Ako misliš da sam pogriješio sa naslovom ovog posta. Ako si pomislio: „Valjda LIJEN KAO CRNOGORAC!?“. Ti si još jedan koji je povjerovao u ovu laž. Možda neko misli da su to trivijalnosti, šale, koje sam slušao od kad znam za sebe a to je poodavno, kada su u svim vicevima, humorističkim emisijama, Crnogorci bili lijeni, Bosanci glupi itd... To i danas slušam na Kusadžijama i sličnim „šouovima“ vicevi „Diž se radni narode Crne Gore, evo podne je“ itd.. Sve ovo su veoma opasne stvari, jer riječi imaju silu. Zar nismo čuli, „Vo se veže za rogove, a ljudi za riječ“. I duboko sam uvjeren da smo se svezali ovim riječima. I da smo taoci, ove gnusne laži, taoci riječi „Lijen kao Crnogorac“.
Zar je to vrsta ropstva? Da svakako, lijenost je odlika ropskog mentaliteta. Navešću jedan primjer, a onda pojasniti, kako nastaju ove duhovne sveze i utvrde. Čuo sam primjer o onim cirkuskim dreserima slonova. Dok je slon još mali, vežu ga snažnim i debelim lancem oko onog središnjeg stuba i teraju da kruži na obodima pozornice. U početku slon pokušava da se otgne, ali pošto je mali i nedovoljno jak, ne uspijeva da prekine lanac. Vremenom dreseri, stavljaju sve slabije i tanje lance, a mladi slonovi su sve neodlučniji u pokušajima da se otgnu, pa su njihovi pokušaji za oslobodjenje, sve rijedji i sve slabiji, i ne uspjevaju da se otrgu. Na kraju, dovoljan je jedan odičam tanki kanap ili čak bez ičega, oni kruže u svom zamišljenom krugu uvjerenja da se ne mogu osloboditi. I više ne pokušavaju da se oslobode, žive u tom „ropskom mentalitetu“ koji zna svoje granice, koji zna svoga dresera, koji zna svoju šibu i trči svoj ulogu, koju su mu drugi nametnuli, a u koji je sam vremenom pobjerovao.Zato znam šta govorim, kada kažem da je lijenost odlika ropskom mentaliteta, jer robovi ne vole da rade i nisu motivisani. Rad ih podsjeća na njih status, njihovo ropstvo, njihovo poniženje. Zato su pasivni, zato ih treba šibom tjerati na rad. Oni mrze da rade, samo zato što žive u lancima, kao oni slonovi. Kad rade, lanci zvekeću i podsjećaju ih na njihove poraze, i taj zvuk više ne žele da čuju. Sanjaju o slobodi, sanjaju o nekom lagodnom životu, izležavanju, kada mogu da rade šta im je volja. Sve ih to baca u pasivnost, a pasivan um i pasivan čovjek je pun sanjalaštva i mašte. Ovome bi mogao posebnu priču da ispričam. Samo slobodan um i slobodan čovjek koji je doživio METANOJU, je aktivan, voli da radi, za njega je rad kreativni izražaj njegovog bića, uživa u plodovima svoga rada, koji ga ispunjavaju, ostvaruju kao ličnost. On ne sanjari kao rob, jer slobodan um ima vizije, koje ga pokreću, koje da motivišu, da stvara, da kreira neko bolje sjutra za sebe i za svoje bližnje.
A mi smo zbog nekih razloga povjerovali u ovu izmišljotinu o lijenosti. Da li zbog svoje istorije koja je bila puna ratova, puna ropstva pod turcima i pod drugim velesilama, da li zbog krša u kojem smo živjeli tražeći slobodu, dok su naše plodne ravnice držali okupatori i „domaći izdajnici“. Živjeli na surovom kamenu, koji nije uzvraćao hljebom na mukotrpni rad. Pa smo možda pomislili da se od rada nem može živjeti, već od puške i otimačine onog što su nam drugi zarobili. Ja ne znam, ali vidim da smo danas u 21 vijeku, u kojem se može lijepo živjeti od usluga, od turizma, saobraćaja, trgovine, živimo kao oni slonovi koje su drugi zarobili, i drže nas na kratkoj uzici. A mi smo označeni, etiketirani kao lijeni narod, to nam je kao neki brend, užas.
