Na osnovu svega što sam do sada rekao ova dva pojma djeluju potpuno suprostavljeno, posebno što slobodu posmatramo kao nešto duhovno i dinamično što se kreće, a svojina pak nekako zemaljsko što je statično. Medjutim ipak nije tako, jer svojina je način da se odredi individualnost, da se zaštiti i omeđi njen privatni domen od tuđih uplitanja. I upravo to "pravo na privatnost i tajnost", odnosno shvatanje da je "kuća čovjekov zamak" i da niko drugi nema prava da zna šta se u njegovoj kući dešava, svojina je jedan od uslova čovjekove slobode.
Marksizam je, mislim, upravo pao na ovom ispitu privatne svojine, jer smo naučili žalosnu istorijsku lekciju u komunizmu da je narod koji se gnuša ustanove privatne svojine bez mogućnosti za zadobijanje slobode.
Sa druge strane jedno od dostignuća modernog socijalnog društva je i to što pojedinac može da uživa slobodu bez praktično ikakve svojine. Svojina jeste bitan dio naše privatnosti, ali ne i dovoljan a još manje nužan uslov za dosezanje lične slobode u Hristu. Esencijalna stvar kad je pitanje svojine u pitanju je da
u Hristu sva zemaljska dobra ljudi imaju i dobili su od Boga. Bogu pripada apsolutno pravo raspolaganja njima, a nama neka vrsta najšireg prava korišćenja. Zato treba razumijeti svu relativnost prava svojine za čoveka, jer Isus je mnogo puta pokazivao u pričama da je: vinograd dat na korišćenje ili imanje dato na privremeno upravljanje. Medjutim danas je veoma rasprostranjen taj kapitalistički odnos prema svojini.
U modernoj pravnoj teoriji, među osnovna prava vlasnika obično se uvršćuje pravo posjedovanja i korišćenja, pravo upravljanja i sticanja dobara, pravo otuđivanja, potrošnje, promjene ili uništavanja predmeta svojine. Čitava današnja Evropska ekonomija se zasniva na neprikosnovenom pravu privatne svojine, koji u svom najbanalnijem obliku se ispoljava u previđanju ili u svjesnom odbacivanju ovog duhovnog načela da sve što imamo najprije Bogu pripada. Taj moderni koncept privatne svojine rađa sebičnost, podjele i otuđenost među ljudima. On stvara mogućnost dominacije čovjeka nad čovjekom, manipulacije i kontrole radi ostvarivanja nekih drugih interesa.
Hrišćanstvo nas uči da materijalna dobra ne mogu sama po sebi čovjeka učiniti srećnim i slobodnim. Naprotiv, savremena trka za bogatstvom pogubno deluje na čovjekovo duhovno stanje, osiromašuje ga. Čovjek sve ima manje vremena za sebe i svoju duhovnost, za taj unutrašnji dijalog i duhovnu izgradnju. Sve to može dovesti do potpune degradacije ličnosti, i njeno razlivanje u svijetu materijalnih stvari, u koje počinju one da posjeduju čovjeka, a ne čovjek njih.
Ipak crkve ne smiju gajiti negativan stav prema bogatstvu kao takvom. Avraam i starozavjetni patrijarsi, pravedni Jov, Nikodim i Josif iz Arimateje, su bili veoma bogati a ipak pobožni ljudi. Njihovo bogastvo im je omogućilo da postanu slobodni i nezavisni od drugih ljudi, a sa druge strane da pokažu ljubav Božiju i solidarnost prema bližnima ili nemoćnima.
Hajek sličnost između slobode i bogastva vidi u tome što su i jedno i drugo dobre stvari i što nam omogućavaju da postignemo ono što želimo. Bogastvo daje mnoge mogućnosti čovjeku da se kreativno izrazi, da ostvari do maksimuma svoje talente, da ima odredjenu autonomiju od drugih, od roditelja i sl. Ipak, te dvije stvari ne treba poistovećivati nije svaki bogat čovjek slobodan, niti je siromah automatski rob ljudima. Kako kaže Hajek na jednom mjestu "dvoranin koji živi u krilu raskoši, može biti manje slobodan i biti u mogućnosti da živi sopstveni život, jer mora da skače na mig i poziv svog vladara, nego neki siromašan seljak ili zanatlija koji živi od svoga rada i plaća danak gospodaru."
Nije problem u posjedovanju imovine, već u svrsi i načinu na koji se sa njom raspolaže. Onaj ko razumije da sve što ima pripada Onom koji je stvorio sve i posjeduje sve što postoji, on će razumijeti da je volja Božija da mi imovinom upravljamo kao dobri upravitelji u skladu sa zakonom ljubavi. Razumijeće da radost i punoća života nije u sticanju i posjedovanju nego u darovanju. Jer nemamo ništa što nijesmo najprije primili kao dar od Boga, pa ga trebamo razumno koristiti na svoje dobro i na dobro bližnjih, a ne na ličnu ili opštu propast. Šta smo donijeli na ovaj svijet da bi se pozivali na neko vlasnijtvo.
