U svojoj knjizi Metanoja sam pisao o Velikom inkvizitoru, i sada ponavljam da je Dostojevski za mene najveći pisac, a njegovo najveće djelo Braća Karamazovi, a u njemu je naznačajnie poglavlja o Velikom Inkvizitoru. Sam vrh književnog stvaralaštva. Ovom prilikom onome što sam pisao dodajem i ovo o probmelmu slobode kod Velikog inkvizitora. Jer se u ovom odjeljku tj. poemi otkriva se jedna duboka dimenzija slobode o kojoj ranije nisam mnogo razmišljao.
Hrist je u tom srednjem vijeku dolaša da ljudima iznova priča o nadzemaljskoj slobodi. Narod se radovao. Ali biva uhapšen i doveden kod Inkvizitora, koji govori u ime tadašnje crkve koja je negirala slobodu savjesti, spaljivala jeretike i koja je stavljala svoj autoritet iznad slobode. Inkvizitor polemiše sa Hristom i ustaje protiv Njegove slobode i protiv poziva kojim nas upućuje na vječnost nasuprot nekom kratkotrajnoj zemaljskoj sreći. Po Hristu vječna čovjekova sloboda stoji iznad svakog crkvenog uređenja i zakona. Medjutim, Inkvizitor odbacuje hrišćanksu slobodu u ime sreće običnih ljudi. Zapravo odbacuje Boga u ime čovječanstva. Crkva svojim aktivnostima nagoni ljude da se odreknu slobode i da ne pomišljaju na vječnost, jer je prostim ljudima zapravo samo treba malo hljeba, čuda i zemaljske vlasti. Sloboda i slobodna ljubav čovjekova je ono što je Hrist želio svojom savršenom žrtvom i koju je cijenio iznad svega, dok je Inkvizitor želeo čovjeka da liši "tereta" te slobode, nudeći mu zemaljsku sreću, jer je smatrao da je život po Hristovim načelima isuviše veliko breme za ovozemaljskog čovjeka. Inkvizitor optužuje Hrista da je odbacio jedini put kojim je bilo moguće ljude učiniti srećnim. “Nema za čoveka ničeg primamljivijeg od slobode njegove savesti, ali nema u isto vreme ničeg ni mučnijeg. I eto umesto tvrdih osnova da se jednom zauvjek uspokoji ljudska svijest, a Ti si uzeo sve što je neobično, neizvesno i neodređeno, uzeo si sve što je prevazilazilo ljudsku snagu, prema tome, postupio si prema njima kao da ih uopšte ne voliš–i to ko: onaj koji je došao da za njih da svoj život! Umesto da ovladaš ljudskom slobodom ti si je još i uvećao i zauvjek opteretio takvim mukama duhovnog carstva čovekova.“
Prema Inkvizitoru nikad ništa nije bilo u čoveku nepodnošljivije od slobode. Zato Inkvizitor kritikuje Hrista što nije prihvatio one tri stvari u Pustinji i odrekao se svoje slobode, a da ljudima da da imaju hljeba zemaljskog i žive u blagostanju na zemlji.
Suština Velikog Inkvizitora, a zapravo i cijele dosadašnje civilizacije je mržnja prema slobodi. Ljudi su iznova pribjegavali totalitarnim režimima, religioznoj teokratiji, agnostičkim dogmama. Tajna o kojoj Inkvizitor govori “sastoji se u tome da će ljudi koji sebe budu proglasili bogovima i koji budu prihvatili zemaljski hljeb umesto hljeba nebeskog biti ne slobodna bića – bogovi i titani – nego slaba bića koja će se klanjati novom božanstvu, novom caru carstva zemaljskog. To će biti onaj nesrećnik koji će usrećiti milione dece oduzevši im slobodu.“
U Ivanovoj poemi o Velikom Inkvizitoru, snažno je prikazana Hristova priroda zemaljskog carstva, i izrečena je pohvala božanskoj slobodi, tj. slobodi duha Hristovog. Osnovna tema je sloboda ljudskog duha, jer samo se u Hristu može naći sloboda. Dva suprotstavljena principa u ovoj “Legendi o Velikom Inkvizitoru“ su sloboda Hristova i prinuda Crkvenih dogmi i učenja.
