субота, 16. фебруар 2013.

SLOBODA SAVJESTI

Čovjeka od drugih živih bića na Zemlji čini jedinstvenim njegova savjest. Čudesno je što se u čovjeku nalazi vrhunski zakon dobrote koji progovara. On ima taj unutrašnji glas koji ga opominje da čini ovo a izbjegava ono. Neko može nešto sakriti državi, zakonu, roditeljima, profesorima, ali ne može sakriti svojoj savjesti. Dobra i prava savjest jača je od bilo kojih naredbi i pravila.
Kada je tako pitatamo se onda zašto čovjek griješi ako je stvoren takav od Boga pa ima u srcu upisan njegov zakon. Odgovar se krije u njegovoj slobodi. Čovjek nije stvoren da bude poput robota koji će slijepo ispunjavati sve naredbe na način na koji je isprogramiran, njemu je kroz Hrista darovana sloboda ali i mogućnost samoprosudjivanja te slobode.
Zbog svoje slobode i savjesti čovjek je čudesno biće, po njima je sličan Bogu (stvoren na Njegovu sliku i priliku). Čovjek osluškuje i čuje glas Božji. On mu govori u nutrini, u unutrašnjem čovjeku po savjesti, daje vodjstvo i unutrašnje podsticaje da se nešto uradi ili ne. Ipak, na tom unutrašnjem duhovnom području glasova potreban je oprez, jer za takvo vodjstvo "glasovima" treba imati ispravno razvijenu savjest. Savjest, nažalost, može biti „iskrivljena", bolesna, kruta, hladna... Sve to zavisi od toga kako je neko sazrijevao u životu, vaspitavao se i rastao u Hristu.
Dvije su glavne vrste iskrivljene savjesti. Jedna je "sitničava" savjest kojoj je skoro sve grijeh, čak i beznačajne sitnice. Vrlo je podmukla i teško se prepoznaje za onog ko ima takvu vrstu savjesti. Jer takav sitničav čovjek misli da je potpuno u pravu, da nije problem u njemu već u drugima koji "konstantno griješe". Mnogi religiozni ljudi upadaju u ovu zamku zle savjesti pa stalno pokušavaju da izvade trun iz oka brata svojega. Ta sitničava savjest mnogo drži do spoljašnjeg ponašanja, "čistog" govora, vršenja odredjenih propisa i rituala, ali vrlo malo do dubine poruke Evanđelja a to je život milosrđa i djelatne ljubavi.
I postoji na suprotnoj strani tkz. popustljiva savjest koja ni u čemu ne vidi problem i grijeh. Za popustljivu je savjest sve je dobro i ima neko opravdanje. Posebno prikriven oblik ove zle savjesti medju hrišćanima koji njeguju liberalan stav da je Bog dobar pa će sve oprostiti. Takva osoba osuđuje korektivne stavove i Crkve koji joj se čine prezahtjevnima. Negiraju potrebu sakramenata i postojanje apsolutnih vrijedosti i istina. Za njih je dovoljno unutrašnje pokajanje po sopstvenoj savjesti. Misle da je vjera kao i grijeh nešto što određuje sam pojedinac. Za njih je sve nespoznatljivo i relativno. Takvi ljudi ne priznaju istinu kao takvu, već sami grade svoju istinu tj. Boga po svojoj mjeri i ukusu.
Zato je veliki blagoslov i uspjeh imati dobru savjest. A imati dobru savjest znači biti dobar i srećan čovjek, izbjeći mnoge sukobe, razočaranja, gubitke.
Sreća se postiže usuglašavanjem slobode i savjesti, a potvrda o tome je unutrašnji mir koji dodje kao plod dobre savjesti. Upravo vjera u Trojedinog Boga, u Isusa kao Boga i čovjeka – omogućuje izvrsno njegovanje vlasite savjesti.
Medjutim većina ljudi živi u dugotrajnom oglušivanju o poticajima savjesti. Takav život može dovesti do njezina utihnuća, tvrdoće srca, tako da prestaje da se čuje unutrašnji glas. U njegovanju i razvijanju dobre savjesti presudnu ulogu ima Crkva. Unutrašnji život crkve budi uspavanu savjest i natapa je vodom Duha Svetoga i Riječi Božije.
