уторак, 02. август 2011.

TRANSPARENTNOST

Ovo je tema koju sam obećao još od startovanja Bloga. Često pominjana terminologija kod našeg NVO sektora, koji traži veću transparentnost u radu organa državne uprave. Ovaj imperativ i princip rada se dovodi u vezu sa problematikom borbe protiv korupcije, gdje su dostupnost informacija, podataka, javnost rada i unapred definisane jasne i javne procedure u donošenju odluka osnov i preduslov za smanjanje korupcije i mogućih zloupotreba u radu. Apsolutno podžavam sve „one“ inicijative, jer uvjek kad smo u donošenju nekih zakona i odluka uključivali “one” interesne grupe, udruženja, poslovne asocijacije i čuli koje su njihove stvarne potrebe i problemi, rezultati su bili bolji.
Neću detaljisati o tome iako bi se o potrebi preciznijeg propisivanja postupka javne rasprave i modaliteta , uključivanja civilnog sektora u postupak donošenja zakona i strateških dokumenata moglo govoriti.
Da li je samo trasparetnost organa uprave i opština uslov napretka jednog društva? Svakako jeste, ali ne ni jedini ni dovoljan uslov. Potrebna je i transparentnost kako civilnog sektora tako i svih pojedinaca. Zato ću pisati o jednom drugom nivou transparentnosti, koji je na onoj individualnoj razini po onom “butterfly efectu” sa početka ovog bloga. To je poziv da svi budemo više otvoreni jedni prema drugima. Ja dajem doprinos ovoj ideji pisanjem ovog bloga u kojem sam pokazujem i jednu intimniju stranu sebe. To je od strane nekih mojih prijatelja komentarisano kao veoma hrabro. Hrabro je biti ovoliko otvoren i pisati o nekim ličnim iskustvima i dijeliti svoja uvjerenja sa drugima, kažu oni.
Ono što sam primjetio je da smo mnogo ponosni, mi Crnogorci. Da teško priznajemo da smo pogriješili, da nešto ne znamo, da se bojimo. Pitam se, kada bi neki državnik ili direktor priznao da ne zna, šta bi uradio? Smatramo da je jačina ako pokazujemo sve naše uspjehe, projekte ili ako tvrdoglavo držimo svoju stranu i pravdamo svoje postupke, ako u javnost iznosimo samo lijepe stvari o nama. Siguran sam da se zato mi u Crnoj Gori lijepo oblačimo. Takvo nešto sam malo gdje video.
Vozimo lijepa i skupa kola. Kupujemo lijepe mobilne telefone i želimo u najboljem svijetlu da nas drugi vide. Ne izlazimo bez šminke i „full opreme“ ni do prodavnice dok sa druge strane mnogo stvari trpamo pod tepih. Svoj slabosti čuvamo od tuđih pogleda. Svoju sirotinju takođe.
Sjećam se moje pokojne babe Ljepave, rođene 1905, prave crnogorke. Bješe oštra. Svakom bi “u brk” govorila ono što misli. Imala je taj običaj da pršutu i bombonjere čuva samo za goste, a za ukućane šta ima. Pred goste se samo najbolje iznosi. Ovo je lijep običaj, ako gledamo sa asepkta gostoprimljivosti naravno, ali ima tu i nečeg drugog što mi se manje sviđa.
Mi iznosimo dobre stvari, a loše trpamo u sebe. A transparentnost je kad smo dovoljno hrabri da pokažemo svoje slabosti, a za ono što je hvale vrijedno možemo kako hoćemo. Nekima bi i bilo bolje da se manje hvale.
Razumijem da zaista nije lako biti transparentan, kako onima koji su u vlasti, tako i nama koji imamo dosta toga tajnog u svom životu, što je sakriveno od očiju naših kolega, naših komšija, naših rođaka, čak i naših prijatelja i ukućana. To što krijemo u dnu svoje nutrine, što radimo u tajnosti, u mraku naših soba, naše misli, naši grijesi, povrede koje tište, da li su to neke suze koje niko ne vidi? Da li su to neke krize i napadi, psihički problemi koji su skriveni od ostalih? Da li je to bolest ili hendikep? Da li je to naša nesigurnost da ćemo izgubiti ugled ako pokažemo svoje sumnje i strahove? Ne znam.