Naravno da to ne znači da trebamo da živimo u komuni i da bezumno razdjeljujemo svoje imanje koje smo poštenim radom stekli. Hrist priznaje pravo čoveku na svojinu i osuđuje svaki nasrtaj na nju. U dvijema od Deset Božijih zapovjesti direktno govori o tome i o zaštiti lične svojine i privatnosti svakog čovjeka: ''Ne kradi. Ne poželi kuću bližnjega svojega; ne poželi ženu bližnjega svojega; ni slugu njegova; ni magarca njegova; niti išta što je bližnjega tvojega.
Zato bilo kakvo otuđivanje i preraspodelu svojine sa gaženjem prava njenih zakonitih vlasnika Crkva ne može odobriti. Izuzetak može da predstavlja
jedino takvo oduzimanje svojine na osnovu odgovarajućeg zakona koje je, budući da je uslovljeno interesima većine ljudi (eksproprijacija) praćeno pravičnom nadoknadom. Istorijsko iskustvo naše zemlje pokazuje da kršenje tih načela neminovno vodi ka socijalnim potresima i stradanjima ljudi.
Hrišćanstvo priznaje postojanje mnogih oblika svojine ali naglasiću - ne preferira ni jedan od tih oblika (državna, društvena, korporativna, privatna i mešovita). Ipak udruživanje imovine i odricanje od privatnih svojinskih pretenzija bilo je u istoriji hrišćanstva karakteristično za mnoge zajednice. Takav karakter
svojinskih odnosa doprinosio je učvršćivanju duhovnog jedinstva vjernika i u mnogim slučajevima bio je ekonomski efikasan. Kao primer mogu poslužiti neki pravoslavni manastiri. Ipak, odricanje od privatne svojine, u hrišćanskoj zajednici apostolskog doba , a kasnije u opštežiteljskim manastirima, imalo je smisla i opravdanja ako je bilo zasnovano isključivo na dobrovoljnoj osnovi i povezano sa ličnim duhovnim izbrom. Bilo kakvo spoljno nametanje nekih oblika svojine, raznim dekretima, nacionalizacijama i konfiskacijama bilo bi grubo kršenje slobode čovječije da se udružuje.
Da odemo i dalje, u odnosu posjedovanja i slobode ima mnogo dijalektike, o kojoj su mnogi akademici "razbijali glavu" i u svijetu ali i kod nas u Crnoj Gori, posebno početkom devedesetih kada smo krenuli u proces privatizacije tkz društvene imovine. Dovodili u tijesnu vezu svojinu i bogatstvo čoveka sa njegovom slobodom ali i ekonomskim napretkom. Jasno je da ideja svojine raste samo sa idejom slobode, u to vrijeme posebno kada smo krenuli ka demokratskim slobodama i političkom pluralizmu. Danas možda imamo pomješane stavove o svim tim procesima privatizacija, ali upravo osećanju privatne svojine možemo zahvaliti za najenergičniju djelatnost i predizetništvo koje se oslobodilo tim procesima. Mnogi su ovakvu tranziciju iz društvene u privatnu svojinu "iskoristili" za oslobodjenje u kreativnosti i doživjeli prosperitet. Medjutim, čini se da je ova sloboda i svojina, otvorila niz novih "problema" i pitanja sa kojima se danas susrećemo i čini se da nemamo odgovora.
Jer ako carstvo slobode počinje tamo gde prestaje carstvo nužnosti, teško se može očekivati interesovanje za slobodu od onih ljudi koji nemaju riješena osnovna egzistenicijalna pitanja, poput hrane i toplote, skloništa i staništa, i minimum sigurnosti koji je odonio ovaj naš Crnogorski liberalni kapitalizam. Pa ne da nas je oslobodio od "diktature proletarijata", nego kao da nas je "oslobodio od slobode" i nanovo zarobio. Posebno je to postalo izraženo u ovoj oskudici koja se dešava zbog svjetske ekonomske krize. Naivno je misliti da u ovom neslobodnom i neosvešćenom svijetu neka siromašna zemlja može ostati slobodna i suverena. Taman kad se činilo da ćemo se izvući iz siromaštva, koje nas je pratilo kroz čitavu noviju istoriju, desila se kriza. Kao najsiromašnija republika SFRJ, već devedesetih podpadamo pod ekonomske sankcije zbor rata u HR i BIH, a kasnije i bivamo bombardovani i stavljeni pod sankcije milosevicevog rezima teško smo se borili za svoje nacionalno oslobodjenje i osvećenje. Mnogi u Crnoj gori, nijesu vjerovali u ekonomsku odrzivost samostalne Crne Gore. To je tako, uvjek kad čovjek gleda u svoje ljudske snage i matrijalne resurse. To je uzrokovalo taj inferiorni mentalitet koji je bio vrlo nesiguran u svoju slobodu i nezavisnost. Ta inferiornost se osjetila kako na kolektivnom, još više na ličnom planu. Postali smo zarobljenici svojih potreba i raznih trendova. Počeli smo da imitiramo druge, i prestali da vjerujemo u sebe. Nažalost proizilazi da je nespojiva sloboda sa siromaštvom, i to kako materijalnim, tako i duhovnim siromaštvom. Jer i za duhovnu hranu čovjek ima slične potrebe, koje takodje bivaju uzrokom njegovih zavisnosti od onih koji ga mogu duhovno "nahraniti". Otuda i sav ovaj polivalentni odnos izmedju Države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve.
