Пређи на главни садржај

SLOBODA SAVJESTI

Čovjeka od drugih živih bića na Zemlji čini jedinstvenim njegova savjest. Čudesno je što se u čovjeku nalazi vrhunski zakon dobrote koji progovara. On ima taj unutrašnji glas koji ga opominje da čini ovo a izbjegava ono. Neko može nešto sakriti državi, zakonu, roditeljima, profesorima, ali ne može sakriti svojoj savjesti. Dobra i prava savjest jača je od bilo kojih naredbi i pravila.
Kada je tako pitatamo se onda zašto čovjek griješi ako je stvoren takav od Boga pa ima u srcu upisan njegov zakon. Odgovar se krije u njegovoj slobodi. Čovjek nije stvoren da bude poput robota koji će slijepo ispunjavati sve naredbe na način na koji je isprogramiran, njemu je kroz Hrista darovana sloboda ali i mogućnost samoprosudjivanja te slobode.
Zbog svoje slobode i savjesti čovjek je čudesno biće, po njima je sličan Bogu (stvoren na Njegovu sliku i priliku). Čovjek osluškuje i čuje glas Božji. On mu govori u nutrini, u unutrašnjem čovjeku po savjesti, daje vodjstvo i unutrašnje podsticaje da se nešto uradi ili ne. Ipak, na tom unutrašnjem duhovnom području glasova potreban je oprez, jer za takvo vodjstvo "glasovima" treba imati ispravno razvijenu savjest. Savjest, nažalost, može biti „iskrivljena", bolesna, kruta, hladna... Sve to zavisi od toga kako je neko sazrijevao u životu, vaspitavao se i rastao u Hristu.
Dvije su glavne vrste iskrivljene savjesti. Jedna je "sitničava" savjest kojoj je skoro sve grijeh, čak i beznačajne sitnice. Vrlo je podmukla i teško se prepoznaje za onog ko ima takvu vrstu savjesti. Jer takav sitničav čovjek misli da je potpuno u pravu, da nije problem u njemu već u drugima koji "konstantno griješe". Mnogi religiozni ljudi upadaju u ovu zamku zle savjesti pa stalno pokušavaju da izvade trun iz oka brata svojega. Ta sitničava savjest mnogo drži do spoljašnjeg ponašanja, "čistog" govora, vršenja odredjenih propisa i rituala, ali vrlo malo do dubine poruke Evanđelja a to je život milosrđa i djelatne ljubavi.
I postoji na suprotnoj strani tkz. popustljiva savjest koja ni u čemu ne vidi problem i grijeh. Za popustljivu je savjest sve je dobro i ima neko opravdanje. Posebno prikriven oblik ove zle savjesti medju hrišćanima koji njeguju liberalan stav da je Bog dobar pa će sve oprostiti. Takva osoba osuđuje korektivne stavove i Crkve koji joj se čine prezahtjevnima. Negiraju potrebu sakramenata i postojanje apsolutnih vrijedosti i istina. Za njih je dovoljno unutrašnje pokajanje po sopstvenoj savjesti. Misle da je vjera kao i grijeh nešto što određuje sam pojedinac. Za njih je sve nespoznatljivo i relativno. Takvi ljudi ne priznaju istinu kao takvu, već sami grade svoju istinu tj. Boga po svojoj mjeri i ukusu.
Zato je veliki blagoslov i uspjeh imati dobru savjest. A imati dobru savjest znači biti dobar i srećan čovjek, izbjeći mnoge sukobe, razočaranja, gubitke.
Sreća se postiže usuglašavanjem slobode i savjesti, a potvrda o tome je unutrašnji mir koji dodje kao plod dobre savjesti. Upravo vjera u Trojedinog Boga, u Isusa kao Boga i čovjeka – omogućuje izvrsno njegovanje vlasite savjesti.
Medjutim većina ljudi živi u dugotrajnom oglušivanju o poticajima savjesti. Takav život može dovesti do njezina utihnuća, tvrdoće srca, tako da prestaje da se čuje unutrašnji glas. U njegovanju i razvijanju dobre savjesti presudnu ulogu ima Crkva. Unutrašnji život crkve budi uspavanu savjest i natapa je vodom Duha Svetoga i Riječi Božije.
