Prije Pobjede sam radio kao savjetnik potpredsjednika vlade za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku i učestvovao u nizu značajnih reformi. Kao što sve ima širi smisao, što se kasnije ispostavilo, da smo sproveli dekriminalizaciju klevete i uvrede. Crna Gora je postala lider u Evropi po ovom pitanju, jer je medije a potpom i sve ostale potpuno oslobodila krivične odgovornosti za javno izrečenu riječ. Bilo je mnogo kritičara takve jedne reforme, a i danas je, jer su (potpuno opravdano) tvrdili da naše društvo a posebno naši mediji nijesu dostigli nivo svijesti i odgovornosti da bi znali da cijene takvu jednu slobodu. Ipak, i danas kao direktor najstarijeg crnogorskog medija, mogu da kažem da se ponosim što sam u tome učestvovao. Jer i tada i danas, a što i ova knjiga koju pišem svjedoči, vjerujem da samo sloboda može da proizvede zrelost jedne nacije i njihove javne scene, a ne obrnuto. Dok god bi postajala spoljna kazna, da neki javni tužioc i sudovi, i to po službenoj dužnosti mjeri da li neka izjava kleveta i slala u zatvor počinioce, naše društvo bi ostalo na niskom nivou svjesti i savjesti.
Pametan roditelj želi da njegova djeca budu pametna i odgovorna. Zna da ih mora ka tome vaspitavati. Ali da bi dete izraslo u mudrog i odgovornog čovjeka, roditelji mu moraju postepeno davati određenu slobodu, koja je sve veća i veća. Recimo da u osmoj godini počnu roditelji davati djetetu prvi mali džeparac. Djete uči da ne izgubi novac, uči da odlučuje o tome šta će za taj novac kupiti. Roditelji sigurno ne žele da njihovo dijete, kad odraste, bez razmišljanja potroši novac odmah, čim do njega dođe. Ali da bi ga vaspitali da mudro raspolaže sa novcem, moraju rizikovati da će sa prvim džeparcem uraditi upravo to: potrošiće ga na slatkiše. Roditelje će možda slučaj prvog džeparca malo i zabaviti ali sigurno i malo uznemiriti. Ako su mudri, neće prestati da daju svom djetetu džeparac zbog trošenja na gluposti, dakle neće ga lišiti slobode da počini glupost. S druge strane pokušaće da objasne djetetu da se s novcem može raspolagati i na drugi način: mudrije. Na primer, da može i štedeti, dakle ne iskoristi slobodu da odmah ima neki slatkiš da bi moglo da kupi stvar koju takođe želi i koja će mu dugoročno donijeti veće zadovoljstvo .
Dijete može da izraste u mudrog i odgovornog čoveka samo ako mu je omogućen proces u kome mu je, s jedne strane pružana sve veća sloboda, ali s druge strane ima mogućnost u svom odnosu prema roditeljima da govori o svojim planovima i da procijenjuje svoje prethodne odluke. Veoma je lako napustiti taj proces, i to ili na taj način što će djetetu biti uskraćena sloboda (pa će kad odraste postati ili nesposoban da donosi odluke ili, što je veća verovatnoća, buntovnik), ili na taj način, što sa detetom nećemo razgovarati o tome kako da koristi svoju slobodu i što mu nećemo pokazati da sloboda donosi korist ukoliko se realizuje na temelju odgovornosti prema istini.
To je zato što, nažalost, u svakodnevnom ljudskom shvatanju sloboda ima zapravo značenje odsustva odgovornosti. Biti slobodan znači ne morati nikom odgovarati. Ali sloboda nije dana odsustvom odgovornosti, naprotiv. Daću nekoliko primjera. Ako stupim u brak, na određen način mi ostaje sloboda da budem nevjeran svojoj ženi. Po pravilu me fizički u tome neće sprečiti ni Bog ni čovjek. Ali ako ovu slobodu primjenim, ja praktično time svoj brak poričem, jer se odlučujem za laž i izdaju.