Medjutim, kada smo povratili samopouzdanje i krenuli u proces nezavisnosti, desilo se da smo i doživjeli odredjeni ekonomski bum u tim godina, sve zahvaljujući tom "proboju slobode" koji uvjek donosi takas kreativne energije, stvaralaštva i nove vrijednosti.
Duboko sam siguran da je siromaštvo, bilo veliki izazov za našu nacionalnu slobodu, kroz istoriju. I zaista, tako biva naša tjelesnost i sve ono što su egzistencijane potrebe su najveći usud lične (ne)slobode. Sloboda se čak čini nemoguća u ovom realnu svijetu nemilosrde borbe i otimačine. Hrišćanin koji drži do etike u poslu se čini nemoćnim pred stihijama ovih novokomponovanih biznismena koji igraju prljavu bitku na "slobodnom" tržištu. Pa ako bi onom koji ti traži košulju, dao i kaput, čini se da nam ne bi ostalo ni prostora za rad, ni plate za golu egzistenciju. Otud mnogi filozofi i postavljaju pitanja, čemu vrijedi duhovna sloboda, ako se ne može ostvariti u materijalnom svijetu. Sve to što trebamo pojesti, popiti, obući se i biti sa ženom nas na neki način "zarobljava". Ubacuje nas u neki svijet prirodnih zakona i nužnosti, čije je u konačnom ishodište smrt i truljenje. Ispada da nas donekle svi ti prirodni nagoni ponižavaju kao moralne ljude, pa gubimo svoje dostojanstvo ako je ono što nam je životno važno u surovoj vlasti drugog, pa zavisimo od njegove dobre volje i milosti. Askeza i strpljenje definitivno je jedini izlaz iz ove situacije, i nije čudo da hrišćanstvo u njima vidi načine da čovjek ostane slobodan.
Zato je uzvišeni Hristov zakon slobode uspostavio odredjene granice slobode u ovom našem materijalnom svijetu. Na tom putu moramo poći od načela da naše slobode su odredjene slobodama drugih i obrnuto. Ovakvo razumijevanje slobode počiva na činjenici da nijesmo sami na ovom svijetu i da svako od nas ne živi kao Robinzon na nekom pustom ostrvu. Slobodu nužno prate ograničenja, a to je tudja sloboda. Medjutim to nam djeluje nekako previše apstraktno, nejasno ili metafizičko. Mnogim velikim filozofima slobode, starim i savremenim podjednako, nije bilo lako da riješe ovaj problem. Poznata je analiza Hajekovog shvatanja slobode, ona nam pomaže ne samo u pronalaženju neophodnih komponenti pojma slobode već i u razlikovanju nečega što je moralno od nečega što je dozvoljeno ili legitimno („pravo da se nešto učini" i „moralna dimenzija tog prava"). On definiše slobodu kao odsustvo prinude: Sve dok usluge određene osobe nijesu ključne za moj život i očuvanje onoga što najviše vrednujem, uslovi koje postavlja za pružanje ovih usluga ne mogu se s pravom nazvati prinuda. Međutim, neki monopolista može upražnjavati pravu prinudu ako je, recimo vlasnik izvora u nekoj oazi. Tako bi čist slučaj prinude bio kad bi druge osobe koje su se tu nastanile, po pretpostavci da će voda biti dostupna po razumnoj cijeni, naknadno utvrdile da možda zato što je drugi izvor u među vremenu presušio, nemaju drugog izbora da prežive do da čine šta god vlasnik izvora od njih zahtijeva. Logika prisutna u ovom navodu ukazuje na ozbiljno nerazumevanje koje se tiče izostavljanja pravljenja razlike između onoga što je moralno opravdano i onoga što je dozvoljeno, u smislu svojine.
