Пређи на главни садржај

ALBATROS

Prošle nedjelje smo bili na kratkom odmoru i dobro smo prošli i odmrili se. Ali njegov početak nije obećavao. Kada smo prelazili granicu, preko Jabuke blizu pljevalja, Ceca je izašla da uzme neke stvari za djecu jer je postalo svježe. I tada ustanovila, da nismo unijeli torbu sa dječijim stvraima. Zapravo to je bio moj dio posla. Zabaoravio sam je ubaciti, ostala je u spavaćoj sobi. Onda smo organizovali da komšinica, od po ključ kod drugog, pa da ponese torbu kod šefa stanice, koji je Cecin prijatelj. Koji je to dao nekom kondukteru iz spavaćih kola, koja sam ja u lajkovcu morao čekati u 3.30. A lajkovac je bilo najbliže mjesto selu u koje smo došli da odmorimo, nekih 30 tak kilometara. Poslije vožnje od 12 sati, i spavanja od 90 minuta, čekanja na peronu do 5 sati izjutra. Vratih se u selo sa dječijim stvarima oko 5,45.
I taman rekosmo neće nam to poremetiti odmor. Sjutradan uveče, slučajno zalupih gepek, a ključevi mi od kola ostali u njemu dok sam vadio neke stvari. Brava je automatski zabravila i opet problem. Tek sjutra poslije silnih probelma obijanja, prozorskih stakala, raznih metoda i pokušaja (Audi je pravljen da se ne može mahanički obiti), na suncu od 40 stepeni, a unutar kola 60. Znojavi sa, sa komšijom koji je srećom bio mehaničar, i njegovim prijateljima koji su priskočili u pomoć. Uspjeli smo kroz jednu rupu kod zadnjih zvučnika, da pokretnim magnetom izvučemo ključeve. Bilo je 3 sata popodne. Propadoše nam nekoliko dana odmora.
I to sam ja. Od kada znam za sebe, zaboravljao sam stvari u školi, zaboravljao novac a krenuo u prodavnicu da pivo kupim, a onda se vratim po novac, a zaboravio flaše, pa onda opet dolazim po flaše itd itd. Krenuh na put u Grčku da radim kao student, naravno bez pasoša, i uspjem da predjem i da se vratim. Krenuh u Madjarsku, bez novca, pa se stopom i pješke vratih. Vrhunac je bio kada sam u kafiću poslije Cecinog porodjaja, u Park šumi, prebacivao stvari sa jednog na drugi kraj kafića, i sjedoh i osjećam nešto sam zaboravio, kad se sjetih da sam ostavio kolica sa djeteom na drugom kraju lokala.
Danas vidjeh divnog galeba, na jednoj hridini na moru, kako slijeće i kako godo stoji. Sjetih se Bodlerove čuvene pjesme iz srednjoškolskih dana: Albatros. Moja omiljena iz Zbirke „Cvijeće zla“, možete je pročitati na ovo slici koja slijedi...
Razmišljam, nije to samo zaboravnost i rasijanost, sa kojom se borim. Vidim tu nespretnost u praktičnim stvarima, vidim tu svoju nezainteresovanost za stvarnost i neke korake koje čovjek mora da povuče. I samo ovo pisanje bloga, je jedan Albatrosov let za mene. U njemu sam tako jak u riječi, tako precizan, tako poletan. U mojim pjesmama sam tako poetičan, tako romantičan, tako emotivan, a kad to treba pokazati , onda sam pomalo stidljiv, nespretan, onda se spotičem, jezik mi se zapliće. Pa i dok pišem ovaj blog, ne ne nalazim snage da ga sredim, ima puno slovnih grešaka. Bitna je suština, ali bitna je i forma. I često upravu padam na tim "sitnicama", ali koje život znače.
U mojim molitvama i mojim vizijama, ja sam snažan, pun energije, pun sam poleta. U meni je sve uzburkano, sve tako jasno, sve tako moguće. U mojim snovima sam uvjek leteo, u njima sam bio svoj. I sve je dobro dok me nose ti moji snovi, a onda kad sletim, kada treba to sve rutinski sprovesti u djelo, meni se noge sapliću, gledajući u Nebo, upadam u oranje i kanale koji su drugi iskopali.
Znam i za ove mornare koji sa podsmjehom iz svoje dosade love i ruše tu moćnu pticu. Znam i za one na čiji bezobrazluk ostajem bez riječi, nekako nemoćan da im se suprostavim. Jer oduvjek me je oholost i prostakluk zbunjivao. Alapače su me bez problema ućutkivale.
Pomislim da li onome koji ima takav raspon krila, koje mnoge ostavljaju bez daha, postaju kamen spoticanja, kao nekakav teret koji te spaliće u hodu po zemlji. Pa se molim da mi Bog da, stojim na objema nogama na zemlji, a srce da mi je u nebu. Da mogu biti skocentrisan i marljiv u običnim stvarima, svakodnevnim kućnim obavezama, da imam volje da stvari dovedem do kraja. Od ideje pa do realizacije. Sve faze da mi budu podjednako važne. Ne sam da pišem ovaj blog, nego i da ga živim.
To ti mogu reći, tebi koji misliš da prozivam i upirem prst u tudje slabosti. Da sam veoma svjestan svojih. Da sam svaku ovu priču, najprije sebi ispričao, da sam je sebi uputio, da iznova tražim sopstvenu promjenu uma. Da ne bi postao kao ovaj Albatros koji je smotan za hod na ovoj zemlji.

