Od samog pocetka ovog pisanja o slobodi, nekako sam se podsvjesno pribojavao ovog dana kada bi se trebao da sučelim pitanje slobode i autoriteta. Radi se o vrlo slozenom pitanju. Posebno sa aspekta hriscanske misli, koji ovom pitanju daje narociti znacaj. Jer kad kažemo da je neko autoritet, onda se implicira da se taj neko mora, odnosno treba poslusati, pokoriti mu se jer je to uslov reda, hijerarhije i svake skladne zajednice. I sam sam u svojim prethodnim tekstovima u Metanoji dao ovom pitanju izuzetan znacaj. Gotovo sve hriscanske zajednice su nepodjeljenje oko znacaja postocanja autoriteta, koje crpe svoj smisao iz one jedne od deset Božijih zapovjesti : "Poštuj oca i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.". Koliko je ovo specifična i važna zapovjest, govori i to da je ona jedina zapovjest sa obećanjem. Gospod obećava blagostanje i dugovječnost onom koji ih vrši. Jer nesporno da za djecu su njihovi roditelji autoriteti. A autoritet u osnovi znači odredjenu vlast tj. Moć da se utiče na podčinjene. Ali nije to sam pitanje odnosa u porodici, već je pitanje mnogo složenije. Radi se o nizu društvenih i socijalnih odnosa u kojima se ostvaruju odredjeni uticaji. Taj uticaj, odnosno autoritet se ostvaruje na osnovu nekog položaja, nekog znanja, nekog djela i moralnih vrijednosti ličnosti itd. Npr oduvjek su učitelji imali veliki autoritet nad svojim učenicima, ljekari nad svojim pacijentima, sudija nad optuženima i td.
Ali u čitavoj ljudskoj istoriji postoji dominantan stav da autoritet i sloboda nekako ne idu zajedno. Jer taj uticaj koji čovjek ima na čovjeka, na neki način predstavlja nužnost i obavezu, a time valjada i ograničenje slobode volje za onog koji je počinjen.
Ljudska civilizacija je prepuna hijerarhije i društvenih lestvica, kojim se pokušavali da objasne i daju za pravo ljudima da vladaju jedni drugima. Pa i sama Država je nastala kao plod ovih hijerarhija. Neki ljudi su vladali plemenima, sudili zločincima, vodili vojske, ubirali prihode uzimašući od počinjenih namete. Stvorene su monarhije, tiranije i autokratije u kojima su uticaji vladara na gradjane bili apsolutni i neprikosnoveni. Borba za slobodu je oduvjek bila borba protiv ovakvih autoriteta, njihovog sistema vlasti i sl.
I onda dolazimo do jednog paradoksa, po kome bi svaki autoritet bio suprotan slobodi, i za očekivati je da bi trebalo da u ovom svom tekstu o slobodi da problematizujem ovakva naucavanja o autoritetu. U to su zapali mnogi anarhisti koji su opravdavali ovaj bunt protiv svake vlasti, protiv države ili bilo kakve anarhije. Ali avaj, zar nije Hrist Bog reda a ne nereda? Zato moramo govoriti o jednom uzvišenijem shvatanju autoriteta, koji je duhovne sadržine a ne zakona i prisile. To je harizmatski autoritet koji je mnogo delikatniji od legalističkog koji je dominirao istorijom. Pa i u samoj crkvi su se ljudi sapleli o ovu problematiku, i napravili čitav istem crkvene hijerarhije na temelju samo nekoliko stihova iz Poslanica. Napravili mnogo zvanja, mnogo ljestvica, sistema napredovanja i vladanja. Čitavu instituciju sa na temelju svojih ustava, kanona i ostalih propisa. Ta unutrašnja crkvena hijerarhija je zasnovana na na strogoj subordinaciji ali to je jedna posebna tema.
I onda smo poslije 2000 godina došli do toga da crkve Hristove su postale propagatori neslobode. Sa mnogo raznih pravila i svešteničkih obaveza, unutar kojih ne postoji više mjesta za samokritiku i prispitivanje.
