Da bih priblizio problematiku na pocetku da pojasnima da je liberalna demokratija, također poznata pod nazivom građanska demokratija. To je najčešći oblik moderne demokratije čija je karakteristika reprezentativnost (parlament donosi zakone) uz slobodu političkog djelovanja (politički pluralizam). U praksi se liberalna demokratija iskazuje kroz vlast koja legitimitet crpi na osnovu slobodnih, tajnih i poštenih izbora na kojima se ravnopravno bori sa više različitih stranaka (višestranačje). Sve države u današnjem zapadnom svijetu se smatraju liberalnim demokratijama, a u njima vlada široko rasprostranjeno mišljenje kako upravo ona predstavlja idealno društveno uređenje kojima sve zemlje trebaju težiti; takva shvatanja su se proširila i na druge dijelove svijeta. U najširoj javnosti se, zato, liberalna demokracija smatra sinoninom za demokratiju.
Liberalna demokratija se također smatra jednim od ciljeva za koji se zalaže ideologija liberalizma, koji je uzeo maha kako u sferi politike, tako i tržišne ekonomije. Kao bitne postavke liberalizma su da individua prethodi društvu, da društvo treba da omogući svim pojedincima da se iskažu sa svim svojim različitostima, da svaki pojedinac je podjednako vrijedan i da jedini egalitarizam koji ne narušava, već garantuje slobodu, jeste jednakost pred zakonom u svemu nejednakih pojedinaca.
Liberalizam je svoj puni doprinos našao u postavljanju ograničenja svakoj vlasti, koja je stavljalju u položaj da ih mora prihvatiti i poštovati.
Potrebno je istaći da se često brkaju pojmovi liberalizma i demokratije. Dok se demokratija bavi nekim proceduralnim pitanjima kako se bira vlast i ko će je vršiti, liberalizam traga za granicama u djelokrugu vlasti.
Većina mislilaca je polazila od pretpostavke da čovjek ne može ostvariti svoju autonomiju u odnosu na vlast, ako civilno društvo nije slobodno i autonomno u odnosu na državu, koja je još uvek najveća koncentracija monopola prinude. Jer je država objektivna, prirodna i istorijska realnost, koja se ne može niti graditi niti uništavati po ćudi ljudske samovolje. Ali država sa druge strane ne smije biti i nije sve. Kroz istoriju pa i danas pored države, uvjek je postojala neka ne-država u vidu religioznog društva suprostavljenog političkom društvu. To je neka sfera privatnog jedne slobodne individue, njenih strasti, interesa i prava, ali takodje i sfera opšteg života i dobra, oblast zajedništva, javne etike i brige. Poistovjećivanje države i društva bi dovelo do potpunog despotizma. Država nema bezgrješnu, čistu prirodu; država se može izroditi i služiti cilju suprotnom od onog u čemu je njena misija. Zato nju treba ograničiti, putem kontrole, ograničavanja i suprostavljanju svakoj arbitrernosti, halapljivosti i grabežljivosti države.
Sloboda ili njena suprotnost, najbolje se iskazuju u tom napetom polju između pojedinca i države. Istinski državni poredak slobode sluša svoje građane, a apsolutistička državna vlast ih prisluškuje, jer država teži da drži pod kontrolom građane, zato građani žele da sačuvaju svoju autonomiju i kontrolišu vlast.