Dalje, taj će čovek, ukoliko odbije da proda vodu po „razumnoj" cijeni, ili da je pokloni, će biti svakako loš čovjek, paradigma sebičnosti, i možda će negdje ostatati zabilježeno da je svojim postupkom posredno usmrtio čitavu jednu zajednicu. Ali taj čovek, logikom apsolutne svojine i slobode, koliko god to moglo na prvi pogled da zvuči grubo i okrutno, imao bi puno pravo da tako nešto uradi. Ovaj slučaj je paradigmatičan primjer kako se pojam individualne slobode i njene odbrane izokreće i izobličava u svrhu nečega što je samo racionalno prihvatljivo i utilitarno. Jer, svi bismo se složili da je u potpunosti racionalno i „normalno" da taj čovek proda vodu po razumnoj ceni, ili čak da je ponudi besplatno. Ali to nije ono što je ovde važno, već pitanje konstitutivnih granica našeg djelovanja, onoga što nam omogućava da uvidimo gdje se povlače "granice slobode". Zapravo nije sasvim jasno šta Hajek brani u tekstu koji je naveden, racionalnost i humanost naših činova ili našu individualnu slobodu? Na kraju, i na žalost, ostaje činjenica da se problem rješava pomoću čuvenog utilitarnog računa: žrtvovati jednog čoveka i njegovo legitimno vlasništvo zarad dobrobiti zajednice.
Problem nastaje kad treba da se odrede „granice djelotvornosti države", pri čemu se pod delotvornošću države može smatrati sve ono što bi ona mogla da uradi za dobrobit društva, ne povrijeđujući načelo „da se miješa u privatne stvari građana svuda tamo gdje
one nemaju neposredne veze sa povredom prava jednoga od strane drugoga."
Sve ovo su putevi slobode savremenog društva koji se i dalje traže. Djeluju čak i nemogući, kao što je i sama sloboda gotovo nemoguća u ovom svijetu prirodnih zakona i nužnosti. Svaki njen prodor je jednokratan i neponovljiv. Svaki put za svaki konkretan slučaj se treba iznova tražiti odgovori slobode. Jer vrlo lako spoljašni zakoni i pravila države kao regulatora društvenog života (kojoj tako lako pribjegavamo) mogu da se pretvore u mehanizme koje narušavaju ličnu svojinu i pravo na privatnost. Te "legalističke" granice se moraju stalno pomjerati, jer sloboda je duhovne prirode i dinamična je, i na može se determinisati i ograničavati odredjenim materijalnim elementima ili zakonskim normama.
Ovo pitanje svojine i slobode nije samo izazov na nekom ličnom nivou, jer su antimonopolski, koncesioni i sl zakoni ograničili pravo svojine na prirodnim bogastvima, energiji, vodi, morskom dobru, nacionalnim parkovima, šumama i sl. jer tu su pravila manje više poznata i ne mole se više desiti kao u pomenutom primjeru da neko fizičko lice bude vlasnik izvora i ima monopol. Prosto, država je stavila "pod šapu" i regulisala većinu tih pitanja koja bi mogla da budu osnov zloupotrebe prava svojine, na štetu tudje slobode i egzistencije. Ja mislim da je mnogo složenije to pitanje na medjunarodnom planu, kada neka suverena država pokušava da ima "svojinu" nad nekim "prirodnim oazama". Svjedoci smo da postoji više nego prinuda nad tim državama (monopolistima) da daju naftu i druge neobnovljive prirodne resurse po "razumnim" cijenama ili u protivnom bivaju ekonosmki sankcionisane, vojno napadnute, okupirane i postavljene neke marionetske vlade koje će biti kooperativne. Taj antagonizam biva sve izraženiji, kako raste populacija na zemlji, kako ponestaje hrane i energije za sve brži ekonomski razvoj. Više nego ikad čovječanstvo se mora okrenuti hrišćanskim univerzalnim vrijednostima, kako bi se ostvarila sloboda i mirna koegzistencija. Da se razumije da mi nismo apsolutni vlasnici nad svojom imovinom ili prirodnim resursima, da nam je sve to povjereno, pa i čitav ovaj svijet nam je dat na upravljanje, da imamo odgovornost prema Bogu i prema budućim generacijama. Samo u takvom razumimjevanju svojine, da nista nije samo lično i da smo vlasni i da ga uništimo ako nam se prohtje. To vlasištvo vidimo čak nije ni nacionalno ma kako ta vojno jaka suverena zemlja bila. Takva i samo takva "svojina" ima smisao i može biti osnov naše slobode, a ne medjusobnih razovanja do istebljenja i uništenja. Samo"svojina" koja je podvrgnuta Božijoj volji i našoj savjesnoj upravi, može biti za nas blagotvorna, blagoslovljena i plodotvorna, a ne predmet zloupotrebe, obožavanja, idolopoklonstva, fetiša i sl. kojoj mi postajemo robovi i sluge i koja uništava našlu ličnost i slobodu.