Ili naprimjer: građani neke države imaju slobodu da na demokratksim izborima odaberu stranku koja je nedemokratska i fašistička i na taj način se indirektno odreknu svoje slobode. Ili primjer vezan za pomenutu klevetu, ako neka novina iskoristi ovu slobodu dekriminalizacije klevete, izmisli gnusnu laž protiv neke javne ličnosti, on zapravo poništava sebe i svoju profesiju, i više nije medij koji služi da prenosi dogadjaj i informiše javnost, on postaje neko ko akter, izmišlja vijest i time dezinformiše javnost.
Kakav god primjer da izaberemo, primer ličnog, porodičnog, političkog, pa i crkvenog života, saznajemo da ako pokušamo da realizujemo svoju slobodu bez obzira na istinu, bez poštovanja prema njoj, na kraju ćemo svoju slobodu (nekad veoma brzo) izgubiti. Ako definišeš svoju slobodu kao "pravo da radim šta mi je volja", ugrožavaš prije svega samog sebe, pa onda i sve oko sebe.
Sloboda je dar Božiji, nije nešto što se podrazumeva. I kao što je slučaj sa svim ostalim Božijim darovima, veoma je važno kako ćeš sa njom postupati. Dana nam je radi toga da možemo voleti Boga i da nam život bude ispunjen, da bi imali miran život u zajednici sa Njim. Za ljubav prema Bogu nam je potrebna sloboda - upravo zato što Boga ne mogu zadovoljiti marionete. Zato nam je dao slobodu - dao nam je slobodu i da Ga ne volimo i da se ne obaziremo na istinu. Jer da toga nije ne bi bilo slobode.
Međutim, ako ova sloboda treba da bude ostvarena, ako to nije samo neka fikcija, neka igra "samo kao", onda to sigurno da sloboda ima neki smisao, znači da naše odluke, naši postupci imaju značaj. Nije svejedno šta misliš, šta govoriš, šta činiš. To je zato što nam je Bog davajući slobodu, dao i odgovornost. Odgovaramo za svoja razmišljanja, riječi i djela. Zato sloboda ima smisla, prije svega u odnosu prema Bogu a onda i u odnosu prema drugim ljudima.
Ako nas je Bog stvorio kao slobodna bića, koja su sposobna da budu odgovorna, dobro je takođe znati i za šta smo odgovorni. Na početku Bibilje odmah piše da Bog povjerio čovjeku čitavu planetu, nam je dao da se brinemo za nju. Zato šta se god dešava na planeti, prije svega smo odgovorni mi, a ne Bog kako vole neki kritičari hrišćanstva da upiru prstom na Boga. Za ratove, terorizam, ekološke katastrofe, raspad porodice. To su upravo posledice našeg ponašanja a ne Božijeg djelovanja. Ali ljudi nijesu spremni da preuzmu odgovornost za slobodu koja im je data.
I tako je od postanka svijeta do danas. Kao što sam veći pisao Bog je Adama i Evu postavio u vrt gdje su bila dva drveta: drvo života i drvo spoznaje dobra i zla. U tom vrtu je bio čitav niz raznih drugih stabala ali ova dva su bila posebna. Sa drveta života nije bilo zabranjeno jesti; ali Bog je zabranio da se jede voće sa stabla spoznaje dobra i zla i to pod pretnjom smrti.
U raju je ljudima očito sve bilo dozvoljeno - osim ove jedine stvari. I ova jedina stvar, ova jedina zabrana, bila je dovoljna da se kroz nju pokaže veoma mnogo.
Prvo: čovjek je imao slobodu da posluša ili da ne posluša. Drugo: Bog je bio spreman na rizik da čovjek neće poslušati, zato što je htio da odnos čoveka prema njemu bude zreo i odgovoran. Bila je dovoljna ova jedna jedina stvar da se pokaže da li čovjek veruje Bogu, da Bog ima dobre namere s njim, da govori istinu. Poslušnost i istina (dva stava koja idu zajedno) su ono što kod nas Bog stalno traži u slobodi koju nam je ostavio. Jer iako je sve slobodno, nije nam sve na korist. Poslušnost je pojam koji ljudi većinom ne vole. On ima značenje podređenosti i nema nikakvog smisla to nekako zamagljivati i objašnjavati. Poslušnosti na
nivou čovjeka se čini kao: biti u stavu suprotnom slobodi. Po pravilu, ljudi slobodu shvataju, kako je već bilo rečeno, kao odsustvo potrebe da se bude poslušan. Bog je sama Istina. Biti neposlušan i nevjerovati takvom Bogu, znači biti neposlušan istini i ne verovati istini. A ne živjeti u Istini i ne vjerovati istini znači biti bačen u okove laži. To je nesloboda i suprotnost životu, to je vječna smrt i ništavilo, kao gorka kazna, koju nećemo moći izbjeći jer sloboda nas ne lišava odgovornosti. Zloupotrebiti slobodu koju nam je Hrist na krstu obezbijedio, umrijevši za naše grijehe, znači pogaziti milost, a to je već Sud.
