Пређи на главни садржај

KO JE PRAVA MAJKA?

Možda vam je poznata priča o najmudrijoj državničkoj odluci kralja Salomona..? Ona kada su mu došle dvije majke sa sporom: Ko je prava majka..?
Obije majke se istovremeno porodiše u istoj sobi. U toku noći jednoj je umrlo dijete te je neprimjetno zamijenila bebe. Kada se ova druga ujutru probudila i uvidjela šta se desilo nastala je žučna rasprava između njih. Ova prva je naravno poricala pa slučaj tako dođe pred cara.
Pošto iznesoše svoju stvar pred cara on odluči da dijete iznesu pred njih i mačem ga presijeku na pola, a potom svakoj majci daju po njenu polovinu. Čuvši ovo, prava majka skoči i zavapi da to ne čine, već da dijete daju ovoj drugoj dok je ova druga je tražila da se careva izvrši.
Solomon tada presudi da se dijete da onoj prvoj. Onoj koja se sažalila na dijete i dala ga drugoj ženi kako bi mu život spasila, a narod osta zadivljen mudrom odlukom cara Solomona.
Mi naravno nijesmo u svom životu iskušavani baš na ovaj način, ali jesmo u drugim stvarima koje predstavljaju našu “djecu”. Ova priča mi je puno pomogla u momentima kada su drugi htjeli da preuzmu ideje i projekte koje sam sam “porodio”. Sam sam ih osmislio, započeo, rodio u porođajnim mukama, potom previo i u momentu kada je trebalo da započnu svoj život, onda je nastala rasprava i otimanje.
Znao sam da je uslov opstanka mog “čeda” njegovo puštanje iz mojih ruku. Iz mojih u tuđe, lažave, otimačke.
Gledao sam kako se drugi kite onim što sam radio i oko čega sam se trudio. Nije mi bilo lako. Trebao sam da umrem nekim svojim sebičnim interesima, svome ponosu, odreknem neke buduće dobiti i privilegija, možda i popularnosti.
Trudio sam se da svoju veliku stvar u molitvi iznesem pred Velikog Sudiju, Kralja nad svim kraljevima. Mogu posvjedočiti da je on već donio odluku čije je to dijete, odnosno ko je prava majka.
Prava majka je ona koja pusti svoje dijete kako bi mu život sačuvala. Prava majka je ona koja gleda šta je u najboljem interesu za njeno čedo, znajući pri tom da ima Sudija koji će joj ga vratiti u naručje onda, kada za to dođe vrijeme.
Tako je bilo i sa malim Mojsijem. Kada je u Egiptu stigla naredba da se pogube sva novorođenčad majka ga je krila i dojila tri mjeseca. Kada je već bilo postalo opasno po život djeteta stavila ga je u košaru i pustila niz Nil. Dijete je došlo u Prave Ruke. Ruke koje su ga dovele do dvorca Faraona gdje ga je pronašla Faraonova sestra i usvojila. Faraonova sestra je tražila dojilju za bebu i našli su ženu Jevrejku za to.
To je bila prava majka malom Mojsiju. Ona koja ga je morala pustiti niz vodu kako bi mu život sačuvala.
Zaista, nekad moramo izgubiti kontrolu nad onim što smo stovrili. Na kratko, da bi ga dobili za vječnost. Za taj čin moramo umrijeti sebi, da bi dali život svome djetetu.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski