Pomenuo sam razlicite oblasti u kojima ljudska duša može biti ranjena i zarobljena.Nije kod svakog isto. Neko ima problem sa ovim, neko sa onim, i nema nekog univerzalnog recepta, jer nije ni svima ista „diagnoza“. Ja to zamišljam kao onu igricu RISIKO. U kojoj imas svoju vojsku npr. crvenu i polako osvajaš citav svijet, a tvoj neprijetelj npr. crni drži neke druge teritorije. I kad pogledaš onako odozgo, vidi se šarena crno crvena tabla. To je prva lekcija koju sam naučio. Da biješ jednu po jednu bitku. Da ne otvaraš sve frontove, jer bi sigurno izgubio, nastala bi konfuzija i izgubio bi se i klonuo. Treba da pustiš da ti jedan po jedan problem postaje jasan i da korak po korak osvajaš svoju dušu i da je iscijeljuješ.
Ako u svojem životu vidimo negativizam, nedostatak samopouzdanja, kompleks niže vrijednosti, depresije, samosažaljenje, česta ogovaranja i osudjivanja drugih ali i sebe, ljutnju i bijes kada se govoroi o stvarima iz prošlosti, ljutnju i svadje, mržnju, ljubomoru i kontrolu nad osobama koje volimo, onda sigurno da trebamo isceljenje.
Ali to su i dalje samo plodovi i spoljne manifestacije unutrašnjih povreda, koje donose i unutrašnje nemire. Ovakvi nemiri donose često zavisnosti od alkohola, droga, a neki su zavisnici od hrane, seksa ili novca i kocke. A u nekim oblicima ljudi preteruju i sa radom i stalno su zaposleni nečim, samo da se ne suoče sa svojim povredama i bolnim sjećanjima. Osećanja su nabijena i česta su „pucanja“ bez ikakvog posebnog povoda.
Ali postoji sakriven razlog u našoj prošlosti, neko traumatično iskustvo, koje nas je navelo da donesemo pogrešne zaključke i stavove o sebi i drugima. Znam ljude koji su potisnuli sve ovo u sebe, ne sjećaju se čak velikog dijela svojeg djetinjstva. Jedan prijatelj nam je ispričao priču o djevojci koja je toliko potisnula u sebe silovanje koje je doživjela na nekoj žurci, da ga se gotovo nije sjećala kako su je opili i onda redom silovali. Pa je kasnije u procesu iseceljenje, u molitvi, došla u svojim mislima do zaključanih vrata te sobe u kojoj je silovana, i da je vidjela kako joj je Isus otvorio vrata i ugledala je sebe na krevetu kako je siluju, sobu koja je bila puna memle, paučine, koja je bila u neredu i haosu. A onda je počelo ubrzano spremanje sobe, čišćenje kao na nekom ubrzanom filmu, Isus je išao po sobi i spremano sve što je razbacano i na kraju je soba bila potpuno čista, mirisna i osvetljena, sve se blistalo. I onda je čula neku lupnjavu na vratima, kad je iznutra otvorila vrata te sobe, mogla je vidjeti čitav red mladih djevojaka koje stoje ispred vrata, i koje su trebale takvo isto isceljenje, jer su bile silovane. Do tada u dnu svoga srca, osjećala se bijedno, osjećala je krivicu i stid. Mrzela je sebe!
Nije mogla da samo sebe prihvati i imala vrlo nisko mišljenje o sebi, a od jednom je dobila svoju vrijednost i svoju svrhu da pomogne onima koji su prošli slične stvari.
Nisam htio da pišem nešto kao one knjige „7 koraka do potpunog zadovoljstva“, „10 koraka do uspjeha“, nemam čarobnu formulu, već da podjelim sa vama neka iskustva i uvjerenje. Morala je proći kroz VRATA BOLA. Kako ja to razumijem, sva zlostavljanja, sva ponižavanja, sva odbacivanja, bila ona očigledna ili nekako prikrivena i podmukla, izazivaju stravičan bol u našim srcima i tjeraju nas kao kroz zatvorska vrata. I drže nas na na onoj drugoj strani, gdje se osjećamo onako zarobljeni u strahu, tugi, bijesu, pretvaranju, lažnim osmjesima, preterivanju u uzbudjenjima, euforijama. Neki imaju nesredjene misli, prisilne misli, robuju nekim seksualnim perverzijama. A neki se povlače u sebe, pasivni su, depresivni i nesigurni.
Ono što je medju prvim koracima je SUOČAVENJE sa problemom. Suočavanje sa istinom. Suočavanje sa tim istim VRATIMA BOLA, kroz koji smo prošli u naš „unutrašnji zatvor“. Obično ljudi ne žele da ponovo prolaze kroz sve to, ne žele ni da se sjete, ne žele da se suoče sa svojim tlačiteljima, bilo stvarinim bilo umišljenim. Ali trebaju da prodju kroz to bolno iskustvo. Mada, to je jedna druga vrsta bola, ali je ipak bol. To je jedna pozitivna strana bola (zar takvo što postoji) bol koji je nužan pri liječenju, kao onaj bol pri vadjenju zuba, bol od uboda djelotvorne injekcije, bol poslije operacije itd...