A zapravo pokazuje se da Inkvizitor ne vjeruje ni u Boga, ni u čovjeka, jer govori: “Čovek ne može da podnese svoje i tuđe patnje, a bez patnji je nemoguća sloboda i poznavanje dobra i zla. Pred čovekom se pojavljuje dilema – sloboda ili sreća, spokojstvo i miran život; sloboda sa patnjom ili sreća bez slobode.“ Sloboda ljudskog duha i ljudska sreća su po njemu nespojive. Odbacujući Hrista, Veliki Inkvizitor tj. rimokatolička crkva, odabrali su da sklope savez “sa njim“, iskušavaocem i da "isprave" Hristovo djelo tako što će ga temeljiti na “čudu, tajni i autoritetu.“
Ivanov Veliki Inkvizitor često je tumačen kao jedan od dokaza smrti hrišćanskog Boga. A zapravo je po meni od nejve.ih hnjiženih otkrovenja punine Hristove slobode koji je neiscpan izvor nove enegrije života u budućem hrišćanstvu. Jer tim svojevrsnim individualizmom i usamljenošću započinje čovekov put u slobodu od srednjovjekovnih zabluda hrišćanstva. Čovjekova priroda je iracionalna, donekle problematična, jer u čoveku postoji težnja i prema slobodi i prema patnji. Sama sloboda u nekom prizemnom obliku je iracionalna, ona muči čovjeka, vodi ga u patnju i propast. Samo naočigled taj put slobode vodi u pobunu protiv Boga. Cijela Knjiga Braća Karamazovi pokazuje da samovolja uništava čoveka, vodi čoveka u ropstvo. Otvara dilemu ako je čovjek slobodan onda je sve dozvoljeno, svaki zločin je opravdan u ime viših ciljeva, kao oceubistvo, u slučaju braće Karamazov. Sloboda sladostrašća, koja se najviše pripisuje Fjodoru Karamazovu, pretvara čoveka u roba i lišava ga slobode duha. “Čovjek iz podzemlja je čovjek koji se udubio u samog sebe koji je omrznuo život i koji zlobno kritikuje ideal racionalnih utopista na osnovu poznavanja ljudske prirode, do koga je došao u potpunoj samoći dugo i pomno razmišljajući o samom sebi i istoriji.“
Ali tek iz te tjelesne i duševne slobode i duboke patnje duše, do pune neslobode. Ali se iz te krajnje negacije slobode u zarovbljenosti svojim porocima i sl zavisnostima i navikama, dolazi se do dna sa kojeg otvara potpuno nova dimenzija, otvara se put ka Hristu i poznanju jedne više tj. stvarne slobode. Taj proces se dešava kroz pokajanje, preumljenje tj. unutrašnju konverziju i dohovno rodjenje. Ali ne zbog nečije prinude, sistema crkvenih procedura ili čuvanja od sablazni, već iz nove slobode da autonomnom voljom izaberom Hrista za svog spasitelja, jer samo je On, a neko ili nešto, Put, Istina i Život. Ko pronadje Njega pronašao je sebe i pronašao Život, i to ne običan, već život u izobilju u svu vječnost.
Hrist je u tom srednjem vijeku dolaša da ljudima iznova priča o nadzemaljskoj slobodi. Narod se radovao. Ali biva uhapšen i doveden kod Inkvizitora, koji govori u ime tadašnje crkve koja je negirala slobodu savjesti, spaljivala jeretike i koja je stavljala svoj autoritet iznad slobode. Inkvizitor polemiše sa Hristom i ustaje protiv Njegove slobode i protiv poziva kojim nas upućuje na vječnost nasuprot nekom kratkotrajnoj zemaljskoj sreći. Po Hristu vječna čovjekova sloboda stoji iznad svakog crkvenog uređenja i zakona. Medjutim, Inkvizitor odbacuje hrišćanksu slobodu u ime sreće običnih ljudi. Zapravo odbacuje Boga u ime čovječanstva. Crkva svojim aktivnostima nagoni ljude da se odreknu slobode i da ne pomišljaju na vječnost, jer je prostim ljudima zapravo samo treba malo hljeba, čuda i zemaljske vlasti. Sloboda i slobodna ljubav čovjekova je ono što je Hrist želio svojom savršenom žrtvom i koju je cijenio iznad svega, dok je Inkvizitor želeo čovjeka da liši "tereta" te slobode, nudeći mu zemaljsku sreću, jer je smatrao da je život po Hristovim načelima isuviše veliko breme za ovozemaljskog čovjeka. Inkvizitor optužuje Hrista da je odbacio jedini put kojim je bilo moguće ljude učiniti srećnim. “Nema za čoveka ničeg primamljivijeg od slobode njegove savesti, ali nema u isto vreme ničeg ni mučnijeg. I eto umesto tvrdih osnova da se jednom zauvjek uspokoji ljudska svijest, a Ti si uzeo sve što je neobično, neizvesno i neodređeno, uzeo si sve što je prevazilazilo ljudsku snagu, prema tome, postupio si prema njima kao da ih uopšte ne voliš–i to ko: onaj koji je došao da za njih da svoj život! Umesto da ovladaš ljudskom slobodom ti si je još i uvećao i zauvjek opteretio takvim mukama duhovnog carstva čovekova.“
Prema Inkvizitoru nikad ništa nije bilo u čoveku nepodnošljivije od slobode. Zato Inkvizitor kritikuje Hrista što nije prihvatio one tri stvari u Pustinji i odrekao se svoje slobode, a da ljudima da da imaju hljeba zemaljskog i žive u blagostanju na zemlji.