"Duhovni" autoritet se doživljava vrlo rigidno, pa je više tjelesan i duševan nego harizmatičan. Jer utiče na ono što se "treba" raditi, na ono što se "treba" misliti i osjećati, i u konačnom utiče na (slobodnu) volju potčinjenog. I to je dominantan pristup kada govorimo o autoritet. Starješina se mora poslušati, pa ce se kasnije razumjeti zašto je to dobro za onog koji se bespogocorno mora povinovati zapovjesti.
O toj pokornosti sam mnogo toga pročitao i mnogo toga doživio. Ja sam djete autoriteta. Odlično sam ga upoznao u svojoj patrijahalnoj porodici u kojoj je zapovjest oca bila obavezujuća. Zatim u srednjoj vojnoj školi nekadašnje Jugoslovenske narodne armije u kojoj je vladala nevidjena disciplina. Sve je bilo "naredjenje - izvršenje". Pa i kasnije skorodeceniju i po radeći u državnoj administraciji u kojoj je takodje neumoljiva ta hijerarhija i subordinacija. To sam doživio i u mojoj crkvi u kojoj se naglašava važnost poslušnosti starješinama, kao uslovu za blagoslov.
Zato pitanje slobode je za mene veoma delikatno pitanje. Često sam vjerovao da ako slobodno kažem ono što mi je na srcu, da će sve da se raspadne, da će me otac odbaciti, moja supruga napustiti, vojne starješine kazniti, državne vodje smjeniti sa položaja koji pokrivam i u konačnom da će me iz crkve izbaciti. Sloboda je veliki "luksuz" za ljude sistema. Put ka njoj je popločan strahom i bolom. I mnogi odustaju, jer ne žele da ostanu bez funkcije, bez položaja, privilegija, plate i društvene uloge. I to sve danas u 21om vijeku u kojem je navodno liberalizam doživio svoj vrhunac. Sve revolucije i borbe za nacionalnu "slobodu" su završavale kao nove tiranije. Zar nismo osjetili dobro na svojim plaćima onu poslijeratnu "diktaturu proletarijata". Zar i danas u zarobljenim demokratijama ne vlada diktatura većine nad manjinom. Uz ogromnu neizvjesnost za egzistenciju i gubitak posla ako vaša "sloboda" ne prija poslodavcu ili starješini.
Slušao sam za primjere kada su hrišćanski parovi došli na ročište za razvod. Muž nije razumio zašto se žena želi razvesti od njega. A ona se požalila sudiji da ne može više da živi u tom neslobodnom braku, jer joj muž naredjuje sve da što treba da radi. Muž je polazio od one Hristove "zapovjesti" da je muž "glava" kuće. I on je to shvatio bukvalno, shvatio. Odlučivao je šta će se kupiti, gdje će se ići, šta će se raditi. Ženi je sve to postalo nesnosno i tražila je razvod. Nekad ga je voljela, a ovakvo njegovo ponašanje ju je dovelo da očaj, gnjeva čak mržnje. Nije više mogla da ga vidi očima. Željela je, iako je bila istinska hrišćanka da glavom bez obzora ode iz takvog braka tj mraka i zatvora. Ovakav pristup "hrišćanskom" autoritetu, odvajkada je dovodio ljude do očaja koji je prerastao u bunt. Ma koliko su "autoriteti" se pozivali na neke norme, citirali pismo da bi opravdali svoje postupke, ljudi i žene su bježali glavom bez obzira iz takvih odnosa. Bio to bračni, porodični, socijološki ili religiozni, nametanje volje od strane autoriteta su vodile pobunama, raskolima i protesu.
Bunt protiv ovih autoritarnih elemenata je za mene uvjek bio izazov i dilema jer smo kao hrišćani pozvani na lojalnost svakoj vlasti. Jer "nema vlasti koja nije od Boga". Dolazimo iznova i iznova do paradoksa, koji traže svoje nove odgovore.