Pametan roditelj želi da njegova djeca budu pametna i odgovorna. Zna da ih mora ka tome vaspitavati. Ali da bi dete izraslo u mudrog i odgovornog čovjeka, roditelji mu moraju postepeno davati određenu slobodu, koja je sve veća i veća. Recimo da u osmoj godini počnu roditelji davati djetetu prvi mali džeparac. Djete uči da ne izgubi novac, uči da odlučuje o tome šta će za taj novac kupiti. Roditelji sigurno ne žele da njihovo dijete, kad odraste, bez razmišljanja potroši novac odmah, čim do njega dođe. Ali da bi ga vaspitali da mudro raspolaže sa novcem, moraju rizikovati da će sa prvim džeparcem uraditi upravo to: potrošiće ga na slatkiše. Roditelje će možda slučaj prvog džeparca malo i zabaviti ali sigurno i malo uznemiriti. Ako su mudri, neće prestati da daju svom djetetu džeparac zbog trošenja na gluposti, dakle neće ga lišiti slobode da počini glupost. S druge strane pokušaće da objasne djetetu da se s novcem može raspolagati i na drugi način: mudrije. Na primer, da može i štedeti, dakle ne iskoristi slobodu da odmah ima neki slatkiš da bi moglo da kupi stvar koju takođe želi i koja će mu dugoročno donijeti veće zadovoljstvo .
Dijete može da izraste u mudrog i odgovornog čoveka samo ako mu je omogućen proces u kome mu je, s jedne strane pružana sve veća sloboda, ali s druge strane ima mogućnost u svom odnosu prema roditeljima da govori o svojim planovima i da procijenjuje svoje prethodne odluke. Veoma je lako napustiti taj proces, i to ili na taj način što će djetetu biti uskraćena sloboda (pa će kad odraste postati ili nesposoban da donosi odluke ili, što je veća verovatnoća, buntovnik), ili na taj način, što sa detetom nećemo razgovarati o tome kako da koristi svoju slobodu i što mu nećemo pokazati da sloboda donosi korist ukoliko se realizuje na temelju odgovornosti prema istini.
To je zato što, nažalost, u svakodnevnom ljudskom shvatanju sloboda ima zapravo značenje odsustva odgovornosti. Biti slobodan znači ne morati nikom odgovarati. Ali sloboda nije dana odsustvom odgovornosti, naprotiv. Daću nekoliko primjera. Ako stupim u brak, na određen način mi ostaje sloboda da budem nevjeran svojoj ženi. Po pravilu me fizički u tome neće sprečiti ni Bog ni čovjek. Ali ako ovu slobodu primjenim, ja praktično time svoj brak poričem, jer se odlučujem za laž i izdaju.
Ili naprimjer: građani neke države imaju slobodu da na demokratksim izborima odaberu stranku koja je nedemokratska i fašistička i na taj način se indirektno odreknu svoje slobode. Ili primjer vezan za pomenutu klevetu, ako neka novina iskoristi ovu slobodu dekriminalizacije klevete, izmisli gnusnu laž protiv neke javne ličnosti, on zapravo poništava sebe i svoju profesiju, i više nije medij koji služi da prenosi dogadjaj i informiše javnost, on postaje neko ko akter, izmišlja vijest i time dezinformiše javnost.
Kakav god primjer da izaberemo, primer ličnog, porodičnog, političkog, pa i crkvenog života, saznajemo da ako pokušamo da realizujemo svoju slobodu bez obzira na istinu, bez poštovanja prema njoj, na kraju ćemo svoju slobodu (nekad veoma brzo) izgubiti. Ako definišeš svoju slobodu kao "pravo da radim šta mi je volja", ugrožavaš prije svega samog sebe, pa onda i sve oko sebe.