Medjutim sistem liberalne demokratije kojoj teži i moderna Crna Gora ima niz ograničenja. Kao osnovni nedostatak je to što stanovnici država s ovim političkim sistemom imaju moć samo u trenutku glasanja, nakon čega izabrana grupa ljudi donosi sve odluke. Pa je "posrednička demokratija" samo farsa koja prikriva stvarnu politički sistem oligarhije ili preciznije plutokratije u kojoj mali broj bogatih i uticajnih ljudi upravlja državom. Jer politika, zbog ogromnih troškova izbornog marketniga i zahtjevne partijske strukture, postaje "skupa igračka" koju mogu priuštiti samo mali broj bogatih. Demokratija je postala oruđe ljudskih interesa i ljudskih strasti, arena borbe za vlast i dominaciju. Već sama činjenica što carstvo demokratije razdire borba partija i što je u njemu sudbina države predana partijama, ne dozvoljava da se vjeruje da će u njemu - u tom carstvu - narod doći do izražaja. Sva narodna volja se svodi na glasački aparat koji treba samo da izabere jednu ili drugu političku grupu ljudi (danas čak bez ikakve ideologije). Uloga naroda se svodi na ulogu navijača na fudbalskoj utakmici, koji samo mogu da pljeskaju ili zvižde, bez stvarne moći da utiču na tok utakmice (osim neke vrste nereda koji bi izazvali prekid) a sa nikakvim šansama da postanu akteri i utiču na željeni rezulatat svoga tima. Još tragičnija je ta (ne) sloboda što i oni rezignirani , nevoljni (apstinenti) posmatrači ove utakmice (kojih je sve više) ne mogu da izbjegnu utakmicu, ona ih se svakako dotiče i utiče na njihovu egzistenciju.
Demokratski parlament je postala stranačka arena borbe za vlast i interese odredjenih grupa. U njemu se teško može čuti glas jedinstvenog naroda. Narod je u ovakvoj strukturi rasparčan , amorfan, i bezvoljan, on se čuje samo u izuzetnim trenucima (velikih istorijskih prekretnica za čitavo društvo npr referendum o samostalnosti i sl.) i od izuzetnih ljudi. U redovnim situacijama i okolnostima, demokratija uopšte ne zna za narod, niti je interesuje.
Demokratska vlada je, na kraju krajeva, samo fikcija, koji više niko ne preispituje. U realnoj, istinskoj stvarnosti pitanje je (samo) - da li demokratija model da na vlast dodju najbolji, ili je najgori iz čitavog društva. Tiranija partija rijetko pruža mogućnost da isplivaju najbolji, tu nema odabiranja boljih i najsposobnijih, već najposlušnijih koji su potpuno lojalni partiji i njihova uloga u predstavničkim tijelima se svodi da samo podižu ruke za inicijative svojih partijskih elita.
U demokratskim društvima današnjice svaka uzvišena ideja umire, vladavina demokratije znači goli politički pragmatizam u obezbjedjivanju potrebne većine za formiranje vlade i usvajanje odredjenih zakona. I to se sve ostvaruje kroz vladavinu različitih društvenih grupa, njihovu borbu za (pre)vlast i uskogrude interese.
Reklo bi se da je onda stvarni demokratski sistem i sloboda moguća samo u direktnoj demokratiji u kojoj se sve najvažnije odluke donose glasanjem svih građana, a ne samo malog broja izabranog (poslanika) na izborima. Ali daleko od toga da je tako. Odnos slobode i dosljedne (čiste) demokratije je vrlo složen i samo prividno je takva vlast koja pruža ljudima i društvu slobodu. Istorija nam je pokazala da se niko nikada u svijetu nikakvoj vlasti nije podčinjavao iz razumskih, racionalnih razloga. Da su uvjek postojali vrlo jasni spoljni mehanizmi prisile. Najčešće je to je obrazlagano nacionalnom bezbjednosti i nekim višim ciljevima i željom da se stvori idealana država blagostanja. Ipak Solovjov je dobro kazao da država ne postoji zato da bi zemaljski život pretvorila u raj nego zato da bi spriječila da se on konačno pretvori u pakao.
Istorija je pokazala da bi se ostvario mir i poredak dostojan čovjeka, nužno je ustostaviti hijerarhiju. Kroz čitavu istoriju narodi starog svijeta su se trudili stvoriti moćnu vlast koja bi savladavala haotične stihije, koja bi ih izvela iz animalnog stanja. Današnji dosegnuti nivo civilizovanosti je bio proizvod stvaranja te hijerarhije sa jedne strane, ali i sve većih sloboda sa druge strane. Upravo u ovoj dimenziji postojanja odredjenog reda i hijerarhije, "čista" dosljednja vladavina naroda (demokratija) bi bila jedna haotična anarhija jer odbacuje svaki autoritet i hijerarhiju. Vlast ne može ne biti hijerarhijska i rušenje svake vlasti i hijerarhije predstavlja povratak u stanje prvobitnog haosa. Zato direktne demokratije nikada nije bilo niti je može biti.
