понедељак, 22. август 2011.

ALBATROS

Prošle nedjelje smo bili na kratkom odmoru i dobro smo prošli i odmrili se. Ali njegov početak nije obećavao. Kada smo prelazili granicu, preko Jabuke blizu pljevalja, Ceca je izašla da uzme neke stvari za djecu jer je postalo svježe. I tada ustanovila, da nismo unijeli torbu sa dječijim stvraima. Zapravo to je bio moj dio posla. Zabaoravio sam je ubaciti, ostala je u spavaćoj sobi. Onda smo organizovali da komšinica, od po ključ kod drugog, pa da ponese torbu kod šefa stanice, koji je Cecin prijatelj. Koji je to dao nekom kondukteru iz spavaćih kola, koja sam ja u lajkovcu morao čekati u 3.30. A lajkovac je bilo najbliže mjesto selu u koje smo došli da odmorimo, nekih 30 tak kilometara. Poslije vožnje od 12 sati, i spavanja od 90 minuta, čekanja na peronu do 5 sati izjutra. Vratih se u selo sa dječijim stvarima oko 5,45.
I taman rekosmo neće nam to poremetiti odmor. Sjutradan uveče, slučajno zalupih gepek, a ključevi mi od kola ostali u njemu dok sam vadio neke stvari. Brava je automatski zabravila i opet problem. Tek sjutra poslije silnih probelma obijanja, prozorskih stakala, raznih metoda i pokušaja (Audi je pravljen da se ne može mahanički obiti), na suncu od 40 stepeni, a unutar kola 60. Znojavi sa, sa komšijom koji je srećom bio mehaničar, i njegovim prijateljima koji su priskočili u pomoć. Uspjeli smo kroz jednu rupu kod zadnjih zvučnika, da pokretnim magnetom izvučemo ključeve. Bilo je 3 sata popodne. Propadoše nam nekoliko dana odmora.
I to sam ja. Od kada znam za sebe, zaboravljao sam stvari u školi, zaboravljao novac a krenuo u prodavnicu da pivo kupim, a onda se vratim po novac, a zaboravio flaše, pa onda opet dolazim po flaše itd itd. Krenuh na put u Grčku da radim kao student, naravno bez pasoša, i uspjem da predjem i da se vratim. Krenuh u Madjarsku, bez novca, pa se stopom i pješke vratih. Vrhunac je bio kada sam u kafiću poslije Cecinog porodjaja, u Park šumi, prebacivao stvari sa jednog na drugi kraj kafića, i sjedoh i osjećam nešto sam zaboravio, kad se sjetih da sam ostavio kolica sa djeteom na drugom kraju lokala.
Danas vidjeh divnog galeba, na jednoj hridini na moru, kako slijeće i kako godo stoji. Sjetih se Bodlerove čuvene pjesme iz srednjoškolskih dana: Albatros. Moja omiljena iz Zbirke „Cvijeće zla“, možete je pročitati na ovo slici koja slijedi...
Razmišljam, nije to samo zaboravnost i rasijanost, sa kojom se borim. Vidim tu nespretnost u praktičnim stvarima, vidim tu svoju nezainteresovanost za stvarnost i neke korake koje čovjek mora da povuče. I samo ovo pisanje bloga, je jedan Albatrosov let za mene. U njemu sam tako jak u riječi, tako precizan, tako poletan. U mojim pjesmama sam tako poetičan, tako romantičan, tako emotivan, a kad to treba pokazati , onda sam pomalo stidljiv, nespretan, onda se spotičem, jezik mi se zapliće. Pa i dok pišem ovaj blog, ne ne nalazim snage da ga sredim, ima puno slovnih grešaka. Bitna je suština, ali bitna je i forma. I često upravu padam na tim "sitnicama", ali koje život znače.
U mojim molitvama i mojim vizijama, ja sam snažan, pun energije, pun sam poleta. U meni je sve uzburkano, sve tako jasno, sve tako moguće. U mojim snovima sam uvjek leteo, u njima sam bio svoj. I sve je dobro dok me nose ti moji snovi, a onda kad sletim, kada treba to sve rutinski sprovesti u djelo, meni se noge sapliću, gledajući u Nebo, upadam u oranje i kanale koji su drugi iskopali.
Znam i za ove mornare koji sa podsmjehom iz svoje dosade love i ruše tu moćnu pticu. Znam i za one na čiji bezobrazluk ostajem bez riječi, nekako nemoćan da im se suprostavim. Jer oduvjek me je oholost i prostakluk zbunjivao. Alapače su me bez problema ućutkivale.
Pomislim da li onome koji ima takav raspon krila, koje mnoge ostavljaju bez daha, postaju kamen spoticanja, kao nekakav teret koji te spaliće u hodu po zemlji. Pa se molim da mi Bog da, stojim na objema nogama na zemlji, a srce da mi je u nebu. Da mogu biti skocentrisan i marljiv u običnim stvarima, svakodnevnim kućnim obavezama, da imam volje da stvari dovedem do kraja. Od ideje pa do realizacije. Sve faze da mi budu podjednako važne. Ne sam da pišem ovaj blog, nego i da ga živim.
To ti mogu reći, tebi koji misliš da prozivam i upirem prst u tudje slabosti. Da sam veoma svjestan svojih. Da sam svaku ovu priču, najprije sebi ispričao, da sam je sebi uputio, da iznova tražim sopstvenu promjenu uma. Da ne bi postao kao ovaj Albatros koji je smotan za hod na ovoj zemlji.