среда, 03. август 2011.

REALITY SHOU

Definitivno došlo je vrijeme za reality shou u svim vidovima izražaja, u medijima, u književnosti, u filmu i dr. Zadnje decenije 20tog vijeka,su donosile mnogo tog robotskog, imaginarnog, andridskog, u umjetnosti i drugim vidovima multimedijalnog izražavanja. Kompjuterizacija je otvarala mnogo ideje i mogućnosti, i ljudi su mogli da se fasciniraju sa raznim montažama, u koje su za trenutak mogli i da povjeruju i da se zaprepaste.
Danas, poslije Avatara i sl. šta jos mozete vidjeti na TV ili Internetu kad je u pitanju animacija, da bi vas moglo fascinirati ili prevariti i pomisliti da to postoji u realnosti. Šta bi vam moglo zaglicitati maštu, i pomisliti da „postoje mali ljudi koji govore iz kutije“ kad je u pitanju TV. Da postoje vanzemaljci. Otišli smo, bojim se u drugu krajnost, da ne vjerujemo ničemu što vidimo na ekranu. Modeli na reklamama, pjevačice u spotovima, se sredjuju pomoću fotošopova. Ne moraju mnogo ni da smršaju. Obasuti smo velikom količinom imagineacije, i više ne razaznajemo šta je istina a šta ne. Čak to postaje sporedno.
I u muzici i u knjiženosti, nekako je prošlo vrijeme „visoke umjetnosti“ i nekih „dubokoumnih“ kreacija kojim smisao tek da i nazireš. Ljudi sve više žele da osjete pravi život jer on u sebi nosi više seznacije, i onog spontanog i neponovljivog koje pleni. Ljudi žele ne vrhunske glumce, već stvarne ljude. Ne neki isforsiranu emociju na filmu iz 70tih godina, već suze učesnika Farme ili realne scene i Velikog brata, Preljubnika, Skrivene kamere i sl. Naravno ni to nije realni život, ali mu se približava.
Pa i ovi blogovi su vrsta rijalitija. Najviše posjeta sam imao na tekstovima, koji su neka isrkena ispovjest i opis nekog dogadjaja iz mog života. Što realniji i iskreniji, to vidim sa je imao više odjeka. Naravno, lijepo je i kad se čita nešto što je lijepo napiasano, ali ništa ne dira u srce, nego ono što je stvarno proživljeno, nešto što je zajedničko u mom i tvom životu. Kada se nadjemo na nekoj istoj frekfenci, da ne misliš da si lud i nenormalan zato što osjećaš to što osjećaš, ili da nisi gubav zato što ti se dešava to što ti se dešava, već da imaš nekog sebi bliskog, na istoj frekfenciji, koji je to isto prošao što se tebi dešava upravo. I da nećeš poludjeti, ili nećeš umrijeti, ili nećeš propasti, već da ima sjutra, koje se i meni desilo, da ima izlaz koji sam našao.
P ai kada pišem o Bogu i svojim uvjerenjima, trudim se da ne filozofiram previše (mada je to veoma teško za mene :-0), nego da podjelim sa vama ono što mi se desilo i šta sam razumio. Dosta je ljudima teorije o univerzumu, priče o tome šta je dobro a šta ne, šta naučava jedna vjera a šta druga, šta piše ova knjiga a šta druga. Meni je potreban REALITY SHOU, pa i kad je u pitanju Bog, da, da. Šta mi zanči da znam sve o Baraku Obami, da sam čuo da on postoji, šta je on rekao, ako ga nisam upoznao ako nisam sa njim progovorio ako mi nešto nije dao. Šta mi znači da vjerujem da Bog postoji, ako mu nevjerujem, jer jedno je da se vjeruje u Boga, a drugo mnogo vrednije da se VJERUJE BOGU, to je mnogo ličnije, mnogo iskustvenije.
Tako sam i ja povjerovao, za to je zaslužna moja sadašnja žena. Kada mi je pričala o svojoj vjeri, ja sam joj se rugao, kad mi je citirala stihove iz Biblije ja sam okretao glavu i nisam je slušao. Rekao sam joj da me zaobidje sa tim pričama, jer sam sve to pročitao, i nasluao se toga. Nema poznatijeg učenja ili svetije knjige koju nisam barem djelimično bio pročitao prije te svoje 29 godine. I ni u čemu nisam dugo ostao. Sve je to bilo lijepo, sve je to divno i krasno, ali me nije moglo privući. Pjevala mi je divne pjesme sa nekih kampova hrišćanskih na kojima je bila i čitala najdivnije stihove Psalama i Pjesme nad pjesmama, to sam rado slušao, ali me nije mnogo dublje ticalo.
Ali jedna stvar, me je razoružala. To su bile njene molitve. Ja sam uvjek mislio da je molitva neka unapred napisana strofa iz molitvenika, koju niti ti razumijes koji molis, niti te razumije onaj koga molis. Ali Ceca se molila, dok smo se zabavljali, za obicne stvari, pred spavanje. Molila se da nadje stan da bi se smjestila u Pg, molila se za platu, molila se za promjenu posla, molila se da prodamo neke pokvareno auto da bi mogli platiti svadbeni ručak, molila se da joj prodje rana na nozi, molila se da mi vrate oduzetu vozačku dozvolu jer sam trebao ići na prosidbu... I bio sam svjedok, da su molitve bile uslišene. Jedna po jedna. Dan po dan. Sve što smo molili, dešavalo se. Nekad mi je to izgledala slučajno, nekad manje slučajno. Ali bio sam svedok, da su se stvari dešavale. I to je bio REALITY SHOU VELIKI BRAT, za mene. Ona nije zvala odmah svoje roditelje ili prijatelje kad je u nevolji, prvo bi se molila, a onda ostalo. I vidjao sam kako su nam se stvari otvarale. Ona ume da kaže, sjećajući se tih dana, da me Bog mnogo voli, jer sve što se molila tih mjeseci, instant se dešavalo, a za neke njene lične molitve čekala je godinama na odgovor. Kao da je VELIKI BRAT htio da mi se pokaže da mi kaže JA SAM TU, nisam neki lik iz knjige, niti sam neki Barak Obama, koji je tamo negdje na kraj sveta, o kome svi govore, ali od koga nemam nikakve koristi.
To me je razoružalo. Kad prebacis lopticu preko nekog zida, i ona ti se vrati, pomislis da je to slučajnost, da se odbila od nešto i da se vratila. Kad opet prebacis loptu i ona ti se vrati nakon nekoliko sekundi, zamislices se i reći, možda je opet slučajnost. Ali kad ti se to desi treći i četvrti put, onda ćeš ipak reći DA POSTOJI NEKO SA DRUGE STRANE ZIDA. I onda sam počeo da slušam Cecu, šta mi ima reći, o onome koji mi se pokazao, ko je on, šta kaže o sebi, šta kaže o meni.
I u buduće, više ču govoriti o nekim mojim iskustvima, nego da pišem pjesme koje niko neće razumijeti, iako i to mislim da znam da radim. Ali znam, da dolazi vrijeme i da je došlo, da ima mnogo toga na iternetu ljepšeg napisanog nego ovaj moj blog METANOJA, ali on ima vrjednost samo onoliko koliko je to zaista REALNI ŽIVOT i ISKRENA RIJEČ jednog čovjeka koji je imao iskustvo METANOJE i koji to želi da podijeli sa TOBOM.