Uslov da se doživi iscjeljenje od ove opake bolesti duše jeste da se ono što tišti iskaže. Postavlja se pitanje kome bi se to trebao pokazati i reći? Kao prvo, to se treba podijeliti sa onim prijateljima koji su pravi prijatelji. Sada je pitanje a ko su pravi prijatelji? To su oni ljudi, kojima kad ispričaš ono najgore o sebi, oni te vole podjednako isto kako ranije. Ljudi koji te ne preziru zbog tvojih slabosti, nego te vole onakvog kakav jesi. Znam da je malo takvih, ali zato su vrijedni, jer ono što je raritet to ima posebnu cijenu. Ja znam takve ljude kojima mogu s vremana na vrijeme istovariti tovar svog đubreta i onaj „duševni mulj“. Oni ni ne trepnu, nego imaju uvjek neku riječ razumjevanja. Najčešće i oćute, jer je dovoljno i samo to da čovjek to iznese iz sebe.
Ako smo pogriješili prema nekom, njemu se trebamo i ispričati, odnosno trebamo tražiti oproštaj. Ako smo pogriješili prema Bogu, od Njega tražimo oproštaj. Ako smo pogriješili prema nekom čovjeku, onda nam malo znači što tražimo oproštaj od Boga i palimo svjeće u crkvi. Potrebno je otići tom nekom i od njega tražiti oproštaj, pa onda možeš ići u Crkvu i moliti se. Da li je to tvoj otac? Da li je to žena ili brat? Kum ili prijatelj? Kome smo grešni, njemu se i ispovijedimo. To donosi iscjeljenje i olakšanje.
Kažu da je 96% svih bolesti psihosomatsko. Bolesti kao čir, rak, povišen pritisak, alergija, reuma i sl.
Ja barem vjerujem da nastaju tako što trpamo đubre neoproštenja u sebe, a đubre moraš izbaciti prije nego zagadi čitavu kuću. Sviđa mi se jedna usporedba koju je jedan sveštenik iznio: „Isus je kao đubretar. Đubretari ne dolaze u vaše kuće da otimaju od vas đubre i da ga nose. Vi đubre morate izbaciti ispred kuće i đubretari će doći i ponijeti ga na smetlište i više ga nikad neće vama vratiti.“
Zaista, postoji dio odgovornosti koja je naša. Mi moramo voditi računa o duševnoj higijeni. Moramo da s vremena na vrijeme napravimo inventuru u našim srcima i izbacimo „đubre iz kuće“. To je naš dio posla. Kad se ispovjedimo i tražimo oproštaj za onaj naš dio krivice za svađe, uvrede, nezbor, tada osjetimo to olakšanje. Osjećamo kao da možemo dublje udahnuti plućima, kao da nam je kamen pao sa srca iako ne postignemo pomirenje sa nekim, ali smo spasli svoju dušu. Učinili smo što je do nas i možemo mirno spavati.
Ako mi nećemo to učiniti, onda će to neko drugi učiniti za nas. U Bibliji sam pročitao jedan stih koji kaže: „ Nema toga što je tajno, što neće postati javno i što je skriveno da se neće doznati“. To je kao u onoj priči “ U cara Trojana kozije uši”. Ne postoji ništa što se neće doznati, ali kad se bude saznalo biće bruka. Biće problema. Tada priznanje više ništa ne znači ni povrijeđenom prijatelju, ni iznevjerenoj ženi, poniženom ocu, osramoćenoj djeci. Tada ispovjest nema više smisla. Kasno je. Samo preostaje da se nose posljedice svojih tajni.
Moj recept za život je da činiš i da govoriš sve ono što bi mogao da podneseš da se razglasi na sva zvona, a kad govoriš pokaži hrabro svoje slabosti i nemoći, jer za hvalisanje uvijek ima vremena. Naše slabosti drže naše prijatelje uz nas. Naše slabosti otvaraju vrata za ljubav, da teče između ljudi. Ako se hvalimo, hvalimo se onda našim slabostima pa će neko Drugi govoriti za tebe i mene na mjestima na kojim ćemo željeti da nas hvale.
To je transparentnost po mom mišljenju. Ako nećemo mi ispovjedati svoje grijehe, onda će to naši neprijatelji učiniti za nas, uz najveće razglase.