Sve ovo je proizvelo jedno duhovno stanje, jednu vrstu kolektivne utvde, kolektivne zablude. Najveća laž izgovorena hiljadu puta, zvuči istinito. I zaista, kvalifikativ LIJEN KAO CRNOGORAC nam je OK, a MARLJIV KAO CRNOGORAC izaziva nevjericu. Zašto bi neki narod bio bolji od drugog? Koja je to laž. Kao da nas je Bog takve stvorio, kao da mi nismo kadri da pobjedimo svoje utvrde, svoje negativno naslijedje. Ja porezirem tu vrstu nacionalizma tj. fašizma, taj koncept da su neki narodi superiorniji od drugih. Da su neki „nebeski narod“, spašeni samim svojim rodjenjem, a drugi valjda ne zaslužuju da žive i nemaju pravo na nebo. Kakva laž. A ko nam je to posijao u duhovno biće našeg naroda? Odakle je izašla ova gnusna laž, iz kakve paklene kuhinje? Ne mislim da je neko drugi to donio nama Crnogorcima, ili da je neko drugi kriv. Iako je možda to neko drugi izrekao nad nama, mi smo povjerovali u ovu neistinu. Ja sam crnogorac, i volim da radim, vidim oko sebe veoma puno ljudi koji rade i koji postižu uspjehe. Ali sam itetako svjestan te duhovne prepreke, te neke atmosfere težine i mrzovoljnosti za rad, te nemotivisanosti da se pobjedi svoja pasivnost i učini to što treba da se učini.
Iz iskustva znam da svaku negativnu riječ moraš da pobiješ jednom pozitivnom. Ako je neko nad tobom hiljadu puta izgovorao da „nikad nećeš završiti fakultet“, onda uzmi na glas pa izgovaraj hiljadu i jedan put „Uspjeću, ja mogu završiti fakultet“. Kaži toj planini koja stoji pred tobom, „GORO BACI SE U MORE“ u poslušaće. Ako neće iz prve, onda će iz hiljadu i prve. Samo ako vjeruješ, svojom riječi možeš kreirati jednu bolju stvarnost za sebe. Ako su nad nama sto hiljada puta izgovorili da smo lijeni, ja počinjem sa ovim mojim blogom, da rušim tu laž, nad svojim životom i nad naćim narodom, i počinjem da izričem jednu drugu istinu, koja je veća od one laži o lijenosti, već izgovaramo istinu da smo MARLJIV NAROD. I to sto hiljada i jedan put MARLJIVI. Jer nismo ni bolji ni gori od drugih, i jesmo slonovi koji smo nato snažni, da samo jednim malim pokretom svoga prsta, raskinemo uzicu koja nas drži svezana. Da oborimo u našim glavama tu zabludu, predrasudu i duhovno utvrdjenje, koje nas drži zarobljenim, da kao slobodni i nezavisni uradimo ono što treba da uradimo, da živimo i uživamo od plodova svoga rada. Mi smo jaki da razbijemo i tu tanku svezu i nasmijemo se svojim dreserima, koji nas se zapravo boje, sta su oni pred snagom slona, kao mravi, koji bi se dali u bjekstvo čim bi mi pokazali svoju stvarnu silu. Izadjimo iz svojih torova, slonovi traže pustaru, traže svoju savanu. I znajte oni veoma dobro pamte svoje tlačitelje, slonovi se više neće dati vezati u okove, koje su naši stari pristali ili su bili prinudjeni da nose. Dolazi nova generacija, koja traži svoju slobodu. Slobodu da radi, da bude kreativna, da gleda kako od onog što smo stvorili, dobro žive i naša djeca i djeca naše djece. Mi smo MARLJIVI KAO CRNOGORCI.
Zar je to vrsta ropstva? Da svakako, lijenost je odlika ropskog mentaliteta. Navešću jedan primjer, a onda pojasniti, kako nastaju ove duhovne sveze i utvrde. Čuo sam primjer o onim cirkuskim dreserima slonova. Dok je slon još mali, vežu ga snažnim i debelim lancem oko onog središnjeg stuba i teraju da kruži na obodima pozornice. U početku slon pokušava da se otgne, ali pošto je mali i nedovoljno jak, ne uspijeva da prekine lanac. Vremenom dreseri, stavljaju sve slabije i tanje lance, a mladi slonovi su sve neodlučniji u pokušajima da se otgnu, pa su njihovi pokušaji za oslobodjenje, sve rijedji i sve slabiji, i ne uspjevaju da se otrgu. Na kraju, dovoljan je jedan odičam tanki kanap ili čak bez ičega, oni kruže u svom zamišljenom krugu uvjerenja da se ne mogu osloboditi. I više ne pokušavaju da se oslobode, žive u tom „ropskom mentalitetu“ koji zna svoje granice, koji zna svoga dresera, koji zna svoju šibu i trči svoj ulogu, koju su mu drugi nametnuli, a u koji je sam vremenom pobjerovao.Zato znam šta govorim, kada kažem da je lijenost odlika ropskom mentaliteta, jer robovi ne vole da rade i nisu motivisani. Rad ih podsjeća na njih status, njihovo ropstvo, njihovo poniženje. Zato su pasivni, zato ih treba šibom tjerati na rad. Oni mrze da rade, samo zato što žive u lancima, kao oni slonovi. Kad rade, lanci zvekeću i podsjećaju ih na njihove poraze, i taj zvuk više ne žele da čuju. Sanjaju o slobodi, sanjaju o nekom lagodnom životu, izležavanju, kada mogu da rade šta im je volja. Sve ih to baca u pasivnost, a pasivan um i pasivan čovjek je pun sanjalaštva i mašte. Ovome bi mogao posebnu priču da ispričam. Samo slobodan um i slobodan čovjek koji je doživio METANOJU, je aktivan, voli da radi, za njega je rad kreativni izražaj njegovog bića, uživa u plodovima svoga rada, koji ga ispunjavaju, ostvaruju kao ličnost. On ne sanjari kao rob, jer slobodan um ima vizije, koje ga pokreću, koje da motivišu, da stvara, da kreira neko bolje sjutra za sebe i za svoje bližnje.