Ali paradoks slobode jedino se u Hristumože razrijšiti. Caru carevo, a Bogu Božije kao da još odjekuje. I onda Hrist kao da je i izvoriše paradoksa ali i ishodište i izlaz iz svega toga. Da bi razumjeli slobodu i autoritet moramo drugačije postaviti stvari. Na jedan viši novo, koji nije u zoni slobode volje i misli, već je duhovne prirode. Posebno kad je Crkva Hristova u pitanju.
Mi hrišćani kao crkva smo nazidani na temelju apostola i proroka. Svaka crkva ima pet osnovnih službi i to ovu apostolsku, proročku, ali i učiteljsku, pastirsku i jevandjeosku. Nju vrše odredjeni ljudi koji nose taj autoritet koji im je dat od Boga. Da izgradjuju Crkvu Hristovu do punine rasta. Ali ko su ti ljudi? Gjde su oni danas. A Pismo nam obećava da "ko primi proroka u Ime proročko, primiće i proročku platu". Ako nekog čovjeka primimo i prepoznamo kao apostola ili kao proroka ili kao učitelja, može dobiti i njegovu platu. To hoće reći ako nekog prepoznamo kao duhovnog vodju i učitelja, možemo i dobiti blagoslov od njega. Ne zato što što moramo, nego zatošto se desilo "prepoznavanje". To prepoznavanje je duhovne prirode. Mi se izlažemo tom "uticaju" nekog proroka ili učitelja zato što ga doživljavamo kao Božijeg, dobrovoljno a ne pod nekom prisilom. Može nas učiti samo onaj čovjek koga prepoznajemo kao obrazovanijeg, mudrijeg, pametnijeg od nas. Pa i kada mu se podložimo i kada ga slušamo to je zato što želimo i što vidimo benefite (platu) od toga. U tome je tajna duhovnog autoriteta koje je zasnovano na slobodi. Ono nas ne unižava i ne uništava našu ličnost, kao neki legalistički autoriteti, koji zahtjevaju pokornost i poslušnost pod prijetnjom kazne ili izopštenja. Naprotiv tek pod ovakvim stvarnim autoritetima se čovjek razvija, uči saznaje, osjeća se sigurnim. Ovakvi, stvarni autoriteti nastali na osnovu duhovnog iskustva tješe našu dušu, umiruju, osposobljavaju nas da budemo kreativni, ostvaruje nas kao ljude i ličnosti. A nema uzvišeniheg Hristovog zadatka za Državu i Crkvu od ovoga, da svojim djelovanje omoguće da se ostvarimo kao slobodne ličnosti i ljudi. Temelj je u slobodi koja je nužna ljudima da se da, da oni sami prepoznaju autoritete kojima će se "povinovati". Ali ne da bi se sa njima vladalo i komandovalo, već da bi im se "služilo. U konačnom Hrist je i rekao da onaj koji hoće da bude prvi, mora da služi drugima. Upravo je to svrha i sadržaj autoriteta - moć služenja drugima. Autoritet u svom izvognom značenju, je Hrišćanske, kao što je Hrist dao život za sve nas i dobio "jedincato ime, iznad svakog drugog imena, da se tom Imenu "pokloni svako koljeno i da svaki jezik prizna da je Isus Hristos, na slvau Boga Oca". Tek iz razumijevanje dubine ove žrtve i službe ljudima, možemo razumijeti taj vrhunski autoritet koji je dobio Hristos, da bude Svještenik po redu Melhisedekovu, u svu vječnost. Data mu je sva vlast na nebu i na zemlji. Ni jedan autoritet ne postoji mimo Hrista, svako gospodstvo, svako očinstvo, svaka moć dolazi od Hrista. Ali se ne manifestuje u neki rigidnim strukturama, pravilima ponašanja, već isključivo na služenju drugima. Jer polazi od činjenice da ljudi "naručuju" posao a ljudi od autoriteta mogu da im "posluže". Onome kome treba znanje, on će tražiti i učitelja, kome treba vodjstvo tražiće i pastira, onome kome treba spasenje duše naćiće jevandjelsitu, kome treba Riječ Božija i izgradnja tražiće i prepoznaće proroka i apostola. Od njih će moći primiti, bez opiranja i bez bunta. Onaj koji je gladan on će se i nasititi. Na temelju ove slobode počiva istinski duhovni autoritet.