Marksizam je, mislim, upravo pao na ovom ispitu privatne svojine, jer smo naučili žalosnu istorijsku lekciju u komunizmu da je narod koji se gnuša ustanove privatne svojine bez mogućnosti za zadobijanje slobode.
Sa druge strane jedno od dostignuća modernog socijalnog društva je i to što pojedinac može da uživa slobodu bez praktično ikakve svojine. Svojina jeste bitan dio naše privatnosti, ali ne i dovoljan a još manje nužan uslov za dosezanje lične slobode u Hristu. Esencijalna stvar kad je pitanje svojine u pitanju je da
u Hristu sva zemaljska dobra ljudi imaju i dobili su od Boga. Bogu pripada apsolutno pravo raspolaganja njima, a nama neka vrsta najšireg prava korišćenja. Zato treba razumijeti svu relativnost prava svojine za čoveka, jer Isus je mnogo puta pokazivao u pričama da je: vinograd dat na korišćenje ili imanje dato na privremeno upravljanje. Medjutim danas je veoma rasprostranjen taj kapitalistički odnos prema svojini.
U modernoj pravnoj teoriji, među osnovna prava vlasnika obično se uvršćuje pravo posjedovanja i korišćenja, pravo upravljanja i sticanja dobara, pravo otuđivanja, potrošnje, promjene ili uništavanja predmeta svojine. Čitava današnja Evropska ekonomija se zasniva na neprikosnovenom pravu privatne svojine, koji u svom najbanalnijem obliku se ispoljava u previđanju ili u svjesnom odbacivanju ovog duhovnog načela da sve što imamo najprije Bogu pripada. Taj moderni koncept privatne svojine rađa sebičnost, podjele i otuđenost među ljudima. On stvara mogućnost dominacije čovjeka nad čovjekom, manipulacije i kontrole radi ostvarivanja nekih drugih interesa.
Hrišćanstvo nas uči da materijalna dobra ne mogu sama po sebi čovjeka učiniti srećnim i slobodnim. Naprotiv, savremena trka za bogatstvom pogubno deluje na čovjekovo duhovno stanje, osiromašuje ga. Čovjek sve ima manje vremena za sebe i svoju duhovnost, za taj unutrašnji dijalog i duhovnu izgradnju. Sve to može dovesti do potpune degradacije ličnosti, i njeno razlivanje u svijetu materijalnih stvari, u koje počinju one da posjeduju čovjeka, a ne čovjek njih.
Ipak crkve ne smiju gajiti negativan stav prema bogatstvu kao takvom. Avraam i starozavjetni patrijarsi, pravedni Jov, Nikodim i Josif iz Arimateje, su bili veoma bogati a ipak pobožni ljudi. Njihovo bogastvo im je omogućilo da postanu slobodni i nezavisni od drugih ljudi, a sa druge strane da pokažu ljubav Božiju i solidarnost prema bližnima ili nemoćnima.
Hajek sličnost između slobode i bogastva vidi u tome što su i jedno i drugo dobre stvari i što nam omogućavaju da postignemo ono što želimo. Bogastvo daje mnoge mogućnosti čovjeku da se kreativno izrazi, da ostvari do maksimuma svoje talente, da ima odredjenu autonomiju od drugih, od roditelja i sl. Ipak, te dvije stvari ne treba poistovećivati nije svaki bogat čovjek slobodan, niti je siromah automatski rob ljudima. Kako kaže Hajek na jednom mjestu "dvoranin koji živi u krilu raskoši, može biti manje slobodan i biti u mogućnosti da živi sopstveni život, jer mora da skače na mig i poziv svog vladara, nego neki siromašan seljak ili zanatlija koji živi od svoga rada i plaća danak gospodaru."
Nije problem u posjedovanju imovine, već u svrsi i načinu na koji se sa njom raspolaže. Onaj ko razumije da sve što ima pripada Onom koji je stvorio sve i posjeduje sve što postoji, on će razumijeti da je volja Božija da mi imovinom upravljamo kao dobri upravitelji u skladu sa zakonom ljubavi. Razumijeće da radost i punoća života nije u sticanju i posjedovanju nego u darovanju. Jer nemamo ništa što nijesmo najprije primili kao dar od Boga, pa ga trebamo razumno koristiti na svoje dobro i na dobro bližnjih, a ne na ličnu ili opštu propast. Šta smo donijeli na ovaj svijet da bi se pozivali na neko vlasnijtvo.
