недеља, 21. август 2011.

TRUTH, NOT TOLERANCE

I sada me je nekako po malo stid, tog razgovora za posao, kada mi je ponudjena bila funkcija sekretara ministarstva, jer sam to imenovanje uslovio samo jednim uslovom: „da ne moram da lažem!“. Sjećam se jop tog pogleda moga sagovrnika, koji me je pogledao pomalo sažaljivo pitajući se: „o čemu ja to?“. To je bila moja predrasuda, da što si na većoj funkciji u državi, prinudjen si sve više da lažeš. Rekoh, bilo to je malo debilasto razmišljanje sa moje strane. Ali takva je percepcija i ljudi oko mene.
Skoro je moju majku startovala jedna komšinica, koja me je vidjela u nekoj emisiji, pa pita moju majku: „Bogeti Soke, vjeruje li stvarno Lav ono što priča“. I moja majka gleda u nju kao onaj moj pomenuti sagovornik. Ne može se načuditi, zašto tako misle.
Ali ovo sve govorim, jer mi još odzvanja rečenica koju sam čuo prije neki dan u jednoj fenomenalnoj dokentarnoj emisiji o Kubi, njenoj revoluciji, Fidelu, krizi u zalivu Svinja, zategnutosti izmedju SAD i SSSR koja je bila na granici atomskog rata. Govori o kritičnom trenutku, kada je oboren američki bombarder, čekao se oštar odgovor JFK, zatim tajnog pregovora sa Hruščovom, i njihovom kompromisu iz ledja Kastra, na štetu Kube. Burnog reagovanja Kastra pred stotinama hiljada gradjana na čin SSSR-a, ali nakon razgovora sa sepcijalnim izaslanikom Hruščova, Kastro drži pomirljiv govor, potpuno drugačiji od prije neki dan. Okupljena masa različito reaguje, a jedna starica u prvom redu gorko plače, i kaže za Kastra: „Vidim ga, ni sada ne govori laž, ali ne govori nam ni punu istinu!“.
Da li zaista čovjek mora da laže da bi bio uspješan? Da li mora da utaji porez, nešto švercuje i vara da bi zaradio bogastvo? Da li biti političar, neminovno nosi sa sobom ove „polu istine“, sitne laže i prećutkivanja?
Mene su iskreno pitali neki mladi prijatelji, koji znaju da vjerujem u Boga, kako ja mogu da budem član DPS, kako mogu da radim u Vladi, da budem direktor privatne firme. I ja sam ih čudom gledao kao moja majka komšinucu. Zar je zaista tako žalosno nisko mišljenje ljudi. Zar smo se pomirili sa takvim stavom o ljudima. Da biti u vlasti ili biti uspješan mora isključivati biti moralan.
Ne govorim da sam ja moralan, niti volim da govorim o svom poštenju i obrazu, da govorim da nisam takav i takav. Ja samo često stavljam pred sebe, ova pitanja, da ne postanem kao Kastro: „da ni sada ne govorim laž, ali da ne govorim ni punu istinu!“.
I zato sam stavio i ovaj naslov sa jednog poznatog znaka koji ljudi drže često kod zadnjih tablica na automobilu: „TRUTH, NOT TOLERANCE“, da sebe opominjem, a ovim blogom i vas koji čitate. Da sa lažima nema kompromisa. Za mnoge stvari trebamo i moramo imati toleranciju, npr kad je u pitanju rasna i nacionalna tolerancija. Nije hrišćanstvo kada se gložimo oko srpskog ili crnogorskog jezika, nije hrišćanstvo kada se gložemo oko pripadnosti jednoj ili drugoj nacionalnoj ili etičkoj grupi. Trebamo sačuvati toleranciju prema tudjim posebnostima, afinitetima, polu, boji kože, imovnom stanju... O toj toleranciji ne pričam. Ali nema tolerancije kad je u pitanju laž, nema tolerancije prema sitnim ili velikim kradjama, prema preljubi, malverzacijama, prevarama, utajama... Sa tim se trebamo boriti. Čime? Puškama? Ne. Uvredama. Ne? Sa tim se s trebamo boriti: ISTINOM. Reći istinu, je oslobadjajuće iskustvo. I za tebe koji govoriš, i za onog kojem se govori. Pa bio je on posluša ili ne, ti si svoju dušu spasio.
Na pitanje da li vjerujem u sve ovo što govorim? Kažem: DA! A da li je to lako? NIJE! Iako nije lako govoriti punu istinu, vjerujem da čovjek može raditi pošteno i od svog rada pošteno da živi. Može doći i na najveću državnu funkciju govoreći istinu i boriti se za istinu. Može zaraditi pare a da nikog ne prevari, nikog da zakine na mjeru, nikog da ne ošteti. Može da živi u braku a da ne prevari svoju ženu. Može da podiže svoju djecu a da ih ne laže i ne manipuliše sa njima.
Jer ako ne bi bilo moguće ostati u Istini, onda Istine ne bi ni bilo. Ako ne bi bilo moguće ostati na Parvom putu, onda Njega ne bi ni bilo. Onda bi taj bog bio jedan veliki podli prevarant, ako ti ne bio dao dovoljno snage da možeš pobjediti svako iskušenje. Jer ako ne postoji mogućnost da čovjek pobjedi grijeh uz Njegovu pomoć, onda pravde ne bi bilo. Ja vjerujem u jednog drugačijeg Boga, koji ne kaže ja znam neki put, ja znam pravu istinu, ja ću vas odvesti ka večnom životu, nego koji kaže: JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT. Ko ostane u Njemu, u Istinu, taj će naći puninu života, taj neće promašiti svoju put.
Danas se ne bojim da prihvatim neki posao, neki položaj, u strahu da ću zbog toga se upropastiti, da ću biti prinudjen da slažem ili ukradem. Jer i laž i kradja i prevara ili neki drugi grijeh, ne stoji negdje van mene, van neke moje kontrole, kojoj se neću moći odoljeti. Lako je biti čovjek i hrišćanin u nekoj ćeliji, u nekoj pećini na vrhu Himalaja, daleko od ljudi, daleko od iskušenja, daleko od stvarnog života. Daleko od prave borbe. A ta borba je svakodnevna, ta borba da ostanem u istini je 7 puta 77 u toku jedng dana. I ne kaže da svaki put uspjevam, ne kažem da sam pravedan, kažem da pravednik pada i po 7 puta na dan, ali ću i dalje da ustajem i da nastavljam da se borim za istinu, i tu nema kompromisa, nema izgovora, NEMA TOLERANCIJE, KADA JE ISTINA U PITANJU.