понедељак, 15. август 2011.

ISCELJENJE DUŠE (nastaviće se)

O svemu nas uče u školama, samo nas ne uče životu. Kako se boriti sa svime onim što donosi život. Gdje da naučiš neke stvari koje su ti od vitalnog značaja, koga da pitaš kad nastupe neki emotivni problem I važne odluke koje prevazilaze tvoje razumjevanje I iskustvo. U školi te to ne uče, a u porodici za to nemaju sluha, ili se ne razumiju, ili što je još gore mnogi i nemaju porodice ili su im čak porodice najveći uzročnik problema, zlostavljanja, terora, ubijanja u pojam… Pa onda nas uči ulica životu, a to nije dobro. Uče nas neke gatare na TV ekranima, neki loši filmovi, španske serije, i jeftine knjige.
Zašto nismo otišli u crkvu? Sa pravom pitaš, ali nažalost moja porodica nije vjerovala u Boga i nismo išli ni u jednu crkvu. Kad sam odrastao I kad sam odlazio pravoslavnu crkvu nažalost, i tamo se samo površno bave pitanjima duše, pitanjima vezanim za emocije, intelekt i volju koji su tri osnovna elementa duše.
Naše društvo malo polaže na neke vom a važne oblasti ljudskog života. Školski psiholozi su skoro neupotrebljivi u ovom smislu. Imali smo iskustva sa našom djecom, nisu nam bili od ikakve pomoći. A kad sam ja išao u školu toga nije ni bilo. I onda sam neke odgovore, sam nalazio, ili sam pitao drugove, koji ni sebi nisu znali pomoći, ali smo djelili medju sobom ono što smo znali.
Gdje da čovjek ode i da potraži odgovore, da mu neko kaže šta mu se dešava. Da ode kod psihologa ili psihijatra? Ma kakvi! Ne daj Bože da te neko vidi da odeš kod psihijatra, već bi te etiketirali kao ludog, pa posebno ako je manja neka sredina, možes slobodno da se seliš ako se misliš oženiti ili udati. Ovdje kod nas postoji rašireni strah od ludila, to sam čuo od jedne naše prijateljice psihijatra kad je gostovala u jednoj emisiji. Toliko predrasuda I strahova je vezano za ovo pitanje emocija. Da kad se ćerka npr požali majci, ova se sva uplaši, pa se to krije, pa se prave dodatne frustracije, strahovi od ljudi, nesigurnost, izolacija, depresija I sl.
I kakoda se čovjek isčupa iz ovog začaranog kruga. Ja sam I započeo pisanje ovog bloga, sa temom Metanoja da podjelim sa svima neka svoja iskustva i uvjerenja, kako da doživimo ovu preumljenje. Ta promjena nije jednokratna, to je proces, u kome je pitanje isceljenja duše zapravo najvažni dio, fundament tj. Osnovni preduslov. Jednostavno ne možeš dalje, ako se ne suočiš sa ranama u svojoj duši, I ako ne poradiš na njihovom isceljenju.
Neki ljudi misle da kad dodju na neki položaj, ili do nekih para, statusa ili se “dobro udaju”, da će sve one rane nekako nestati, da će ostati zakopane tamo negdje u njihovom detinjstvu I mladosti. A tek tada se tako drastično isopolje. Tek sa srednjim godinama sve počinje polako da isplivava I da nas progoni. Čuo sam jedno biohemijsko objašnjenje takvih pojava, koje mi se čini vrlo realnim. A to je das a godinama opada nivo adrenalina u organizmu I da počinje da “isplivavaju” bolne stvari koje smo potiskivali. Adrenalin prema toj teoriji ima ulogu “poklopca” u nekoj vrsti ekspres lonca naše duše, I dok smo mladi, dok je adrenalina pune naše vene, dok ludujemo po diskotekama, provodimo se, ono loše lako zaboravljamo, lako guramo pod tepih. I onda se dešava da kad prodju neke tridesete, četrdesete, nivo adrenalina pada I popušta poklopac I pišti sve iz nas. Izlivi besa, izlivi gnjeva na ukućane, na bližnje. Česte su tuče u porodicama pa čak ubistva. Ljudima treba neki alcohol ili droga I neki fajt I tuča da bi opet podigao nivo adrenalina, da za trenutak zaboravi, da se opsuti, da bi mogao da zaspi, da pregura dan, da odspava malo. Da zaboravi da je bi zlostavljan, da je bio ponižavana, silovan I slično.