Medjutim kroz istoriju su mnoge tradicionalne crkve osporavale slobodu savjesti. Medjutim izgubili su tu bitku. Sa prosvetiteljstvom se ostavrilo pravo na slobodou savjesti , a sa njom došlo je do sekularizacije društva, razumijevanja potrebe za odvojenost crkve i države. Vjera je postala više individualzovana i otišla u sveru intimnog, a sve manje je bio zastupljen elemenat sabornosti . To je otvorilo niz drugih i dubljih pitanja slobode i savjesti na koja ni današnje društvo još nema sve odgovore.
Uloga hršćanstva je izrazito dijalektična i dvoznačna. Što ulazite dublje u srž hrišćanstva otvara se jedna zona ambivalentnosti koja je karakteristična za konfesije kao institucionalizirane religije, utemeljene na istinama kao dogmama kao ozakonjenim uputstvima. Nema pune slodode savjesti tamo gdje se pristupa dogmatiziranju i sankcioniranju ljubavi kroz božije zapovijesti. Religija pokušava da precizno odmjerava dokle možeš ljubiti čovjeka u njegovoj "slabosti", odnosno dokle seže čovjekova sloboda. Na svim tim područjima Crkva uzima odlučivanje u svoje ruke, oduzima dakle čovjeku kao svom pripadniku pravo na samoodlučivanje ili samoopredjeljivanje, a time i pravo na samoodređenje, kao temelj ljudskog dostojanstva. Za nju je sloboda samo "prava" (čitaj: po njoj propisana) sloboda, a čista savjest samo klerikalno pročišćena savjest. Bez vjere u živu vjeru, Crkva zato u pomoć poziva državu, štaviše, pribjegava sili koja je po definiciji u rukama države (sudstva, policije), s gledišta etike dakle – nasilju. Pri tome ne polazi, recimo, od neprikosnovenosti života, jer još uvijek toleriše smrtnu kaznu, ili čak blagosilja oružje i veliča ratne zločince, i njihova osvajačka ratna dejsta za oslobodjenje "svete zemlje".
Danas na putu evropskih integracija se mijenjaju neke stvari, čini se na bolje. Postoji proklamovana ustavom Crne Gore pravo na slobodu savjesti i vjeroispovjesti. Ali i dalje sloboda savjesti u našoj tradicionalnoj duhovnosti na ovim prostorima ii dalje se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što pravoslavci i katolici misle da je jedino ispravno, a gotovo nikad na slobodu samih pravoslavac i katolika da žive po svojoj savjesti. Iz lažne bojazni da savjest "prostog svijeta" kako to vole da neki kažu, nije dovoljno zrela da odgovorno prosudjuju šta je dobro a šta ne, tradicionalne crkve u suštini ne priznaju "svojoj pastvti" pravo na slobodu. A savjest i ne može dose&nuti svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Crkveno učenje često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije se ime Crkva mora odlučivati. Pa se crkva, zapravo, stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano samo za Boga. Tako da svaki čovjek treba da ga traži i pronadje odgovore za svoje odluke i preuzme odgovornost za svoje izbore. Time Crkva, na mala vrata zapravo, iznova uspostavlja spoljašnu strukturu morala, odnosno grijeha, a onda i ideologiju prisile i neslobode. Ono što bi trebalo služiti vjeri čovjekovoj postaje samo sebi svrhom. Pa umjesto da Crkva ostvaruje svoju svrhu kroz služenje čovjeku i njegovoj emancipaciji, nameće se kao što je nadljudsko i superiorno čemu se čovjek mora pokoriti i služiti joj. Ako se zakon i učenja svetih otaca shvataju kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti.
Teologija savjesti uglavnom savjest karakteriše kao odnos ljudske ličnosti sa samom sobom, no uvijek u sprezi sa zahtjevom konkretnoga ili opšteg razlikovanja dobra i zla. Apostol Pavle, medjutim, savjest navodi kao svjedoka zakona upisana u ljudsko srce (Rim 9,1, 1 Kor 4,4, 2 Kor 1,12). Savjest je postalo fundamentalno načelo individualizacije čovjeka, a ne instanca optužbe i suda. Kada savjest prihvata neku normu, ona postaje ne samo njegov slobodan izbor nego i sama njegova sloboda. Slobodna savjest je, kroz načelo individualizacije, odgovorna savjest.
Prihvatiti Hrista u slobodi savjesti znači odreći se svih predrasuda o Bogu i tudjih iskustava kao nekog jamstva sveg našeg znanja. Prihvatiti Krista znači prihvatiti da znamo samo jednu stvar o Bogu, a ta je da je Bog bio prisutan u raspetom i vaskrslom Hristu; i da je to bi znak Božje očinske ljubavi i vjere u čovjeka.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski