петак, 15. фебруар 2013.

OSLOBADJAJUĆA SILA SLAVLJENJA

Slavljenje je najuzvišeniji izraz poštovanja prema Gospodu koji hrišćani mogu da izraze. Najuzvišenije
ispoljavanje duhovnog života se vidi u ljudima koji slave Boga. Kao što kaže jedna duhovna pjesma da kad mi slavimo sam Božiji tron se gradi i utvrdjuje na mjestu slavljenja, iako se Božiji presto znam nalazi u srcu univerzuma. Nema ničeg drugog što bi jedan hrišćanin mogao da prinese Bogu što bi moglo da prevazidje slavljenje. Kao u onoj starozavjetnoj priči dok je na granicama Jude rat bio u jeku. Josafat je vladao u tim poslednjim godinama postojanja Jude kao carstva. Država je bila veoma osiromašena i slaba i ugasle su nade da se Juda može odbraniti od napada Amonaca, Moavaca i onih iz gore Sira. Bila bi pobjeđena, pa štaviše i potpuno uništena. Medjutim Josafat je bio bogobojažljiv i iskren vladar. Opominjao je svoj narod da se uzda u Gospoda. Ali trebalo je da izadji pred neprijatelja ne s vojskom koja će se boriti i tući, nego sa pjevačima koji su trebali da slave Gospoda. Postavio ih je pred svoju vojsku da slave i da pjevaju: "Hvalite Gospoda, jer je dovjeka milost Njegova". Onoga trenutka kad je Božiji narod počeo da pjeva i slavi Gospoda, Bog je razbio Amonce, Moavce i narod sa gore Sira i oslobodio Judejce od najezde neprijatelja.
Ovo je jedna velika lekcija, da pobjeda ne zavisi od brojčane nadmoći ljudske snage, efikasnosti oružja i od same bitke već od stava srca i slavljenja. Kad nam je vera slaba, mi mislimo da moramo mnogo da se molimo i postimo da bi umilostivili Gospoda; a da ćemo kad nam vjera ojača moći više i snažnije da slavimo Boga. U tome je podvala sotonska, da ljudi čekaju da se stvari poprave pa da onda dobiju volju za slavljenja. A stvari funkcionišu na potpuno drugaciji nacin. Carstvo bozije na silu se uzima. Mi treba da se voljno odlucimo za slavljenje, pa ce slavljenje pomijeniti atmosferu, onda će briga i strah ustupiti mjesto pouzdanju i hrabrosti. Ne i obrnuto.
Medjutim, većina vjernika u nevolji ne govori o sili i slavi Bozijoj, već ispovjeda jačinu neprijatelja i svoju sopstvenu slabost. Iz takvog klonulog duha pokušavaju da se nekako bore i mole. A to nije molitva koja u vjeri prima ono sto moli, to je obicno moljakanje. Većina očajnim snagama se bartga i pada u iskušenje da se bori sopstvenim snagama, jer pretpostavljaju da
neće moći da pobjede ukoliko ne preduzmu "nešto". A zapravo se samo opterećuju i preokupiraju poteškoćama koje izgledaju nepremostive kao planine. Mozgaju smišlajući odredjene izlaze, odredjene izgovore, načine kako će sa ljudima. I ništa se ne dešava.
Zapravo što više racionalizujemo sitauaciju, razrađujući metode i način sve nam je manja vjera i sve su nam manji izgledi na pobjedu. Zašto? Zbog toga što hoćemo našim snagama da bijemo duhovne bitke. U svijetu duhova naše snage su bezbacajne. Samo u Hristu ima silu i autoritet da suzbijemo dušmaninsku tiraniju i zadobijemo prevlast i slobodu. A iz ove starozavjetne priče vidimo jednu drugu sliku, tu nema klasične vidljive bitke, već samo pjevači koji udaraju u instrumente. Da ti pevači nisu čvrsto vjerovali u Boga, oni bi bili bezumni, to bi značilo sigurnu pogibiju da na ratište dodjete sa gitarama i cimbalima. Ali oni nisu bili bezumni, nego su bili vjernici koji slave Boge. I izvojevali su legendarnu pobjedu.
Još slikoviti primjer oslobadjajuće sile slavljenja je opisan u Djelima apolstolskim. Kada su se Pavle i Sila našli u najdubljoj tami zatvora zbog istjerivanja vračarskog duha iz one makedonke koja je dobre pare donosila svojim gospodarima. Umjesto da očajavaju zbog nepravde koja je učinjena nad njima, da mrmljaju na Boga zbog toga što su iz krajnje poslušnosti prema Njemu dospjeli u nevolju. Iskreno ne znam ko bi zadržao taj stav srca koje slavi kada sa jedne strane dobije instrukciju od andjela a onda kad promjene pravac kretanja bivaju uhapšeni i kažnjeni nevidjenim batinama, teškim kladama i dubokom tamom kazamata. Oni se odlucuju da glasno slave i hvale Boga za Njegova djela. Čitav zatvor postaje čudesno mjesto oslobodjenja. Sa svih spadaju okovi, a tamničar i čitav njegov dom se kaje i obraća Bogu. Tako da ovo mjesto propasti i ropstva, iskrenim slavljenjem postaje prvo "oslobodjeno" mjesto i prva filijala crkve koja se iz azije proširila na tlo današnje Evrope, koja je postala cijela hrišćanska.
I tako je sa slavljenjem, ako se uzdaš u Gospoda kad nevolja dođe moći ćeš da kažeš: "Slavim Tvoje
ime! Iako su moje nevolje veće od mojih mogućnosti, Ti si veći od mojih nevolja. One su jake, ali Ti si Gospode silniji i jači. Ova tama je trenutna a Tvoja je blagodat vječna.". Slavljenje se uzdiže iznad molitve. Vjernici koji slave ne zadržavaju se na nadanjima, oni su već prevazišli nevolje.
Verujem da ništa toliko mnogo i toliko brzo ne pokreće Gospodnju ruku koliko to čini slavljenje. Neprijatelji se uništavaju izmedju sebe, lanci ropstva spadaju, tama nestaje i dolazi presvjedočenje kod svih koji učestvuju.
Mnogi se nalaze na velikoj probi prolazeći kroz nevolje i tamu. Kada test postane težak i kad borba postane žešća, onda se čovjek nađe u istoj nevolji kao i Josafat i apostoli. Tada se sve čini izgubljenim, protivnička strana izgleda veoma jaka, osjećamo se isprebijanima, kao u klopci i krajnjoj memljivoj tami zatvora, a naše snage veoma slabe da se ne mogu uporediti.
Čovek se tada oseća beznadežno kao da ga je zahvatio uragan. Nevolja je isuviše velika da se bi mogala savladati. Prirodno onda usmeravamo svoje misli na svoju nevolju, ispunjavamo se brigom i tjeskobom. Oči ne vide ništa drugo osim lanaca i problema. Taj trenutak, kad čovjek pogleda u sebe i svoje okolnosti, trenutak je najvećeg iskušenja. Što čovek više
strada, to sve više gleda na sebe i okolinosti. Ali sa onima koji poznaju Boga nije tako. Nevolje podižu i obraćaju njihove oči ka Gospodu. Sve što su im nevolje veće, to sve više slave Gospoda. To je pravo slavljenje koje teče iz patnje. To je žrtva slave, mirisna i ugodno za Boga. Bog nikada ne okreće glavu od
žrtve slavljenja. Takva žrtva se istoga trenutka uzdiže do Boga. Ta žrtva donosi potpuno oslobodjenje i pobeđuje neprijatelja. To mogu samo oni koji vjeruju. Vjera ide pre slavljenja, a slavljenje donosi pobjedu.
Ljudske misli su obično usmjerene na problem i samo vide neprijatelja i tamu. Ali božanska misao se koncentriše na vjeru i slavljenje. Samo to ga pokreće. Tada u našim srcima grozota od nevlje se smanjuje; njena važnost se svodi na ništavnost. Shvatimo dakle da Bog sve prevazilazi. I počnimo Ga slaviti iz sveg srca, iz sve snage...Tada nastupa sloboda!