Ima mnogo učenja psihologa I neka su dobra, neka nisu. Neka su supješna, neka nisu. I ne bih polemisao sa tim, niti davao neko svoje stručno mišljenje, jer ga nemam.
Želim samo da ukažem na ono u što sam potpuno uvjeren, da samo Onaj koji je sazdao tvoju I moju dušu, ko je napravio nešto tako složeno, tako mekano, tako osjetljivo, tako savršeno, kao što je tanana ljudska duša, On može I da popravi. Zaista ne bih dao nešto dragocjeno da mi “prčka“ neko ko to ne razumije, kao da je moja duša neki dizel motor, u kojeg sipaš ulje, zamjeniš filtere, izduvaš ventile I ono će da radi. Svaka čast svakome, ali ja svoje dijete vodim samo kod najboljih ljekara. Savjetujem se samo sa onim ko je prošao neke stvari u životu I kojem vjerujem. O pitanjima moje duše, razgovaram sa svojom ženom, sa svojim ocem, svojim sveštenikom, I sa možda dva prijatelja, I tačka. Ali jedini sa kojim istinski mogu da razgovaram je sa Bogom, koji je Veliki Majstor.
Da ne bih dužio priču, o ovoj temi ću sigurno pisati još ovih dana. Danas ću samo otvoriti problem a baviću se načinom na koji da pobjedimo neke unutrašnje problem. Radi se o oblastima naše duše u kojima su zarobljeni. Nemaju svi isti problem, neko ima problem po pitanju svojih misli I razuma, um mu je konfuzan, uvjek puno priča, sklon je detaljisanju, stalnom opravdavanju pred drugima, izvinjavanju, brz na jeziku i u stalnoj potrebi da se dopadne drugima. Neko ima problem po pitanju volje, pa je previše povodljiv, sklon je da nekog sluša u svemu, nema svoje ja, ili sa druge strane, želi da dominira, da kontroliše druge, ili stalnu potrebu da se brine od drugima, koji su slabi, koji su bolesni ili invalidi, da ih tretira kao nesrećnike kojim treba pomoć I kao da se lijepi za takve. Treći imaju problem sa svojim emocijama, ne uspjevaju da ih kontrolišu, već kao da njih kontrolišu emocije. Pa su često plahoviti, gnevljivi, ili su zavisnici od uzbudjenja I adrenalina, stalno je neka euforija ili down. Stalno gore dolje. Neuravnotežene osobe koje idu iz krajnosti u krajnost.
Postoje pilule za smirenje, pilule za podizanje, pilule protiv depresije, pilule za spavanje. Ali suština nije u tome da se liječe te spoljne manifestacije. Jer uzroci ostaju sakriveni u nama. Suština je da se udje u korijen problema, sagledati uzroke svega toga, pa će se te posledice rješavati, kad se korijen iščupa. Koliko sam samo korova, kupine i šiblja posjekao oko svoje kuće, I sve je dobro nekoliko nedjelja, ali opet niču na istom mjestu jer im korijen nisam sasekao. Tako da čovjek mora da se suoči sa korjenom problema da bi se čitavo “stablo bolesti” duše oborilo, I doživio isceljenje.
A nije uvjek lako otkriti te uzroke. A ipak sun am tu ispred nosa. Ali nekako ih nismo svjesni, ili ne želimo da se suočimo sa njima, ne želimo da priznamo. Niko nam nije rekao da je nešto nije bilo u redu I da nas presvjedoči o greškama našim, ili greškama naših roditelja I drugih koji su uticali dominantno kada smo formirani kao ličnosti.
Ali ako je neko spreman da zastane I da se pozabavi sa svojom dušom, sa svojom ličnosti, da se suoči sa svojim “demonima”, taj je kupio ulaznicu za METANOJU. Ali sjutra ću više o ovome :-)