Samo ovakva crkva i država imaju svoj smisao. Samo iz takve crkve i države neće ljudi bježati kao ona žena od muža koju sam pominjao. Tek kad se postave ovako stvari možemo razumjeti da je svaki autoritet zbog čovjeka, a ne čovjek radi nekog autoritet. Možemo li zamisliti i jednu državu ili crkvu bez ljudi? Institucije i svi autoriteti sa narastanjem slobode proživljavaju težak period, jer nema više mogućnosti da manipulišu da ljudima, sa progonstvom i sa anatemom. Kad nema prepoznavanja nema ni autoriteta npr. Za katolike Papa je neprikosnoven i vrhovni autoritet, koji je prema njihovom dogmatskom učenju "nepogrešiv" i to je u redu, ali to nema nikakvog značja za jednog pripadnika protestantske crkve. On nema prepoznavanje Pape kao takvog, niti njegov autoritet išta njemu predstavlja. Mi u Crnoj Gori, imamo situaciju da npr pripadniku crnogorske pravoslavne crkve ne znači ništa "duhovni autoritet" patrijarha srpske pravoslavne crkve. Da ne pričam o svim drugim vjeroispovjestima ili ateistima kojima je potpuno irelevantna bilo kakva crkvena stroga hijerarhija. Ne razumije je, ne vidi je, ne prepoznaje je na duhovan način, i ona nema nikakvu vrijednost. Bez obzira da li su iz neznanja ili bunta napustili crkvu, situacija sa funkcionalnim autoritetima je uvjek ista.
Tek u vraćanju "bludnih sinova" svome Ocu, koju sam pominjao, tek vraćanja razočaranih ljudi Hristu i NJegovoj crkvi uvidjela bi se puna sloboda o kojoj pišem. Da bi se ljudi vratili oni moraju biti uvjerni u očinsku ljubav svojih duhovnih autoriteta, koji ih neće odbaciti, koji ih neće osuditi, i kazniti, već će ih svesrdno očinjski prihvatiti. Zato mora nešto da se promijeni u korjenu crkvene prakse i drugih društvenih institucija. Ove institucije moraju da polože test slobode, da prodju iskustvo "smrti" svog društvenog uticaja, da prodju ovaj veliki test sveopšte sekularizacije. Da se oslobode svojih teokratskih aspiracija i naučavanja o rigidnom autoritetu. A da bi to postigli, i sami moraju da prožive "oslobodjenje" iznutra. Moraju da se oslobode svih totalitarnog elementa i učenja. Zato je i ova priča o slobodi i stvarnom harizmatskom autoritetu možda i najvažnija istorijska lekcija za čitavo čovječanstvo, na putu ka slobodi.
Ali u čitavoj ljudskoj istoriji postoji dominantan stav da autoritet i sloboda nekako ne idu zajedno. Jer taj uticaj koji čovjek ima na čovjeka, na neki način predstavlja nužnost i obavezu, a time valjada i ograničenje slobode volje za onog koji je počinjen.
Ljudska civilizacija je prepuna hijerarhije i društvenih lestvica, kojim se pokušavali da objasne i daju za pravo ljudima da vladaju jedni drugima. Pa i sama Država je nastala kao plod ovih hijerarhija. Neki ljudi su vladali plemenima, sudili zločincima, vodili vojske, ubirali prihode uzimašući od počinjenih namete. Stvorene su monarhije, tiranije i autokratije u kojima su uticaji vladara na gradjane bili apsolutni i neprikosnoveni. Borba za slobodu je oduvjek bila borba protiv ovakvih autoriteta, njihovog sistema vlasti i sl.