Demokratija poštuje pravilo većine koja je nosilac suvereniteta (vlast naroda od naroda za narod), a sloboda počiva na suverenitetu pojedinca-građanina (ličnosti), koji je izvor vlasti. Ali u tom antagonizmu postavlja se pitanje kako možemo kombinovati onaj stepen individualne inicijative, koji je potreban radi progresa, sa onim stepenom socijalne kohezije koji je potreban radi održanja. Kako da masa svojom "diktaturom" ne uguši posebnost, afinitete i genij pojedinca. Jer stil života demokratskih društava sve i svakoga dovodi do jednoličnosti; taj stil ne podnosi samoću i usamljenike, on ne ostavlja mjesta i vremena za kontemplaciju, on sve svodi na prosječnost, on je neprijateljski raspoložen prema stvaralačkom izobilju malobrojnih. Demokratija ne pogoduje pojavi snažnih, sjajnih, stvaralačkih ličnosti; ona stvara društvenu sredinu koja sve nivelira, koja nastoji ličnost u cjelini progutati i podrediti je sebi.
zbog svega ovoga trijumf demokratije u 21 vijeku izlaže opasnosti najveće duhovne vrijednosti i gazi najvrednije duhovne realnosti. Ostaje do kraja nepoznato što će poželjeti "suvereni" narod kada sve bude prepušteno njegovoj volji, kakav će sustav života poželjeti i stvoriti. Za hrišćane ovakva krajnje liberalna demokratska država i obogotvorena narodna volja, koja je oslobodjena svakog nadljudskog sadržaja postaje izvor potencijlne opasnost po njegovu slobodu. Priznavanje narodne volje, a ne Božije, kao vrhovnog načela u društvenom životu, može biti samo novo klanjanje formalnom, besadržajnom načelu, obogotvorenje ljudske samovolje. Kada svaka apsolutna vrijednost postane relativna i bezvrijedna u odnosu na volju kvalifikovne većine ustavnotvorne skupštine onda je sve moguće. Takva diktatura svih nad pojedincem može sve što joj se prohtje, ona je gospodar naše sudbine sve dok živimo u ovom etatističnom društvu. Dok živimo u vremenu gdje se država postavlja za vrhovnog gospodara koji ima sistem prinude to je krajnja forma demokratije i vlasti naroda. To je tekovina liberlizma prošlog vijeka. Više ne postoje mehanizmi da se čovjek sačuva od diktature većine bila ona boljševička ili demokratska isto je. Ta narodna volja može poželjeti najstrašnije zlo, a demokratski princip i proces joj ništa ne može prigovoriti na to. On mu daje legitimitet, opravdava svako nasilje u ime volje naroda. Liberalizam, reći će neko, vidi rješenje u ograničavanju vlasti, i nastojanjima da se ona ponaša u okvirima (granicama) prava i u granicama zakona. To je u osnovi široko rasprostranja paradigma o vladavini prava i institucija, a ne vladavini ljudi, jer vladavina ljudi ako nije u granicama prava može olako da sklizne u samovolju, diskrecionost i arbitrernost.
Medjutim, previdja se suštinski problem, da i ustav i zakoni koji se donose u demokratskoj proceduri mogu voljom većine da postanu osnov urušavanja slobode. Moraju se zato stvorti mehanizmi u svakoj slobodnoj državi, koji bi obezbijedili strukture i ustanove koji osiguravaju slobodu, savjetuju javno dobro i moral, ograničavaju i kažnjavaju gramzivost i ambiciju pojedinaca ali i većine.
