недеља, 10. фебруар 2013.

OSLOBODJENJE I EMANCIPACIJA ZENA

Nemoguce je pisati o problemu covjekovog oslobodjenja a ne pisati o emancipaciji zene. Svjedoci smo raznih ekonomskih teorija i politickih pokreta koji izražavaju vještačke granice između ženskih i muških prava. Pa umjesto da vidimo rješenje tog pitanja nastupio je neki opšti društveni antagonizam koji je zahvatio danas cijeli javni život, stvoren silom suprotstavljenih i proturječnih interesa, koji nije uspio sa stvori mir i sklad među polovima. Jasno je postalo da pitanje emancipacije pojedinca ne zavisi nužno o površnom izjednačavanju prava ljudskih bića; niti od poziva na gubitak individualnih karakteristika, crta i afiniteta. Problem s kojim se danas suočavamo, a koji skora budućnost treba riješiti u odnosima muškarca i žene, kao bitnog elementa njene ukupne emancipacije, jeste kako da oboje budu svoji a opet da budu jedno s drugim. Kako biti nezavisan i zadržati vlastite snove i karakteristične osobine, a opet duboko suosjećati s drugim ljudskim bićima.
Emancipacija bi trebala omogućiti ženi da bude empatična i humana u najistinskijem smislu, a ne otudjena i sebična. Sve u njoj što žudi za samopotvrdjenjem i kreativnim djelovanjem trebalo bi doživjeti svoj najpuniji izraz. I svakako da bi se to ostvarilo sve tradicionalne prepreke moraju pasti i trebao bi se otvoriti novi put prema većoj slobodi žene koja je počišćena od svakoga traga vjekova pokoravanja i robovanja.
To je bio izvorni motiv i cilj pokreta za žensko oslobođenje, ali rezultati koji su dosad (ne)ostvareni, zapravo su puko spoljašnje društveno oslobođenje koje je učinilo je od savremene žene da se osjeća izolovanom i neravnopravnom u trci sa muškarcima. Pod pokličem feminističkog pokreta "Sloboda i jednakost za žene!" žana je mnogo toga dobila i pravo glasa i zakonsku zaštitu rodne ravnopravnosti ali su joj oplijenili sreću koja joj je tako bitna.
Smatram da žensko oslobođenje, kako se danas tumači i praktično primjenjuje, nije uspjelo ostvariti taj proklamovani cilj. Sada je žena suočena s nuždom da se oslobodi "oslobođenja i osloboditelja", ako doista želi biti slobodna. To može zvučati paradoksalno, ali je više nego istinito. Pitam je li jednako pravo glasa za žene u našim državama Balkana, pročistilo naš politički život od muške dominacije, kao što su to mnogi dobronamjerni feminitički pokreti iz prošlog vijeka predviđali? Nije! Emancipacija je donijela ženi ekonomsku jednakost s muškarcem; to jest, ona može sama izabrati svoje zanimanje i posao; ali kako je njezina prošlost i prirodno fizičko stanje nisu opremili nužnom snagom da se bori s muškarcem, često je prisiljena iscrpiti svu svoju snagu, istrošiti svoju vitalnost i napregnuti svaki svoj živac da bi postigla vrijednost na tržištu. Samo ih je nekoliko izuzetnih u tome uspjelo, jer činjenica je da žene, učiteljice, lijekarke, pravnice, arhitektice i inženjerke niti nailaze na isto povjerenje kao njihovi muške kolege, niti primaju jednaku platu za isti posao. A one koje ostvare tu primamljivu jednakost, u principu to uspiju pod cijenu svojeg tjelesnoga i duševnoga zdravlja.
Mala je satisfakcija za veliku većinu radnica da svoju nezavisnost izbori u fabrici ili kacelariji ako mora i da se bori sa uskogrudosti i manjkom slobode kod kuće, i obrnuto suočavajući u toj borbi sa uskogrudošću i manjkom slobode kod svojih poslodavaca? A tu je još jedan podmukliji i mnogo teži "teret slobode" nametnut ženama da tragaju za "domom, slatkim domom" koji moraju da izbore u neurednim, hladnim, neprivlačnim, turobnim stanovima koji ih čekaju nakon cjelodnevnoga teškog rada. Kakva slavna emancipacija!