Naravno da to ne znači da trebamo da živimo u komuni i da bezumno razdjeljujemo svoje imanje koje smo poštenim radom stekli. Hrist priznaje pravo čoveku na svojinu i osuđuje svaki nasrtaj na nju. U dvijema od Deset Božijih zapovjesti direktno govori o tome i o zaštiti lične svojine i privatnosti svakog čovjeka: ''Ne kradi. Ne poželi kuću bližnjega svojega; ne poželi ženu bližnjega svojega; ni slugu njegova; ni magarca njegova; niti išta što je bližnjega tvojega.
Zato bilo kakvo otuđivanje i preraspodelu svojine sa gaženjem prava njenih zakonitih vlasnika Crkva ne može odobriti. Izuzetak može da predstavlja
jedino takvo oduzimanje svojine na osnovu odgovarajućeg zakona koje je, budući da je uslovljeno interesima većine ljudi (eksproprijacija) praćeno pravičnom nadoknadom. Istorijsko iskustvo naše zemlje pokazuje da kršenje tih načela neminovno vodi ka socijalnim potresima i stradanjima ljudi.
Hrišćanstvo priznaje postojanje mnogih oblika svojine ali naglasiću - ne preferira ni jedan od tih oblika (državna, društvena, korporativna, privatna i mešovita). Ipak udruživanje imovine i odricanje od privatnih svojinskih pretenzija bilo je u istoriji hrišćanstva karakteristično za mnoge zajednice. Takav karakter
svojinskih odnosa doprinosio je učvršćivanju duhovnog jedinstva vjernika i u mnogim slučajevima bio je ekonomski efikasan. Kao primer mogu poslužiti neki pravoslavni manastiri. Ipak, odricanje od privatne svojine, u hrišćanskoj zajednici apostolskog doba , a kasnije u opštežiteljskim manastirima, imalo je smisla i opravdanja ako je bilo zasnovano isključivo na dobrovoljnoj osnovi i povezano sa ličnim duhovnim izbrom. Bilo kakvo spoljno nametanje nekih oblika svojine, raznim dekretima, nacionalizacijama i konfiskacijama bilo bi grubo kršenje slobode čovječije da se udružuje.
Da odemo i dalje, u odnosu posjedovanja i slobode ima mnogo dijalektike, o kojoj su mnogi akademici "razbijali glavu" i u svijetu ali i kod nas u Crnoj Gori, posebno početkom devedesetih kada smo krenuli u proces privatizacije tkz društvene imovine. Dovodili u tijesnu vezu svojinu i bogatstvo čoveka sa njegovom slobodom ali i ekonomskim napretkom. Jasno je da ideja svojine raste samo sa idejom slobode, u to vrijeme posebno kada smo krenuli ka demokratskim slobodama i političkom pluralizmu. Danas možda imamo pomješane stavove o svim tim procesima privatizacija, ali upravo osećanju privatne svojine možemo zahvaliti za najenergičniju djelatnost i predizetništvo koje se oslobodilo tim procesima. Mnogi su ovakvu tranziciju iz društvene u privatnu svojinu "iskoristili" za oslobodjenje u kreativnosti i doživjeli prosperitet. Medjutim, čini se da je ova sloboda i svojina, otvorila niz novih "problema" i pitanja sa kojima se danas susrećemo i čini se da nemamo odgovora.
Jer ako carstvo slobode počinje tamo gde prestaje carstvo nužnosti, teško se može očekivati interesovanje za slobodu od onih ljudi koji nemaju riješena osnovna egzistenicijalna pitanja, poput hrane i toplote, skloništa i staništa, i minimum sigurnosti koji je odonio ovaj naš Crnogorski liberalni kapitalizam. Pa ne da nas je oslobodio od "diktature proletarijata", nego kao da nas je "oslobodio od slobode" i nanovo zarobio. Posebno je to postalo izraženo u ovoj oskudici koja se dešava zbog svjetske ekonomske krize. Naivno je misliti da u ovom neslobodnom i neosvešćenom svijetu neka siromašna zemlja može ostati slobodna i suverena. Taman kad se činilo da ćemo se izvući iz siromaštva, koje nas je pratilo kroz čitavu noviju istoriju, desila se kriza. Kao najsiromašnija republika SFRJ, već devedesetih podpadamo pod ekonomske sankcije zbor rata u HR i BIH, a kasnije i bivamo bombardovani i stavljeni pod sankcije milosevicevog rezima teško smo se borili za svoje nacionalno oslobodjenje i osvećenje. Mnogi u Crnoj gori, nijesu vjerovali u ekonomsku odrzivost samostalne Crne Gore. To je tako, uvjek kad čovjek gleda u svoje ljudske snage i matrijalne resurse. To je uzrokovalo taj inferiorni mentalitet koji je bio vrlo nesiguran u svoju slobodu i nezavisnost. Ta inferiornost se osjetila kako na kolektivnom, još više na ličnom planu. Postali smo zarobljenici svojih potreba i raznih trendova. Počeli smo da imitiramo druge, i prestali da vjerujemo u sebe. Nažalost proizilazi da je nespojiva sloboda sa siromaštvom, i to kako materijalnim, tako i duhovnim siromaštvom. Jer i za duhovnu hranu čovjek ima slične potrebe, koje takodje bivaju uzrokom njegovih zavisnosti od onih koji ga mogu duhovno "nahraniti". Otuda i sav ovaj polivalentni odnos izmedju Države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve.