Jer pravda i istina mogu biti u manjini a ne u većini, čak su najčešće u manjini, i skoro je čudovišno kako su ljudi mogli doći do takvog stanja svijesti da u mišljenju i volji većine vide potpuni izvor i kriterij pravde i istine! Demokratska ideologija je stvorila mehanizam da kvantitet mora dovesti do carstva najgorih, a ne najboljih. Kvantitet ne stvara kvalitet!
Neograničena vlast svih što kaže Berdjajev, strašnija je od tiranske vlasti jednoga. Volja jednoga i volja maloga broja (aristokratija) ne može toliko proširiti svoje pretenzije kao što to može volja svih; od volje autokrata još se može obraniti dio vlastitog života, ali je neuporedivo teže sačuvati nešto svoje pred autokratskom voljom naroda.
Odakle uvjerenost da se demokratskim putem može dobiti društvo najvišeg kvaliteta? Ž. Ž. Ruso je veoma optimistično vjerovao u prirodnu dobrotu i blagost ljudske prirode i mislio je da će se to sve otkriti u svoj svojoj ljepoti kada bude ustanovljen oblik vladavine naroda; tu duboko ukorijenjenu laž opovrgao je sam život, istorijsko bolno iskustvo i bogatija i složenija misao.
Čista samodržavna demokratija najstrašnija je tiranija; ona ubija ličnost čovjeka. Demokratija ne propazne duhovnu vertikalu, koju poznaje sloboda. Sloboda je okrenuta ličnosti a ne masi, ona je više aristokratična, nego demokratična. I stvaralaštvo koje izvire iz slobode ličnosti pojedinca je aristokratično, ono je djelo najboljih, ono ne podnosi vlast najgorih, vlast gomile. Sloboda čovjeka i njegovo dostojanstvo je esencijalni sadržaj demokratije. Ako je demokratija u konfliktu sa slobodom onda ona nije više ničeg vrijedna, jer je sloboda pojedinca suštinski uslov za funkcionisanje demokratije. I to ne kakva sloboda, već sloboda Hristova. Koja ima svoj sadržaj i smisao i ima svoju svrhu.
Ko je stoga sposoban za ovakvu istinsku slobodu i hijerarhiju? Sposobna je osoba koja ima karakter i kojoj u pozadini leži duhovni princip odlučivanja. Ostvarivanje takve ličnosti pojedinca, a time i slobodnog društva, odnosno njihovo otkriće i potvrdu u realnom životu, vidim jedino u hršćanstvu. Samo ono može da stvori istinsku slobodnu ljudske ličnosti, koja je sposobna prosudjuje vlastite postupke u svijetlu vlastite duhovne naravi. Samo čovjek istinske hrišćanske duhovnosti ima sposobnost odgovornog odlučivanja odnosno postajanja za, a ne tek pukog demokratskog odabira. Liberalna demokratija ne poznaje ljubav, solidarnost i brigu za bližnje i nemoćne, supsidijarnost odlučivanja koja je temelj hrišćanske misli. Ona ne poznaje proročku viziju, harizmu i autoritet službe državnika za ljude. Gdje vlast nije samo moć i pravo, već prije svega sila Duha Svetoga da se posluži ljudima. Gdje su "vladari" nijesu silnici i gospodari već sluge naroda, ne pokoreni samo spoljnim formalnim elementima vladavine prava i institucija, već prije svega unutrašnjim skrupulama svoga hristolikog karaktera. A gdje lojalnost gradjanina nije zasnovan na strahovladi već izvire iz priznavanja "pastirskog" i očinjskog autoriteta svojih vodja, koji brinu za svoje gradjane i opše dobro. Naravno da samo vlast mora biti oslobodjena od teokratskih aspiracija crkvenih struktura i njene religiozne prakse i rituala. Jedino u ovakvoj hrišćanskoj vertikali gradjanskih vlasti, može da se donositi zakoni koji mogu biti oslobodjeni lobiranja i interesa odredjnih političkih elita, ostvariti pravda i puno sloboda ljudi i njihova stvaralačka energija za ekonomski progres. U takvoj vlasti koja počiva na univerzalnim vrijednostima, može se postići društvena solidarnost i država socijalne pravde koja će obezbijediti dovoljne resurse za dostojanstven život nemoćnih i starih. Buduća vremena moraju naći mehanizme koji će unaprijediti postojeće demokratske i stvoriti mogućnost i garancije da će na vlast doći najbolji od nas, čije iskustvo, rezulatati i plodovi života (meritokratija) će svjedočiti o snažnom duhovnom karakteru kadrom da donosi odluke u korist opšteg dobra.
