete mir dušama svojim. U Bogu je svaka stvar spremna ali sve čeka na nas da se i naša volja usaglasi sa Njegovom, u punoj slobodi, bez prisile i bez straha. Da se u nama izgradi takav karakter, takov razumjevanje da ono što je Božija volja i mi dobijemo potvrdu u nama samima. Tad dolazi mir i spokoj, unutrašnji. To se ne da glumiti, ne da se imitirati. Mi možemo lagati sebe, ali Boga ne možemo lagati, da ga poslušamo bezvoljno tj. mimo svoje volje. On u tome nema zadovoljstvo. To usaglašavanje naše duše, sa savršenom voljom božijom za nas, je proces metanoje i proces oboženja.
Ali od Adama i Eve mi smo vjerovali u Sotonsku laž, da nam Bog brani da jedemo sa Drveta poznanja dobra i zla, jer se boji da ćemo postati kao bogovi. Vjerujemo da čovjek može dotaći Nebo svojim neposluhom, svojom autonomijom volje u odnosu na volju Božiju. Kao da postoji bilo šta što Bog nije spreman da nam da, kada nam je dao svog jedinorodjenog sina da tako mučenički umre za nas. Kao da Bog nije imao plan da postanemo kao Bogovi, ali kroz poslušnost, kroz ovaj proces posvećenja za Njega, kroz zajedništvo sa njim, kroz partnerstvo, kroz simbiozu, kroz savezništvo, kroz srostvo i krv, kroz intimni odnos, ljubav i povjerenje. A ne kroz nekakav zakon, kroz etiku, moral, pravila šta se smije a šta ne, šta je dozvoljeno a šta ne. Ta sotonska zamka i danas stoji svima onima koji žele da nekim znanjem i nekim mudrovanjem dosegnu tajne Božije, da vladaju i da postani nadljudi.
U razumjevanju ove naše bogočovječanske prirode, krije se tajna naše slobode. Mi moramo da prihvatimo te dvije prirode, te dvije energije, te dvije sile koje u rezultanti donose novi kvalitet našeg života. Donose našu individualnost i ostvaruju našu ličnost. Mi kroz tu svostruku prirodu, to novo stvorenje, postajemo stvaraoci, mali "kreatori" i mali "tvorci" na sliku svoga Tvorca!
Ja sam dugo, nekih skoro 10 godina hrišćanskog života, šepao na obije noge. Imao taj stalni loš osjećaj krivice, što nikako ne uspjevam da živim po uzvišenim zapovjestima Hristovim. Postojao je neki "nevaljali lav" u meni koji je imao neke potajne želje, neostvarene snove. Ja sam smatrao to kao svoju staru palu prirodu koju treba "ubiti". Stideo se svojih ambicija, stideo se svojih strasti, stideo se svojih želja. Kad ne bih uspejavao da ih potpuno ugušim i da ispunim "volju Božiju" osjećao sam isfrustrirano bijedno i slabo. A "grijeh" kojem sam poklekao, ogroman, silan i nepobjediv. Padao bih u očaju pred Bogom, i govorio kao Pavle "Ko će me izbaviti iz ovog tijela? Jer činim ono što neću". Sve dok sam vodio borbu na nivou svoje ljudske prirode, padao sam i posrtao u očaju. Kad sam uspio da se u vjeri podignem iz tog "blata samoanalize" da pogledam u Hrista, u ono što je On učinio za mene, u tu nanovorodjenu prirodu u meni, dobijao sam novu perspektivu, dobija snagu i silu da prebrodim ta iskušenja. Često je to bilo bez ikakve muke, agonije borbe, samoosudjivanja i samokažnjavanja. To je proces oboženja. Mi kao ljudi nemamo nikakve šanse u borbi protiv demona i duhovnih poglavarstava tame. Ali kao djeca Božija, kao oni koji su "u Hristu" na Tronu, Ocu sa desne strane, dobijao sam slobodu, dobijao autoritet i silu da jednom rječju pomjeram svoje "planine problema" i da ih bacam u more. Sloboda dolazi kroz ovu božansku prirodu u nama, i to je ta "sloboda Hristova" o kojoj pišem na ovom blogu. Ona nema nikakve veze sa onom "slobodom" koji zamišljaju anarhisti, liberalni ateisti, propagatori "novog doba". Ona je daleko iznad onog legalističkih koncepata ljudskih sloboda koji se propagiraju u 21. Vijeku, koji žele da ustavnim i zakonskim sistemima prisile "nametnuti" ljudskim pravima i slobodama. I na uspijevaju, osim što se sve više i više povećava zakonodavni i institucionlani aparat savremenih država. Jer istinska Hristova sloboda se može ostvariti samo "iznutra" u mikrokosmosu gradjanina te države. To su pokušavali svi mogući društveni sistemi 20tog vijeka, a to pokušavaju sve liberalne demokratije savremenog svijeta, kao što je i Crna Gora, i ne uspijevaju. Gube bitku. Nažalost. Nastaje moralna erozija, svjetskih razmjera, jer sloboda od zla i poroka se samo može iznutra u našoj duši ostvariti! A da bi to ne samo htjeli, već i mogli, moramo primiti taj viši kvalitet života! Kao što se čovjek rodio u Bogu, da se i Bog rodi u čovjeku.