Medjutim kroz istoriju su mnoge tradicionalne crkve osporavale slobodu savjesti. Medjutim izgubili su tu bitku. Sa prosvetiteljstvom se ostavrilo pravo na slobodou savjesti , a sa njom došlo je do sekularizacije društva, razumijevanja potrebe za odvojenost crkve i države. Vjera je postala više individualzovana i otišla u sveru intimnog, a sve manje je bio zastupljen elemenat sabornosti . To je otvorilo niz drugih i dubljih pitanja slobode i savjesti na koja ni današnje društvo još nema sve odgovore.
Uloga hršćanstva je izrazito dijalektična i dvoznačna. Što ulazite dublje u srž hrišćanstva otvara se jedna zona ambivalentnosti koja je karakteristična za konfesije kao institucionalizirane religije, utemeljene na istinama kao dogmama kao ozakonjenim uputstvima. Nema pune slodode savjesti tamo gdje se pristupa dogmatiziranju i sankcioniranju ljubavi kroz božije zapovijesti. Religija pokušava da precizno odmjerava dokle možeš ljubiti čovjeka u njegovoj "slabosti", odnosno dokle seže čovjekova sloboda. Na svim tim područjima Crkva uzima odlučivanje u svoje ruke, oduzima dakle čovjeku kao svom pripadniku pravo na samoodlučivanje ili samoopredjeljivanje, a time i pravo na samoodređenje, kao temelj ljudskog dostojanstva. Za nju je sloboda samo "prava" (čitaj: po njoj propisana) sloboda, a čista savjest samo klerikalno pročišćena savjest. Bez vjere u živu vjeru, Crkva zato u pomoć poziva državu, štaviše, pribjegava sili koja je po definiciji u rukama države (sudstva, policije), s gledišta etike dakle – nasilju. Pri tome ne polazi, recimo, od neprikosnovenosti života, jer još uvijek toleriše smrtnu kaznu, ili čak blagosilja oružje i veliča ratne zločince, i njihova osvajačka ratna dejsta za oslobodjenje "svete zemlje".
Danas na putu evropskih integracija se mijenjaju neke stvari, čini se na bolje. Postoji proklamovana ustavom Crne Gore pravo na slobodu savjesti i vjeroispovjesti. Ali i dalje sloboda savjesti u našoj tradicionalnoj duhovnosti na ovim prostorima ii dalje se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što pravoslavci i katolici misle da je jedino ispravno, a gotovo nikad na slobodu samih pravoslavac i katolika da žive po svojoj savjesti. Iz lažne bojazni da savjest "prostog svijeta" kako to vole da neki kažu, nije dovoljno zrela da odgovorno prosudjuju šta je dobro a šta ne, tradicionalne crkve u suštini ne priznaju "svojoj pastvti" pravo na slobodu. A savjest i ne može dose&nuti svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Crkveno učenje često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije se ime Crkva mora odlučivati. Pa se crkva, zapravo, stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano samo za Boga. Tako da svaki čovjek treba da ga traži i pronadje odgovore za svoje odluke i preuzme odgovornost za svoje izbore. Time Crkva, na mala vrata zapravo, iznova uspostavlja spoljašnu strukturu morala, odnosno grijeha, a onda i ideologiju prisile i neslobode. Ono što bi trebalo služiti vjeri čovjekovoj postaje samo sebi svrhom. Pa umjesto da Crkva ostvaruje svoju svrhu kroz služenje čovjeku i njegovoj emancipaciji, nameće se kao što je nadljudsko i superiorno čemu se čovjek mora pokoriti i služiti joj. Ako se zakon i učenja svetih otaca shvataju kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti.
Teologija savjesti uglavnom savjest karakteriše kao odnos ljudske ličnosti sa samom sobom, no uvijek u sprezi sa zahtjevom konkretnoga ili opšteg razlikovanja dobra i zla. Apostol Pavle, medjutim, savjest navodi kao svjedoka zakona upisana u ljudsko srce (Rim 9,1, 1 Kor 4,4, 2 Kor 1,12). Savjest je postalo fundamentalno načelo individualizacije čovjeka, a ne instanca optužbe i suda. Kada savjest prihvata neku normu, ona postaje ne samo njegov slobodan izbor nego i sama njegova sloboda. Slobodna savjest je, kroz načelo individualizacije, odgovorna savjest.
Prihvatiti Hrista u slobodi savjesti znači odreći se svih predrasuda o Bogu i tudjih iskustava kao nekog jamstva sveg našeg znanja. Prihvatiti Krista znači prihvatiti da znamo samo jednu stvar o Bogu, a ta je da je Bog bio prisutan u raspetom i vaskrslom Hristu; i da je to bi znak Božje očinske ljubavi i vjere u čovjeka.