Liberalna demokratija se također smatra jednim od ciljeva za koji se zalaže ideologija liberalizma, koji je uzeo maha kako u sferi politike, tako i tržišne ekonomije. Kao bitne postavke liberalizma su da individua prethodi društvu, da društvo treba da omogući svim pojedincima da se iskažu sa svim svojim različitostima, da svaki pojedinac je podjednako vrijedan i da jedini egalitarizam koji ne narušava, već garantuje slobodu, jeste jednakost pred zakonom u svemu nejednakih pojedinaca.
Liberalizam je svoj puni doprinos našao u postavljanju ograničenja svakoj vlasti, koja je stavljalju u položaj da ih mora prihvatiti i poštovati.
Potrebno je istaći da se često brkaju pojmovi liberalizma i demokratije. Dok se demokratija bavi nekim proceduralnim pitanjima kako se bira vlast i ko će je vršiti, liberalizam traga za granicama u djelokrugu vlasti.
Većina mislilaca je polazila od pretpostavke da čovjek ne može ostvariti svoju autonomiju u odnosu na vlast, ako civilno društvo nije slobodno i autonomno u odnosu na državu, koja je još uvek najveća koncentracija monopola prinude. Jer je država objektivna, prirodna i istorijska realnost, koja se ne može niti graditi niti uništavati po ćudi ljudske samovolje. Ali država sa druge strane ne smije biti i nije sve. Kroz istoriju pa i danas pored države, uvjek je postojala neka ne-država u vidu religioznog društva suprostavljenog političkom društvu. To je neka sfera privatnog jedne slobodne individue, njenih strasti, interesa i prava, ali takodje i sfera opšteg života i dobra, oblast zajedništva, javne etike i brige. Poistovjećivanje države i društva bi dovelo do potpunog despotizma. Država nema bezgrješnu, čistu prirodu; država se može izroditi i služiti cilju suprotnom od onog u čemu je njena misija. Zato nju treba ograničiti, putem kontrole, ograničavanja i suprostavljanju svakoj arbitrernosti, halapljivosti i grabežljivosti države.
Sloboda ili njena suprotnost, najbolje se iskazuju u tom napetom polju između pojedinca i države. Istinski državni poredak slobode sluša svoje građane, a apsolutistička državna vlast ih prisluškuje, jer država teži da drži pod kontrolom građane, zato građani žele da sačuvaju svoju autonomiju i kontrolišu vlast.
Medjutim sistem liberalne demokratije kojoj teži i moderna Crna Gora ima niz ograničenja. Kao osnovni nedostatak je to što stanovnici država s ovim političkim sistemom imaju moć samo u trenutku glasanja, nakon čega izabrana grupa ljudi donosi sve odluke. Pa je "posrednička demokratija" samo farsa koja prikriva stvarnu politički sistem oligarhije ili preciznije plutokratije u kojoj mali broj bogatih i uticajnih ljudi upravlja državom. Jer politika, zbog ogromnih troškova izbornog marketniga i zahtjevne partijske strukture, postaje "skupa igračka" koju mogu priuštiti samo mali broj bogatih. Demokratija je postala oruđe ljudskih interesa i ljudskih strasti, arena borbe za vlast i dominaciju. Već sama činjenica što carstvo demokratije razdire borba partija i što je u njemu sudbina države predana partijama, ne dozvoljava da se vjeruje da će u njemu - u tom carstvu - narod doći do izražaja. Sva narodna volja se svodi na glasački aparat koji treba samo da izabere jednu ili drugu političku grupu ljudi (danas čak bez ikakve ideologije). Uloga naroda se svodi na ulogu navijača na fudbalskoj utakmici, koji samo mogu da pljeskaju ili zvižde, bez stvarne moći da utiču na tok utakmice (osim neke vrste nereda koji bi izazvali prekid) a sa nikakvim šansama da postanu akteri i utiču na željeni rezulatat svoga tima. Još tragičnija je ta (ne) sloboda što i oni rezignirani , nevoljni (apstinenti) posmatrači ove utakmice (kojih je sve više) ne mogu da izbjegnu utakmicu, ona ih se svakako dotiče i utiče na njihovu egzistenciju.
Demokratski parlament je postala stranačka arena borbe za vlast i interese odredjenih grupa. U njemu se teško može čuti glas jedinstvenog naroda. Narod je u ovakvoj strukturi rasparčan , amorfan, i bezvoljan, on se čuje samo u izuzetnim trenucima (velikih istorijskih prekretnica za čitavo društvo npr referendum o samostalnosti i sl.) i od izuzetnih ljudi. U redovnim situacijama i okolnostima, demokratija uopšte ne zna za narod, niti je interesuje.
Demokratska vlada je, na kraju krajeva, samo fikcija, koji više niko ne preispituje. U realnoj, istinskoj stvarnosti pitanje je (samo) - da li demokratija model da na vlast dodju najbolji, ili je najgori iz čitavog društva. Tiranija partija rijetko pruža mogućnost da isplivaju najbolji, tu nema odabiranja boljih i najsposobnijih, već najposlušnijih koji su potpuno lojalni partiji i njihova uloga u predstavničkim tijelima se svodi da samo podižu ruke za inicijative svojih partijskih elita.
U demokratskim društvima današnjice svaka uzvišena ideja umire, vladavina demokratije znači goli politički pragmatizam u obezbjedjivanju potrebne većine za formiranje vlade i usvajanje odredjenih zakona. I to se sve ostvaruje kroz vladavinu različitih društvenih grupa, njihovu borbu za (pre)vlast i uskogrude interese.
Reklo bi se da je onda stvarni demokratski sistem i sloboda moguća samo u direktnoj demokratiji u kojoj se sve najvažnije odluke donose glasanjem svih građana, a ne samo malog broja izabranog (poslanika) na izborima. Ali daleko od toga da je tako. Odnos slobode i dosljedne (čiste) demokratije je vrlo složen i samo prividno je takva vlast koja pruža ljudima i društvu slobodu. Istorija nam je pokazala da se niko nikada u svijetu nikakvoj vlasti nije podčinjavao iz razumskih, racionalnih razloga. Da su uvjek postojali vrlo jasni spoljni mehanizmi prisile. Najčešće je to je obrazlagano nacionalnom bezbjednosti i nekim višim ciljevima i željom da se stvori idealana država blagostanja. Ipak Solovjov je dobro kazao da država ne postoji zato da bi zemaljski život pretvorila u raj nego zato da bi spriječila da se on konačno pretvori u pakao.
Istorija je pokazala da bi se ostvario mir i poredak dostojan čovjeka, nužno je ustostaviti hijerarhiju. Kroz čitavu istoriju narodi starog svijeta su se trudili stvoriti moćnu vlast koja bi savladavala haotične stihije, koja bi ih izvela iz animalnog stanja. Današnji dosegnuti nivo civilizovanosti je bio proizvod stvaranja te hijerarhije sa jedne strane, ali i sve većih sloboda sa druge strane. Upravo u ovoj dimenziji postojanja odredjenog reda i hijerarhije, "čista" dosljednja vladavina naroda (demokratija) bi bila jedna haotična anarhija jer odbacuje svaki autoritet i hijerarhiju. Vlast ne može ne biti hijerarhijska i rušenje svake vlasti i hijerarhije predstavlja povratak u stanje prvobitnog haosa. Zato direktne demokratije nikada nije bilo niti je može biti.