Zato ne čudi da su stotine djevojaka tako voljne prihvatiti prvu bračnu ponudu, bolesne i umorne od svoje "nezavisnosti" iza šanka, u ćošku butika i radnog stola. Spremne su se udati baš kao i djevojke iz srednje klase, koje pak vape da pobjegnu iz jarma roditeljske vlasti. Takozvana nezavisnost koja vodi u puko održavanje života nije toliko primamljiva, nije toliko idealna da se od žene može očekivati da se za nju žrtvuje. Njihova izvanreno hvaljena emancipacija je, nakon svega, samo neumitan proces zatupljivanja i gušenja ženske prirode, njenih senzibiletat, majčinskoga nagona i u konačnom potrebe za pažnjom i ljubavi.
Ne mislim da je položaj radnice mnogo ponižavajući, naprotiv čak je i iskreniji, prirodniji i ljudskiji od položaja "emacipovanih" zvanja profesorica, PR menadžerice, sudkinje, inženjerke i slično, koje moraju dostojanstveno i ugladjeno da izgledaju spolja, dok im je unutarnji život isprazan i mrtav.
To su predrasude i ograničenja postojećega poimanja ženske emancipacije, koji žensku nezavisnost podrijavaju strahom od zaljubljivanja u muškarca koji nije njenog društvenoga položaja i posebno straha da će joj predavanje toj ljubavi oduzeti slobodu i autonomiju. A posebno je rasprostranjen užas od formiranja porodice, zasnovan na poimanju da će joj brak i užici matarinstva smetati u potpunoj predanosti svojoj karijeri.
Emancipacija kako je razumije većina njezinih pristalica i pobornica, odveć ograničenoga raspona i dometa da bi dopustila bezgraničnu ljubav i zanos što ih u sebi nose duboki osjećaji istinske žene i majke.
Tragedija samostalne ili ekonomski slobodne žene nije u premnogo, nego u premalo stvarnog životnog iskustava. Naravno, položaj današnje žene u mnogome nadmašuje položaj žene iz prošlih generacija, kako u raznim pravima, tako i u znanju o svijetu i o ljudskoj prirodi. Ali umjesto da joj taj "višak" znanja donosi mir i zaodoljstvo, današnja žena duboko u sebi osjeća nezadovoljstvo, nedostatak suštine života i radosti, koja jedino može obogatiti ljudsku dušu i bez koje su mnoge žene postale tek puki profesionalni automati.
Emancipacija koje nema svoj sadržaj u ispoljavanju ljubavi, stvralaštva i empatije je nova ljuska u koju se začaurila savremena žena i u kojoj se osjeća uhvaćeno, prevareno i zarobljeno. Sve zato što emancipacija je predstavljena kao seksualna sloboda, umijeće vodjenja lakomislenog života požude i grijeha; bez obzira na društvo, vjeru i moral. Sve dok je žena bila muškarčev rob, nije mogla biti dobra ni čista, ali sad kad je "slobodna i neovisna", osjeća se još nesposobnijom, lošijom i prljavijom.
Ja priznajem rezultate feminističkog pokreta ali su njihova uskogrudna i malogradjanska viđenja protjerala muškarca iz ženskog emocionalnoga života. Doživaljavaju muškarca kao nešto remetilaško što se se ni pod koju cijenu ne smije tolerisati, osim možda kao oca djeteta, budući da dijete ne može doći na svijet bez oca.
Zato je pitanje ženske emancipacije, procesa njenog oslobodjenja, neodvojiva od ukupnog procesa oslobodjenja naše civilizacije na Hristovoj žrtvi i učenju. Nema emancipacije žene, bez emancipacije muškarca.