Medjutim, kada smo povratili samopouzdanje i krenuli u proces nezavisnosti, desilo se da smo i doživjeli odredjeni ekonomski bum u tim godina, sve zahvaljujući tom "proboju slobode" koji uvjek donosi takas kreativne energije, stvaralaštva i nove vrijednosti.
Duboko sam siguran da je siromaštvo, bilo veliki izazov za našu nacionalnu slobodu, kroz istoriju. I zaista, tako biva naša tjelesnost i sve ono što su egzistencijane potrebe su najveći usud lične (ne)slobode. Sloboda se čak čini nemoguća u ovom realnu svijetu nemilosrde borbe i otimačine. Hrišćanin koji drži do etike u poslu se čini nemoćnim pred stihijama ovih novokomponovanih biznismena koji igraju prljavu bitku na "slobodnom" tržištu. Pa ako bi onom koji ti traži košulju, dao i kaput, čini se da nam ne bi ostalo ni prostora za rad, ni plate za golu egzistenciju. Otud mnogi filozofi i postavljaju pitanja, čemu vrijedi duhovna sloboda, ako se ne može ostvariti u materijalnom svijetu. Sve to što trebamo pojesti, popiti, obući se i biti sa ženom nas na neki način "zarobljava". Ubacuje nas u neki svijet prirodnih zakona i nužnosti, čije je u konačnom ishodište smrt i truljenje. Ispada da nas donekle svi ti prirodni nagoni ponižavaju kao moralne ljude, pa gubimo svoje dostojanstvo ako je ono što nam je životno važno u surovoj vlasti drugog, pa zavisimo od njegove dobre volje i milosti. Askeza i strpljenje definitivno je jedini izlaz iz ove situacije, i nije čudo da hrišćanstvo u njima vidi načine da čovjek ostane slobodan.
Zato je uzvišeni Hristov zakon slobode uspostavio odredjene granice slobode u ovom našem materijalnom svijetu. Na tom putu moramo poći od načela da naše slobode su odredjene slobodama drugih i obrnuto. Ovakvo razumijevanje slobode počiva na činjenici da nijesmo sami na ovom svijetu i da svako od nas ne živi kao Robinzon na nekom pustom ostrvu. Slobodu nužno prate ograničenja, a to je tudja sloboda. Medjutim to nam djeluje nekako previše apstraktno, nejasno ili metafizičko. Mnogim velikim filozofima slobode, starim i savremenim podjednako, nije bilo lako da riješe ovaj problem. Poznata je analiza Hajekovog shvatanja slobode, ona nam pomaže ne samo u pronalaženju neophodnih komponenti pojma slobode već i u razlikovanju nečega što je moralno od nečega što je dozvoljeno ili legitimno („pravo da se nešto učini" i „moralna dimenzija tog prava"). On definiše slobodu kao odsustvo prinude: Sve dok usluge određene osobe nijesu ključne za moj život i očuvanje onoga što najviše vrednujem, uslovi koje postavlja za pružanje ovih usluga ne mogu se s pravom nazvati prinuda. Međutim, neki monopolista može upražnjavati pravu prinudu ako je, recimo vlasnik izvora u nekoj oazi. Tako bi čist slučaj prinude bio kad bi druge osobe koje su se tu nastanile, po pretpostavci da će voda biti dostupna po razumnoj cijeni, naknadno utvrdile da možda zato što je drugi izvor u među vremenu presušio, nemaju drugog izbora da prežive do da čine šta god vlasnik izvora od njih zahtijeva. Logika prisutna u ovom navodu ukazuje na ozbiljno nerazumevanje koje se tiče izostavljanja pravljenja razlike između onoga što je moralno opravdano i onoga što je dozvoljeno, u smislu svojine.