Demokratija poštuje pravilo većine koja je nosilac suvereniteta (vlast naroda od naroda za narod), a sloboda počiva na suverenitetu pojedinca-građanina (ličnosti), koji je izvor vlasti. Ali u tom antagonizmu postavlja se pitanje kako možemo kombinovati onaj stepen individualne inicijative, koji je potreban radi progresa, sa onim stepenom socijalne kohezije koji je potreban radi održanja. Kako da masa svojom "diktaturom" ne uguši posebnost, afinitete i genij pojedinca. Jer stil života demokratskih društava sve i svakoga dovodi do jednoličnosti; taj stil ne podnosi samoću i usamljenike, on ne ostavlja mjesta i vremena za kontemplaciju, on sve svodi na prosječnost, on je neprijateljski raspoložen prema stvaralačkom izobilju malobrojnih. Demokratija ne pogoduje pojavi snažnih, sjajnih, stvaralačkih ličnosti; ona stvara društvenu sredinu koja sve nivelira, koja nastoji ličnost u cjelini progutati i podrediti je sebi.
zbog svega ovoga trijumf demokratije u 21 vijeku izlaže opasnosti najveće duhovne vrijednosti i gazi najvrednije duhovne realnosti. Ostaje do kraja nepoznato što će poželjeti "suvereni" narod kada sve bude prepušteno njegovoj volji, kakav će sustav života poželjeti i stvoriti. Za hrišćane ovakva krajnje liberalna demokratska država i obogotvorena narodna volja, koja je oslobodjena svakog nadljudskog sadržaja postaje izvor potencijlne opasnost po njegovu slobodu. Priznavanje narodne volje, a ne Božije, kao vrhovnog načela u društvenom životu, može biti samo novo klanjanje formalnom, besadržajnom načelu, obogotvorenje ljudske samovolje. Kada svaka apsolutna vrijednost postane relativna i bezvrijedna u odnosu na volju kvalifikovne većine ustavnotvorne skupštine onda je sve moguće. Takva diktatura svih nad pojedincem može sve što joj se prohtje, ona je gospodar naše sudbine sve dok živimo u ovom etatističnom društvu. Dok živimo u vremenu gdje se država postavlja za vrhovnog gospodara koji ima sistem prinude to je krajnja forma demokratije i vlasti naroda. To je tekovina liberlizma prošlog vijeka. Više ne postoje mehanizmi da se čovjek sačuva od diktature većine bila ona boljševička ili demokratska isto je. Ta narodna volja može poželjeti najstrašnije zlo, a demokratski princip i proces joj ništa ne može prigovoriti na to. On mu daje legitimitet, opravdava svako nasilje u ime volje naroda. Liberalizam, reći će neko, vidi rješenje u ograničavanju vlasti, i nastojanjima da se ona ponaša u okvirima (granicama) prava i u granicama zakona. To je u osnovi široko rasprostranja paradigma o vladavini prava i institucija, a ne vladavini ljudi, jer vladavina ljudi ako nije u granicama prava može olako da sklizne u samovolju, diskrecionost i arbitrernost.
Medjutim, previdja se suštinski problem, da i ustav i zakoni koji se donose u demokratskoj proceduri mogu voljom većine da postanu osnov urušavanja slobode. Moraju se zato stvorti mehanizmi u svakoj slobodnoj državi, koji bi obezbijedili strukture i ustanove koji osiguravaju slobodu, savjetuju javno dobro i moral, ograničavaju i kažnjavaju gramzivost i ambiciju pojedinaca ali i većine.
Jer pravda i istina mogu biti u manjini a ne u većini, čak su najčešće u manjini, i skoro je čudovišno kako su ljudi mogli doći do takvog stanja svijesti da u mišljenju i volji većine vide potpuni izvor i kriterij pravde i istine! Demokratska ideologija je stvorila mehanizam da kvantitet mora dovesti do carstva najgorih, a ne najboljih. Kvantitet ne stvara kvalitet!
Neograničena vlast svih što kaže Berdjajev, strašnija je od tiranske vlasti jednoga. Volja jednoga i volja maloga broja (aristokratija) ne može toliko proširiti svoje pretenzije kao što to može volja svih; od volje autokrata još se može obraniti dio vlastitog života, ali je neuporedivo teže sačuvati nešto svoje pred autokratskom voljom naroda.