I ta emancipacija neće doći spolja, nekim legalističkim i političkim pokretima, to je nešto što se mora desiti na individualnom nivou, emancipacija je dio i ženinog i muškračevog procesa unutrašnjeg oslobodjenja. Oni moraju najprije osloboditi svoju unutarnju ličnu kreativnu enerdiju kroz duhovnost, da sebe "pronadju" i ostvare svoje talente. Upravo u tom stvaralaštvu, biće izvor njiho egzistencije, pa će moći da žive i one i njihova djeca. Ta duhovnost i stvaralaštvo će biti njihova emancipacija tj. njihova sloboda kao žene i kao žičnosti, a ne neko puko izjednačavanje u pravima sa muškarcem. Žena treba da bude žena, a ne da se takmiči sa miškarcem. Ipak, ne mislim naivno da da ženin bogat intelekt i istinska hrišćanska duhovnost mogu da riješe ovaj problem preko noći. U slučaju moderne žene, te osobine čak često su izvor raznih konfikata u bračnim i porodičnim odnosima. Jer stotinama godina stari oblik religijskog braka, zasnovan na crkvenom "dok nas smrt ne rastavi", opasno je raskrinkan u ovoj eri liberalizma i sekularizma kao ustanova koja zastupa suverenost muškarca nad ženom, kao ustanova ženine potpune pokornosti muškarčevim hirovima i zapovijestima, kao i njene potpune zavisnosti o muževljevoj materijalnoj podršci. Mnogo je puta u praksi "hrišćana" uvjerljivo pokazano da je takav crkvenjački bračni odnos ograničio ženu na to da bude sluga muškarcu i da mu rađa djecu. Medjutim ipak nalazim mnoge emancipovane žene koje su sve više sklonije braku, sa svim njegovim nedostacima, nego ograničenosti izvanbračnoga života, ograničenog i neizdržljivog zbog moralnih lanaca i društvenih predrasuda koji sputavaju i sapinju njezinu prirodu.
Objašnjenje je za takvu "nedosljednost" mnogih naprednih žena u činjenici da nikad nisu stvarno razumjele značenje oslobođenja. Mislile su da im treba jedino nezavisnost od spoljašnjih prinuda i tiranije; a unutarnji su lanci i tirani, daleko štetniji po život i razvoj, u obliku javnoga mnijenja ili onoga što će reći majka ili brat, otac, ili kuma, poslodavac. Sva ta zabadala su tamničari ljudskoga duha, i žena koja želi emancipaciju treba da nauči svima im se suprotstaviti, čvrsto stati na svoje noge i ustrajavati na vlastitoj neograničenoj slobodi, slušati glas svoje prirode, tražiti ono najveće životno bogatstvo, ljubav prema Bogu i ljubav prema muškarcu, i u konačnom njezinu najslavniju povlasticu, pravo da rodi dijete. Sve dok ona sebe na taj način ne ostvari ne može se zvati oslobođenom. Koliko je emancipovanih žena dovoljno hrabro priznati da ih glas ljubavi zove, da divlje lupa u njihovim grudima, zahtijeva od njih da ga čuju, zadovolje. Najveća su mana današnje emancipacije njezina vještačka krutost i uskogrudna i profesionalna obzirnost, koje proizvode prazninu u ženskoj duši što joj neće dati da pije na izvoru života.
U pravu je jedna spisateljica koja je ustvdila da je dublji i sadržajni bio odnos između staromodne majke, domaćice, uvijek na oprezu da joj djeca budu sretna i da utješi one koje voli sa njenom emancipiranom ćerkom, nego između te moderne žene i njezine prosječne emancipirane ćerke. Ona je naišla na osudu mnogih feminističkih pokreta kada je rekla da je velik broj naših baka imao više krvi u svojim žilama, više duha i duhovitosti, a svakako više prirodnosti, dobrodušnosti i jednostavnosti, nego većina naših emancipiranih stručnjakinja koje pune koledže, učionice i razne kancelarije.
To ne znači da propagiram da da se vratimo u prošlost, da ponovo "osudimo" ženu na njezinu staru sferu kretanja, kuhinju i dječju sobu. Naprotiv želim naglasiti da je za savremenu ženu mnogo važnije da počne sa svojom unutarnjom regeneracijom, da se oslobodi težine predrasuda, tradicije i običaja. Da razumije da je zahtjev za rodnom raavnopravnošću i jednakim pravima u svakom životnom pozivu ispravan i primjeren, ali da je prije svega najvitalnije pravo da se voli i buti voljen. Sitničavost u traženju svojih prava razdvaja; a širokogrudnost u priznanju tudje slobode ujedinjuje. Budimo široki i veliki u razumijevanju odnosa među muškarcima i ženama i onda neće buti "pobjednika i pobjeđenih". Tek na temelju one Hristove slobode koja zna samo za jednu veliku stvar: dati se bezgranično, kako bi bio bogatiji, dubokoumniji, bolji. Samo takva nesebična i strastevne ljubav može ispuniti prazninu i pretvoriti tragediju ženske emancipacije i slobode u veselje i bezgranično radost.