Sloboda je dar Božiji, nije nešto što se podrazumeva. I kao što je slučaj sa svim ostalim Božijim darovima, veoma je važno kako ćeš sa njom postupati. Dana nam je radi toga da možemo voleti Boga i da nam život bude ispunjen, da bi imali miran život u zajednici sa Njim. Za ljubav prema Bogu nam je potrebna sloboda - upravo zato što Boga ne mogu zadovoljiti marionete. Zato nam je dao slobodu - dao nam je slobodu i da Ga ne volimo i da se ne obaziremo na istinu. Jer da toga nije ne bi bilo slobode.
Međutim, ako ova sloboda treba da bude ostvarena, ako to nije samo neka fikcija, neka igra "samo kao", onda to sigurno da sloboda ima neki smisao, znači da naše odluke, naši postupci imaju značaj. Nije svejedno šta misliš, šta govoriš, šta činiš. To je zato što nam je Bog davajući slobodu, dao i odgovornost. Odgovaramo za svoja razmišljanja, riječi i djela. Zato sloboda ima smisla, prije svega u odnosu prema Bogu a onda i u odnosu prema drugim ljudima.
Ako nas je Bog stvorio kao slobodna bića, koja su sposobna da budu odgovorna, dobro je takođe znati i za šta smo odgovorni. Na početku Bibilje odmah piše da Bog povjerio čovjeku čitavu planetu, nam je dao da se brinemo za nju. Zato šta se god dešava na planeti, prije svega smo odgovorni mi, a ne Bog kako vole neki kritičari hrišćanstva da upiru prstom na Boga. Za ratove, terorizam, ekološke katastrofe, raspad porodice. To su upravo posledice našeg ponašanja a ne Božijeg djelovanja. Ali ljudi nijesu spremni da preuzmu odgovornost za slobodu koja im je data.
I tako je od postanka svijeta do danas. Kao što sam veći pisao Bog je Adama i Evu postavio u vrt gdje su bila dva drveta: drvo života i drvo spoznaje dobra i zla. U tom vrtu je bio čitav niz raznih drugih stabala ali ova dva su bila posebna. Sa drveta života nije bilo zabranjeno jesti; ali Bog je zabranio da se jede voće sa stabla spoznaje dobra i zla i to pod pretnjom smrti.
U raju je ljudima očito sve bilo dozvoljeno - osim ove jedine stvari. I ova jedina stvar, ova jedina zabrana, bila je dovoljna da se kroz nju pokaže veoma mnogo.
Prvo: čovjek je imao slobodu da posluša ili da ne posluša. Drugo: Bog je bio spreman na rizik da čovjek neće poslušati, zato što je htio da odnos čoveka prema njemu bude zreo i odgovoran. Bila je dovoljna ova jedna jedina stvar da se pokaže da li čovjek veruje Bogu, da Bog ima dobre namere s njim, da govori istinu. Poslušnost i istina (dva stava koja idu zajedno) su ono što kod nas Bog stalno traži u slobodi koju nam je ostavio. Jer iako je sve slobodno, nije nam sve na korist. Poslušnost je pojam koji ljudi većinom ne vole. On ima značenje podređenosti i nema nikakvog smisla to nekako zamagljivati i objašnjavati. Poslušnosti na
nivou čovjeka se čini kao: biti u stavu suprotnom slobodi. Po pravilu, ljudi slobodu shvataju, kako je već bilo rečeno, kao odsustvo potrebe da se bude poslušan. Bog je sama Istina. Biti neposlušan i nevjerovati takvom Bogu, znači biti neposlušan istini i ne verovati istini. A ne živjeti u Istini i ne vjerovati istini znači biti bačen u okove laži. To je nesloboda i suprotnost životu, to je vječna smrt i ništavilo, kao gorka kazna, koju nećemo moći izbjeći jer sloboda nas ne lišava odgovornosti. Zloupotrebiti slobodu koju nam je Hrist na krstu obezbijedio, umrijevši za naše grijehe, znači pogaziti milost, a to je već Sud.
Коментари
Постави коментар