Odakle uvjerenost da se demokratskim putem može dobiti društvo najvišeg kvaliteta? Ž. Ž. Ruso je veoma optimistično vjerovao u prirodnu dobrotu i blagost ljudske prirode i mislio je da će se to sve otkriti u svoj svojoj ljepoti kada bude ustanovljen oblik vladavine naroda; tu duboko ukorijenjenu laž opovrgao je sam život, istorijsko bolno iskustvo i bogatija i složenija misao.
Čista samodržavna demokratija najstrašnija je tiranija; ona ubija ličnost čovjeka. Demokratija ne propazne duhovnu vertikalu, koju poznaje sloboda. Sloboda je okrenuta ličnosti a ne masi, ona je više aristokratična, nego demokratična. I stvaralaštvo koje izvire iz slobode ličnosti pojedinca je aristokratično, ono je djelo najboljih, ono ne podnosi vlast najgorih, vlast gomile. Sloboda čovjeka i njegovo dostojanstvo je esencijalni sadržaj demokratije. Ako je demokratija u konfliktu sa slobodom onda ona nije više ničeg vrijedna, jer je sloboda pojedinca suštinski uslov za funkcionisanje demokratije. I to ne kakva sloboda, već sloboda Hristova. Koja ima svoj sadržaj i smisao i ima svoju svrhu.
Ko je stoga sposoban za ovakvu istinsku slobodu i hijerarhiju? Sposobna je osoba koja ima karakter i kojoj u pozadini leži duhovni princip odlučivanja. Ostvarivanje takve ličnosti pojedinca, a time i slobodnog društva, odnosno njihovo otkriće i potvrdu u realnom životu, vidim jedino u hršćanstvu. Samo ono može da stvori istinsku slobodnu ljudske ličnosti, koja je sposobna prosudjuje vlastite postupke u svijetlu vlastite duhovne naravi. Samo čovjek istinske hrišćanske duhovnosti ima sposobnost odgovornog odlučivanja odnosno postajanja za, a ne tek pukog demokratskog odabira. Liberalna demokratija ne poznaje ljubav, solidarnost i brigu za bližnje i nemoćne, supsidijarnost odlučivanja koja je temelj hrišćanske misli. Ona ne poznaje proročku viziju, harizmu i autoritet službe državnika za ljude. Gdje vlast nije samo moć i pravo, već prije svega sila Duha Svetoga da se posluži ljudima. Gdje su "vladari" nijesu silnici i gospodari već sluge naroda, ne pokoreni samo spoljnim formalnim elementima vladavine prava i institucija, već prije svega unutrašnjim skrupulama svoga hristolikog karaktera. A gdje lojalnost gradjanina nije zasnovan na strahovladi već izvire iz priznavanja "pastirskog" i očinjskog autoriteta svojih vodja, koji brinu za svoje gradjane i opše dobro. Naravno da samo vlast mora biti oslobodjena od teokratskih aspiracija crkvenih struktura i njene religiozne prakse i rituala. Jedino u ovakvoj hrišćanskoj vertikali gradjanskih vlasti, može da se donositi zakoni koji mogu biti oslobodjeni lobiranja i interesa odredjnih političkih elita, ostvariti pravda i puno sloboda ljudi i njihova stvaralačka energija za ekonomski progres. U takvoj vlasti koja počiva na univerzalnim vrijednostima, može se postići društvena solidarnost i država socijalne pravde koja će obezbijediti dovoljne resurse za dostojanstven život nemoćnih i starih. Buduća vremena moraju naći mehanizme koji će unaprijediti postojeće demokratske i stvoriti mogućnost i garancije da će na vlast doći najbolji od nas, čije iskustvo, rezulatati i plodovi života (meritokratija) će svjedočiti o snažnom duhovnom karakteru kadrom da donosi odluke u korist opšteg dobra.
Коментари
Постави коментар