A mi smo zbog nekih razloga povjerovali u ovu izmišljotinu o lijenosti. Da li zbog svoje istorije koja je bila puna ratova, puna ropstva pod turcima i pod drugim velesilama, da li zbog krša u kojem smo živjeli tražeći slobodu, dok su naše plodne ravnice držali okupatori i „domaći izdajnici“. Živjeli na surovom kamenu, koji nije uzvraćao hljebom na mukotrpni rad. Pa smo možda pomislili da se od rada nem može živjeti, već od puške i otimačine onog što su nam drugi zarobili. Ja ne znam, ali vidim da smo danas u 21 vijeku, u kojem se može lijepo živjeti od usluga, od turizma, saobraćaja, trgovine, živimo kao oni slonovi koje su drugi zarobili, i drže nas na kratkoj uzici. A mi smo označeni, etiketirani kao lijeni narod, to nam je kao neki brend, užas.
Sve ovo je proizvelo jedno duhovno stanje, jednu vrstu kolektivne utvde, kolektivne zablude. Najveća laž izgovorena hiljadu puta, zvuči istinito. I zaista, kvalifikativ LIJEN KAO CRNOGORAC nam je OK, a MARLJIV KAO CRNOGORAC izaziva nevjericu. Zašto bi neki narod bio bolji od drugog? Koja je to laž. Kao da nas je Bog takve stvorio, kao da mi nismo kadri da pobjedimo svoje utvrde, svoje negativno naslijedje. Ja porezirem tu vrstu nacionalizma tj. fašizma, taj koncept da su neki narodi superiorniji od drugih. Da su neki „nebeski narod“, spašeni samim svojim rodjenjem, a drugi valjda ne zaslužuju da žive i nemaju pravo na nebo. Kakva laž. A ko nam je to posijao u duhovno biće našeg naroda? Odakle je izašla ova gnusna laž, iz kakve paklene kuhinje? Ne mislim da je neko drugi to donio nama Crnogorcima, ili da je neko drugi kriv. Iako je možda to neko drugi izrekao nad nama, mi smo povjerovali u ovu neistinu. Ja sam crnogorac, i volim da radim, vidim oko sebe veoma puno ljudi koji rade i koji postižu uspjehe. Ali sam itetako svjestan te duhovne prepreke, te neke atmosfere težine i mrzovoljnosti za rad, te nemotivisanosti da se pobjedi svoja pasivnost i učini to što treba da se učini.
Iz iskustva znam da svaku negativnu riječ moraš da pobiješ jednom pozitivnom. Ako je neko nad tobom hiljadu puta izgovorao da „nikad nećeš završiti fakultet“, onda uzmi na glas pa izgovaraj hiljadu i jedan put „Uspjeću, ja mogu završiti fakultet“. Kaži toj planini koja stoji pred tobom, „GORO BACI SE U MORE“ u poslušaće. Ako neće iz prve, onda će iz hiljadu i prve. Samo ako vjeruješ, svojom riječi možeš kreirati jednu bolju stvarnost za sebe. Ako su nad nama sto hiljada puta izgovorili da smo lijeni, ja počinjem sa ovim mojim blogom, da rušim tu laž, nad svojim životom i nad naćim narodom, i počinjem da izričem jednu drugu istinu, koja je veća od one laži o lijenosti, već izgovaramo istinu da smo MARLJIV NAROD. I to sto hiljada i jedan put MARLJIVI. Jer nismo ni bolji ni gori od drugih, i jesmo slonovi koji smo nato snažni, da samo jednim malim pokretom svoga prsta, raskinemo uzicu koja nas drži svezana. Da oborimo u našim glavama tu zabludu, predrasudu i duhovno utvrdjenje, koje nas drži zarobljenim, da kao slobodni i nezavisni uradimo ono što treba da uradimo, da živimo i uživamo od plodova svoga rada. Mi smo jaki da razbijemo i tu tanku svezu i nasmijemo se svojim dreserima, koji nas se zapravo boje, sta su oni pred snagom slona, kao mravi, koji bi se dali u bjekstvo čim bi mi pokazali svoju stvarnu silu. Izadjimo iz svojih torova, slonovi traže pustaru, traže svoju savanu. I znajte oni veoma dobro pamte svoje tlačitelje, slonovi se više neće dati vezati u okove, koje su naši stari pristali ili su bili prinudjeni da nose. Dolazi nova generacija, koja traži svoju slobodu. Slobodu da radi, da bude kreativna, da gleda kako od onog što smo stvorili, dobro žive i naša djeca i djeca naše djece. Mi smo MARLJIVI KAO CRNOGORCI.
Коментари
Постави коментар