Коментари

  1. Добре асоцијације, одличан текст.

    Превод "Албатроса" који сте навели не свиђа ми се превише, мислим да постоје и срећнија решења.

    ОдговориИзбриши
  2. Zahvaljujem na komentaru!

    Ako cete vjerovati krenuo sam da stavljam jedan bolji, ali kad sam na netu na[ao i sliku sa stihovima, ybog estetike i prostora sam se opredjelio da stavim ovu sliku sa ovim stihovima. Yaista je prevod netayumljiv.
    Ako budete zeljeli mozete da dodate Vas omiljeni prevod u narednom komentaru, svima bi ste nam ucinili

    ОдговориИзбриши
  3. Kao sto rekoh, u tvojim pricama se lako pronaci. Ljudi koji puno rade i koji bi htjeli da stignu na sve strane, nose glavu u oblacima...Ja se ponekad uplasim da me sustize "Alshajmer", al ipak cvrsto na zemlji stojim no mi je samo glava u oblacima... :)

    ОдговориИзбриши
  4. Pita Baba unuka:
    - Sinko, kako se zove onaj nemac sto nam sakriva stvari po kuci?
    -Alshajmer bako, Alshajmer!
    :-))

    ОдговориИзбриши
  5. Da, da, znam. Opreza nikad dosta, hvala. :-)

    ОдговориИзбриши
  6. Тражећи податке о фатаморгани, прочитах на овом блогу одличан пост о тој необичној појави, али нађох и "Албатроса" и Ваше асоцијације везане за њега.
    Песма коју сте поставили на блог није никакав превод Бодлеровог "Албатроса" (није чак ни покушај препева), већ су у питању моји стихови и асоцијације везане за ту песму.Чак ни форма није иста јер Бодлерова песма садржи четири катрена, а моја је у облику сонета. Према томе, разочараћу оне који су се разочарали у превод, јер Бодлерово ремек-дело је у центар поставило ову величанствену птицу, што сам учинила и ја, али је моја намера била да истакнем како албатрос господари и мртав над таштом светином која му се подсмева, вређа га и понижава, покушавајући да поништи лепоту која је неуништива.
    Што се тиче приче о неуклапању у неке друштвене оквире, песници и уопште уметници никада не могу бити вични неким обичним, за већину једноставним, решењима, као што ни албатрос никада не може лепо корачати копном. Са тим се мора помирити свако ко је осећајнији од других, и са тим мора живети.
    Срдачан поздрав!

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski