среда, 17. август 2011.

PROMJENE

Od početka mog bloga metanoja, pričam o promjeni misli, riječi i djela. Jedan od mojih FB prijatelja je jednu od priča sa bloga koja je imala veliki broj posjeta i dobila dosta „lajkova“ s punim pravom komentarisao na sledeći način: „ Sve je to Lave fino i sa svim se slažem i vidim da mnogi “lajkuju”, ali šta ti to vrijedi kad nismo spremni da to i primjenimo i da nešto promjenimo u svom životu.”
Time je iznio jedno krucijalno pitanje: Koliko smo spremni da se mijenjamo? Koliko smo spremni na promjene? Lako je kritikovati i vidjeti pogreške drugih. Lakše je tražiti promjene u društvu i izraziti nezadovoljstvo postojećim stanjem. Lakše je reći šta bi ovaj ili onaj trebali da urade ili šta je dobro u ovoj ili onoj zemlji u inostranstvu. Ali kada trebamo nešto promijeniti u svom životu i svom ponašanju, e tu smo već teški. Tu smo osjetljivi. Tu ne damo na sebe. Imamo mnogo opravdanja u svojim glavama za svoje postupke, ali kad to isto drugi uradi vrlo smo spremni da osudimo taj čin.
Siguran sam da ljudi koji pričaju sve ove priče o evropskim integracijama i silno žele da Crna Gora postane dio Evrope, ni sami ne znaju šta govore.
Pitanje je koliko je ljudi zaista spremno da udje u Evropu i koliko ih u tome vidi šansu i napredak. Bojim se da kako se približavamo tim evropskim integracijama, kako to postaje sve izvjesnije da sve više opada entuzijazam za Evropom, jer u dubini svojih srca, neki od nas nijesu baš oduševljeni time.
Koliko nas zna strane jezike? Koliko nas je spremno za tržišnu utakmicu sa evropskim firmama i kadrovima? Koliko ljudi zna da će kad udjemo u Evorpu svaki evropski gradjanin imati pravo da konkuriše na slobodna radna mjesta u našim državnim organima, u našim firmama, pod jednakim uslovima? Da li neki vide sebe u toj Evropi? Bojim se da ne.
Mislim da se velika većina zapravo boji promjena. Boji se bilo kakvih promjena, jer promjene donose neku vrstu nesigurnosti. Svi koji su nesigurni u svoja znanja, u svoje kvalitete , nevoljno gledaju na bilo kakve promjene.
Ja sam dosta svog radnog vijeka proveo u novim projektima, transformacijama, reformama. Uvijek sam imao jedno isto iskustvo, nailazio sam na snažne otpore i protivljenja. I to ne u ljudima koji su bili iznad mene i donosiocima odluka, naprotiv, najveće protivljenje sam doživio od onih neposrednih izvršioca. Onih koji imaju neke sitne priviegije, neke svoje male šemice, koji su svoje radno mjesto na kojem rade po 20 i više godina grčevito držali. Držali se starih metoda rada i svaku promjenu su doživljavali veoma negativno i pružali otpor.
Zato je tako lako pričati o promjenama vlasti, o potrebi da se uradio ovo ili ono kod nekog drugog, ali kada reforma dodje u tvoj kolektiv, u tvoju malu firmu, onda postaje gusto. Onda dolazimo do suštine metanoje, a to je voljnost da se mi sami promjenimo, da najboljim odgovorimo novonastlim okolnostima. Tu se bije bitka sa reformama, tu u našim glavama, u našim srcima, u našoj volji.
Lakše je kad se sve ovo što treba da se promjeni tiče tamo nekog. Kada čitamo ove redove mislimo da bi trebao da se promjeni moj suprug ili moja žena..da me bolje razumije.. da mi više pažnje posvećuje. Lakše je kad treba da se promjeni moj šef na poslu, moje kolege tako da imaju razumjevanja za moja kašnjenja, kikseve… Lakše je da se promjene moji roditelji, naše vlasti, da se pormjeni neko tamo u svijetu, ali mi da nastavimo kako smo do sada radili i da zadržimo ili ostvarimo odredjene beneficije. Samo da se ne mijenjamo. Samo da ne moramo učiti pod stare dane, da ne moramo mijenjati svoje loše navike, da ne moramo mijenjati svoje stavove, da ne moramo mijenjati svoj odnos prema drugima, životnoj sredini, svojim obavezama. No život je neumoljiv. Teče i donosi tehnološki i svaki drugi napredak, a mi želimo da ostane sve kako je i bilo.
Zato pogledajmo još danas sebe ogledalu realnosti. Gdje smo, kakvi smo i pokušajmo da popravimo ono što vidimo da nije u redu. Kako znati šta trebamo učiniti? Jendostavno, poslušajte šta vam govore ljudi koji vas okružuju. Posebno oni koji vas vole i koji vas mole da promjenite neke stvari u svom radu, u svom odnosu. Poslušajte svoje žene, svoje šefove, svoje kolege i prijatelje i vidjećete da nije sve tako fino kako vam se čini.
Što prije donesemo odluku da uđemo u promjene i reforme u svom životu, tim prije ćemo postati akteri promjena koje dolaze.
Bili mi toga svjesni ili ne, promjene su jedina konstanta...