I onda dolazimo do jednog paradoksa, po kome bi svaki autoritet bio suprotan slobodi, i za očekivati je da bi trebalo da u ovom svom tekstu o slobodi da problematizujem ovakva naucavanja o autoritetu. U to su zapali mnogi anarhisti koji su opravdavali ovaj bunt protiv svake vlasti, protiv države ili bilo kakve anarhije. Ali avaj, zar nije Hrist Bog reda a ne nereda? Zato moramo govoriti o jednom uzvišenijem shvatanju autoriteta, koji je duhovne sadržine a ne zakona i prisile. To je harizmatski autoritet koji je mnogo delikatniji od legalističkog koji je dominirao istorijom. Pa i u samoj crkvi su se ljudi sapleli o ovu problematiku, i napravili čitav istem crkvene hijerarhije na temelju samo nekoliko stihova iz Poslanica. Napravili mnogo zvanja, mnogo ljestvica, sistema napredovanja i vladanja. Čitavu instituciju sa na temelju svojih ustava, kanona i ostalih propisa. Ta unutrašnja crkvena hijerarhija je zasnovana na na strogoj subordinaciji ali to je jedna posebna tema.
I onda smo poslije 2000 godina došli do toga da crkve Hristove su postale propagatori neslobode. Sa mnogo raznih pravila i svešteničkih obaveza, unutar kojih ne postoji više mjesta za samokritiku i prispitivanje.
"Duhovni" autoritet se doživljava vrlo rigidno, pa je više tjelesan i duševan nego harizmatičan. Jer utiče na ono što se "treba" raditi, na ono što se "treba" misliti i osjećati, i u konačnom utiče na (slobodnu) volju potčinjenog. I to je dominantan pristup kada govorimo o autoritet. Starješina se mora poslušati, pa ce se kasnije razumjeti zašto je to dobro za onog koji se bespogocorno mora povinovati zapovjesti.
O toj pokornosti sam mnogo toga pročitao i mnogo toga doživio. Ja sam djete autoriteta. Odlično sam ga upoznao u svojoj patrijahalnoj porodici u kojoj je zapovjest oca bila obavezujuća. Zatim u srednjoj vojnoj školi nekadašnje Jugoslovenske narodne armije u kojoj je vladala nevidjena disciplina. Sve je bilo "naredjenje - izvršenje". Pa i kasnije skorodeceniju i po radeći u državnoj administraciji u kojoj je takodje neumoljiva ta hijerarhija i subordinacija. To sam doživio i u mojoj crkvi u kojoj se naglašava važnost poslušnosti starješinama, kao uslovu za blagoslov.
Zato pitanje slobode je za mene veoma delikatno pitanje. Često sam vjerovao da ako slobodno kažem ono što mi je na srcu, da će sve da se raspadne, da će me otac odbaciti, moja supruga napustiti, vojne starješine kazniti, državne vodje smjeniti sa položaja koji pokrivam i u konačnom da će me iz crkve izbaciti. Sloboda je veliki "luksuz" za ljude sistema. Put ka njoj je popločan strahom i bolom. I mnogi odustaju, jer ne žele da ostanu bez funkcije, bez položaja, privilegija, plate i društvene uloge. I to sve danas u 21om vijeku u kojem je navodno liberalizam doživio svoj vrhunac. Sve revolucije i borbe za nacionalnu "slobodu" su završavale kao nove tiranije. Zar nismo osjetili dobro na svojim plaćima onu poslijeratnu "diktaturu proletarijata". Zar i danas u zarobljenim demokratijama ne vlada diktatura većine nad manjinom. Uz ogromnu neizvjesnost za egzistenciju i gubitak posla ako vaša "sloboda" ne prija poslodavcu ili starješini.
Slušao sam za primjere kada su hrišćanski parovi došli na ročište za razvod. Muž nije razumio zašto se žena želi razvesti od njega. A ona se požalila sudiji da ne može više da živi u tom neslobodnom braku, jer joj muž naredjuje sve da što treba da radi. Muž je polazio od one Hristove "zapovjesti" da je muž "glava" kuće. I on je to shvatio bukvalno, shvatio. Odlučivao je šta će se kupiti, gdje će se ići, šta će se raditi. Ženi je sve to postalo nesnosno i tražila je razvod. Nekad ga je voljela, a ovakvo njegovo ponašanje ju je dovelo da očaj, gnjeva čak mržnje. Nije više mogla da ga vidi očima. Željela je, iako je bila istinska hrišćanka da glavom bez obzora ode iz takvog braka tj mraka i zatvora. Ovakav pristup "hrišćanskom" autoritetu, odvajkada je dovodio ljude do očaja koji je prerastao u bunt. Ma koliko su "autoriteti" se pozivali na neke norme, citirali pismo da bi opravdali svoje postupke, ljudi i žene su bježali glavom bez obzira iz takvih odnosa. Bio to bračni, porodični, socijološki ili religiozni, nametanje volje od strane autoriteta su vodile pobunama, raskolima i protesu.
Bunt protiv ovih autoritarnih elemenata je za mene uvjek bio izazov i dilema jer smo kao hrišćani pozvani na lojalnost svakoj vlasti. Jer "nema vlasti koja nije od Boga". Dolazimo iznova i iznova do paradoksa, koji traže svoje nove odgovore.
Ali paradoks slobode jedino se u Hristumože razrijšiti. Caru carevo, a Bogu Božije kao da još odjekuje. I onda Hrist kao da je i izvoriše paradoksa ali i ishodište i izlaz iz svega toga. Da bi razumjeli slobodu i autoritet moramo drugačije postaviti stvari. Na jedan viši novo, koji nije u zoni slobode volje i misli, već je duhovne prirode. Posebno kad je Crkva Hristova u pitanju.
Mi hrišćani kao crkva smo nazidani na temelju apostola i proroka. Svaka crkva ima pet osnovnih službi i to ovu apostolsku, proročku, ali i učiteljsku, pastirsku i jevandjeosku. Nju vrše odredjeni ljudi koji nose taj autoritet koji im je dat od Boga. Da izgradjuju Crkvu Hristovu do punine rasta. Ali ko su ti ljudi? Gjde su oni danas. A Pismo nam obećava da "ko primi proroka u Ime proročko, primiće i proročku platu". Ako nekog čovjeka primimo i prepoznamo kao apostola ili kao proroka ili kao učitelja, može dobiti i njegovu platu. To hoće reći ako nekog prepoznamo kao duhovnog vodju i učitelja, možemo i dobiti blagoslov od njega. Ne zato što što moramo, nego zatošto se desilo "prepoznavanje". To prepoznavanje je duhovne prirode. Mi se izlažemo tom "uticaju" nekog proroka ili učitelja zato što ga doživljavamo kao Božijeg, dobrovoljno a ne pod nekom prisilom. Može nas učiti samo onaj čovjek koga prepoznajemo kao obrazovanijeg, mudrijeg, pametnijeg od nas. Pa i kada mu se podložimo i kada ga slušamo to je zato što želimo i što vidimo benefite (platu) od toga. U tome je tajna duhovnog autoriteta koje je zasnovano na slobodi. Ono nas ne unižava i ne uništava našu ličnost, kao neki legalistički autoriteti, koji zahtjevaju pokornost i poslušnost pod prijetnjom kazne ili izopštenja. Naprotiv tek pod ovakvim stvarnim autoritetima se čovjek razvija, uči saznaje, osjeća se sigurnim. Ovakvi, stvarni autoriteti nastali na osnovu duhovnog iskustva tješe našu dušu, umiruju, osposobljavaju nas da budemo kreativni, ostvaruje nas kao ljude i ličnosti. A nema uzvišeniheg Hristovog zadatka za Državu i Crkvu od ovoga, da svojim djelovanje omoguće da se ostvarimo kao slobodne ličnosti i ljudi. Temelj je u slobodi koja je nužna ljudima da se da, da oni sami prepoznaju autoritete kojima će se "povinovati". Ali ne da bi se sa njima vladalo i komandovalo, već da bi im se "služilo. U konačnom Hrist je i rekao da onaj koji hoće da bude prvi, mora da služi drugima. Upravo je to svrha i sadržaj autoriteta - moć služenja drugima. Autoritet u svom izvognom značenju, je Hrišćanske, kao što je Hrist dao život za sve nas i dobio "jedincato ime, iznad svakog drugog imena, da se tom Imenu "pokloni svako koljeno i da svaki jezik prizna da je Isus Hristos, na slvau Boga Oca". Tek iz razumijevanje dubine ove žrtve i službe ljudima, možemo razumijeti taj vrhunski autoritet koji je dobio Hristos, da bude Svještenik po redu Melhisedekovu, u svu vječnost. Data mu je sva vlast na nebu i na zemlji. Ni jedan autoritet ne postoji mimo Hrista, svako gospodstvo, svako očinstvo, svaka moć dolazi od Hrista. Ali se ne manifestuje u neki rigidnim strukturama, pravilima ponašanja, već isključivo na služenju drugima. Jer polazi od činjenice da ljudi "naručuju" posao a ljudi od autoriteta mogu da im "posluže". Onome kome treba znanje, on će tražiti i učitelja, kome treba vodjstvo tražiće i pastira, onome kome treba spasenje duše naćiće jevandjelsitu, kome treba Riječ Božija i izgradnja tražiće i prepoznaće proroka i apostola. Od njih će moći primiti, bez opiranja i bez bunta. Onaj koji je gladan on će se i nasititi. Na temelju ove slobode počiva istinski duhovni autoritet.
Samo ovakva crkva i država imaju svoj smisao. Samo iz takve crkve i države neće ljudi bježati kao ona žena od muža koju sam pominjao. Tek kad se postave ovako stvari možemo razumjeti da je svaki autoritet zbog čovjeka, a ne čovjek radi nekog autoritet. Možemo li zamisliti i jednu državu ili crkvu bez ljudi? Institucije i svi autoriteti sa narastanjem slobode proživljavaju težak period, jer nema više mogućnosti da manipulišu da ljudima, sa progonstvom i sa anatemom. Kad nema prepoznavanja nema ni autoriteta npr. Za katolike Papa je neprikosnoven i vrhovni autoritet, koji je prema njihovom dogmatskom učenju "nepogrešiv" i to je u redu, ali to nema nikakvog značja za jednog pripadnika protestantske crkve. On nema prepoznavanje Pape kao takvog, niti njegov autoritet išta njemu predstavlja. Mi u Crnoj Gori, imamo situaciju da npr pripadniku crnogorske pravoslavne crkve ne znači ništa "duhovni autoritet" patrijarha srpske pravoslavne crkve. Da ne pričam o svim drugim vjeroispovjestima ili ateistima kojima je potpuno irelevantna bilo kakva crkvena stroga hijerarhija. Ne razumije je, ne vidi je, ne prepoznaje je na duhovan način, i ona nema nikakvu vrijednost. Bez obzira da li su iz neznanja ili bunta napustili crkvu, situacija sa funkcionalnim autoritetima je uvjek ista.
Tek u vraćanju "bludnih sinova" svome Ocu, koju sam pominjao, tek vraćanja razočaranih ljudi Hristu i NJegovoj crkvi uvidjela bi se puna sloboda o kojoj pišem. Da bi se ljudi vratili oni moraju biti uvjerni u očinsku ljubav svojih duhovnih autoriteta, koji ih neće odbaciti, koji ih neće osuditi, i kazniti, već će ih svesrdno očinjski prihvatiti. Zato mora nešto da se promijeni u korjenu crkvene prakse i drugih društvenih institucija. Ove institucije moraju da polože test slobode, da prodju iskustvo "smrti" svog društvenog uticaja, da prodju ovaj veliki test sveopšte sekularizacije. Da se oslobode svojih teokratskih aspiracija i naučavanja o rigidnom autoritetu. A da bi to postigli, i sami moraju da prožive "oslobodjenje" iznutra. Moraju da se oslobode svih totalitarnog elementa i učenja. Zato je i ova priča o slobodi i stvarnom harizmatskom autoritetu možda i najvažnija istorijska lekcija za čitavo čovječanstvo, na putu ka slobodi.
Коментари
Постави коментар