Dalje, taj će čovek, ukoliko odbije da proda vodu po „razumnoj" cijeni, ili da je pokloni, će biti svakako loš čovjek, paradigma sebičnosti, i možda će negdje ostatati zabilježeno da je svojim postupkom posredno usmrtio čitavu jednu zajednicu. Ali taj čovek, logikom apsolutne svojine i slobode, koliko god to moglo na prvi pogled da zvuči grubo i okrutno, imao bi puno pravo da tako nešto uradi. Ovaj slučaj je paradigmatičan primjer kako se pojam individualne slobode i njene odbrane izokreće i izobličava u svrhu nečega što je samo racionalno prihvatljivo i utilitarno. Jer, svi bismo se složili da je u potpunosti racionalno i „normalno" da taj čovek proda vodu po razumnoj ceni, ili čak da je ponudi besplatno. Ali to nije ono što je ovde važno, već pitanje konstitutivnih granica našeg djelovanja, onoga što nam omogućava da uvidimo gdje se povlače "granice slobode". Zapravo nije sasvim jasno šta Hajek brani u tekstu koji je naveden, racionalnost i humanost naših činova ili našu individualnu slobodu? Na kraju, i na žalost, ostaje činjenica da se problem rješava pomoću čuvenog utilitarnog računa: žrtvovati jednog čoveka i njegovo legitimno vlasništvo zarad dobrobiti zajednice.
Problem nastaje kad treba da se odrede „granice djelotvornosti države", pri čemu se pod delotvornošću države može smatrati sve ono što bi ona mogla da uradi za dobrobit društva, ne povrijeđujući načelo „da se miješa u privatne stvari građana svuda tamo gdje
one nemaju neposredne veze sa povredom prava jednoga od strane drugoga."
Sve ovo su putevi slobode savremenog društva koji se i dalje traže. Djeluju čak i nemogući, kao što je i sama sloboda gotovo nemoguća u ovom svijetu prirodnih zakona i nužnosti. Svaki njen prodor je jednokratan i neponovljiv. Svaki put za svaki konkretan slučaj se treba iznova tražiti odgovori slobode. Jer vrlo lako spoljašni zakoni i pravila države kao regulatora društvenog života (kojoj tako lako pribjegavamo) mogu da se pretvore u mehanizme koje narušavaju ličnu svojinu i pravo na privatnost. Te "legalističke" granice se moraju stalno pomjerati, jer sloboda je duhovne prirode i dinamična je, i na može se determinisati i ograničavati odredjenim materijalnim elementima ili zakonskim normama.
Ovo pitanje svojine i slobode nije samo izazov na nekom ličnom nivou, jer su antimonopolski, koncesioni i sl zakoni ograničili pravo svojine na prirodnim bogastvima, energiji, vodi, morskom dobru, nacionalnim parkovima, šumama i sl. jer tu su pravila manje više poznata i ne mole se više desiti kao u pomenutom primjeru da neko fizičko lice bude vlasnik izvora i ima monopol. Prosto, država je stavila "pod šapu" i regulisala većinu tih pitanja koja bi mogla da budu osnov zloupotrebe prava svojine, na štetu tudje slobode i egzistencije. Ja mislim da je mnogo složenije to pitanje na medjunarodnom planu, kada neka suverena država pokušava da ima "svojinu" nad nekim "prirodnim oazama". Svjedoci smo da postoji više nego prinuda nad tim državama (monopolistima) da daju naftu i druge neobnovljive prirodne resurse po "razumnim" cijenama ili u protivnom bivaju ekonosmki sankcionisane, vojno napadnute, okupirane i postavljene neke marionetske vlade koje će biti kooperativne. Taj antagonizam biva sve izraženiji, kako raste populacija na zemlji, kako ponestaje hrane i energije za sve brži ekonomski razvoj. Više nego ikad čovječanstvo se mora okrenuti hrišćanskim univerzalnim vrijednostima, kako bi se ostvarila sloboda i mirna koegzistencija. Da se razumije da mi nismo apsolutni vlasnici nad svojom imovinom ili prirodnim resursima, da nam je sve to povjereno, pa i čitav ovaj svijet nam je dat na upravljanje, da imamo odgovornost prema Bogu i prema budućim generacijama. Samo u takvom razumimjevanju svojine, da nista nije samo lično i da smo vlasni i da ga uništimo ako nam se prohtje. To vlasištvo vidimo čak nije ni nacionalno ma kako ta vojno jaka suverena zemlja bila. Takva i samo takva "svojina" ima smisao i može biti osnov naše slobode, a ne medjusobnih razovanja do istebljenja i uništenja. Samo"svojina" koja je podvrgnuta Božijoj volji i našoj savjesnoj upravi, može biti za nas blagotvorna, blagoslovljena i plodotvorna, a ne predmet zloupotrebe, obožavanja, idolopoklonstva, fetiša i sl. kojoj mi postajemo robovi i sluge i koja uništava našlu ličnost i slobodu.
Коментари
Постави коментар