Suština Velikog Inkvizitora, a zapravo i cijele dosadašnje civilizacije je mržnja prema slobodi. Ljudi su iznova pribjegavali totalitarnim režimima, religioznoj teokratiji, agnostičkim dogmama. Tajna o kojoj Inkvizitor govori “sastoji se u tome da će ljudi koji sebe budu proglasili bogovima i koji budu prihvatili zemaljski hljeb umesto hljeba nebeskog biti ne slobodna bića – bogovi i titani – nego slaba bića koja će se klanjati novom božanstvu, novom caru carstva zemaljskog. To će biti onaj nesrećnik koji će usrećiti milione dece oduzevši im slobodu.“
U Ivanovoj poemi o Velikom Inkvizitoru, snažno je prikazana Hristova priroda zemaljskog carstva, i izrečena je pohvala božanskoj slobodi, tj. slobodi duha Hristovog. Osnovna tema je sloboda ljudskog duha, jer samo se u Hristu može naći sloboda. Dva suprotstavljena principa u ovoj “Legendi o Velikom Inkvizitoru“ su sloboda Hristova i prinuda Crkvenih dogmi i učenja.
A zapravo pokazuje se da Inkvizitor ne vjeruje ni u Boga, ni u čovjeka, jer govori: “Čovek ne može da podnese svoje i tuđe patnje, a bez patnji je nemoguća sloboda i poznavanje dobra i zla. Pred čovekom se pojavljuje dilema – sloboda ili sreća, spokojstvo i miran život; sloboda sa patnjom ili sreća bez slobode.“ Sloboda ljudskog duha i ljudska sreća su po njemu nespojive. Odbacujući Hrista, Veliki Inkvizitor tj. rimokatolička crkva, odabrali su da sklope savez “sa njim“, iskušavaocem i da "isprave" Hristovo djelo tako što će ga temeljiti na “čudu, tajni i autoritetu.“
Ivanov Veliki Inkvizitor često je tumačen kao jedan od dokaza smrti hrišćanskog Boga. A zapravo je po meni od nejve.ih hnjiženih otkrovenja punine Hristove slobode koji je neiscpan izvor nove enegrije života u budućem hrišćanstvu. Jer tim svojevrsnim individualizmom i usamljenošću započinje čovekov put u slobodu od srednjovjekovnih zabluda hrišćanstva. Čovjekova priroda je iracionalna, donekle problematična, jer u čoveku postoji težnja i prema slobodi i prema patnji. Sama sloboda u nekom prizemnom obliku je iracionalna, ona muči čovjeka, vodi ga u patnju i propast. Samo naočigled taj put slobode vodi u pobunu protiv Boga. Cijela Knjiga Braća Karamazovi pokazuje da samovolja uništava čoveka, vodi čoveka u ropstvo. Otvara dilemu ako je čovjek slobodan onda je sve dozvoljeno, svaki zločin je opravdan u ime viših ciljeva, kao oceubistvo, u slučaju braće Karamazov. Sloboda sladostrašća, koja se najviše pripisuje Fjodoru Karamazovu, pretvara čoveka u roba i lišava ga slobode duha. “Čovjek iz podzemlja je čovjek koji se udubio u samog sebe koji je omrznuo život i koji zlobno kritikuje ideal racionalnih utopista na osnovu poznavanja ljudske prirode, do koga je došao u potpunoj samoći dugo i pomno razmišljajući o samom sebi i istoriji.“
Ali tek iz te tjelesne i duševne slobode i duboke patnje duše, do pune neslobode. Ali se iz te krajnje negacije slobode u zarovbljenosti svojim porocima i sl zavisnostima i navikama, dolazi se do dna sa kojeg otvara potpuno nova dimenzija, otvara se put ka Hristu i poznanju jedne više tj. stvarne slobode. Taj proces se dešava kroz pokajanje, preumljenje tj. unutrašnju konverziju i dohovno rodjenje. Ali ne zbog nečije prinude, sistema crkvenih procedura ili čuvanja od sablazni, već iz nove slobode da autonomnom voljom izaberom Hrista za svog spasitelja, jer samo je On, a neko ili nešto, Put, Istina i Život. Ko pronadje Njega pronašao je sebe i pronašao Život, i to ne običan, već život u izobilju u svu vječnost.
Коментари
Постави коментар