Ovaj bol moramo prihvatiti, da bi prošli kroz ta VRATA BOLA, to je kao onaj bol koje žene prožive prilikom porodjaja. I ne mogu reći ja ne želim da me boli, ako hodje da ugledaju život iz svoje utrobe. Ovom se bolu koji donosi duševno isceljenje ne treba suprostavljati, jer donosi oslobodjenje, katarzu, donosi plač iz dna duše poslije kojeg ti je lakše.
Ali ovim putem čovjek ne treba da ide sam, a nema ni snage ni hrabrosti. Kako se izboriti kada si se identifikovao sa tim što ti je činjeno i povjerovao da je istina sve ono ružno što su govorili za tebe. ZA ovaj proces nam treba Vodič, koji je prolazio tim Vratima Bola. Koji je pretrpio takvo odbacivanje, takvo zlostavljanje, takvu izdaju i poniženje kakvo se ne može mjeriti. Samo Onaj koji je prošao takvo nešto, da mu se od prekobola raspuknulo srce, i potekla je krv i voda, da nije bilo santimetra na njegovo tijelu na kojem nije bilo udaraca. Samo onom koji sve to prošao, nevin bez ikakve krivice, i pobjedio smrt i grijeh, ja bih mogao da vjerujem, da ako prodjem kroz to bolno iskustvo, da neću doživjeti još jedan poraz, jer to ne bi podnio.
Ja bih dao samo Njemu da me vodi, jer to je onaj Veliki Majstor iz jučerašnjeg posta, koji poznaje naše dubine duše, jer ih je stvrio a uz to sve to što nam se dešava je prošao sve osjetio na svojoj koži i duši. On sve razumije. Dao bih da me vodi Onaj koji nas ne krivi, već naprotiv On nas je opravdao da bi nas spasao. Njemu smo bili i sad smo važni, i ne odbacuje nas i ne uslovljava, ne kažnjava i manipuliše, već nas ljubi ljubavlju istom i svakodnevno čini milost. Samo ova Bezuslovna ljubav, koja oprašta, koja opravdava, koja sve naše slabosti prekriva. Ta nam Ljubav daje snagu da prodjemo kroz ona VRATA BOLA, napolje, na svjetlost u slobodu.
Ako Mu vjeruješ, i ako se uhvatiš za Njegou ruku, nećeš se bojati svojega tlačitelja, nećeš se bojati svojih napasnika, nećeš se bojati onog koji ti se rugao i koji te je prevario sa drugom. Ta Ljubav je čvrst oslonac, da kreneš u svoje oslobodjenje, ne osvetu, već duboko opraštanje i zaborav, kako bi mogao da nastaviš dalje sa svojim životom.
To pokajanje i ta promjena uma, čini nas drugačijim, slobodnim, da možemo da dobijemo mir, da budemo smireni i strpljivi, da budemo ljubazni i radosni. To nam donosi krotost i mogućnost samokontrole naših osjećanja. To donosi onaj unutrašnji spokoj i da konačno doživimo šta znači prava opuštenost. Kada nas On voli, ne moramo više, da se pretvaramo da bi bili voljeni, ne moramo da budemo „nasmješeni“ i da budemo ono što nismo, da bi nas neko prihvatio. Ne moramo da lažemo i da se krijemo. Možemo napokon da odahnemo od onog unutrašnjeg nemira, i da osjetimo da nas više ne boli duša, jer smo prošli zajedno sa Njim kroz Vrata bola, kao novorodjeni. To je ISCELJENJE DUŠE.
Ako u svojem životu vidimo negativizam, nedostatak samopouzdanja, kompleks niže vrijednosti, depresije, samosažaljenje, česta ogovaranja i osudjivanja drugih ali i sebe, ljutnju i bijes kada se govoroi o stvarima iz prošlosti, ljutnju i svadje, mržnju, ljubomoru i kontrolu nad osobama koje volimo, onda sigurno da trebamo isceljenje.
Ali to su i dalje samo plodovi i spoljne manifestacije unutrašnjih povreda, koje donose i unutrašnje nemire. Ovakvi nemiri donose često zavisnosti od alkohola, droga, a neki su zavisnici od hrane, seksa ili novca i kocke. A u nekim oblicima ljudi preteruju i sa radom i stalno su zaposleni nečim, samo da se ne suoče sa svojim povredama i bolnim sjećanjima. Osećanja su nabijena i česta su „pucanja“ bez ikakvog posebnog povoda.
Ali postoji sakriven razlog u našoj prošlosti, neko traumatično iskustvo, koje nas je navelo da donesemo pogrešne zaključke i stavove o sebi i drugima. Znam ljude koji su potisnuli sve ovo u sebe, ne sjećaju se čak velikog dijela svojeg djetinjstva. Jedan prijatelj nam je ispričao priču o djevojci koja je toliko potisnula u sebe silovanje koje je doživjela na nekoj žurci, da ga se gotovo nije sjećala kako su je opili i onda redom silovali. Pa je kasnije u procesu iseceljenje, u molitvi, došla u svojim mislima do zaključanih vrata te sobe u kojoj je silovana, i da je vidjela kako joj je Isus otvorio vrata i ugledala je sebe na krevetu kako je siluju, sobu koja je bila puna memle, paučine, koja je bila u neredu i haosu. A onda je počelo ubrzano spremanje sobe, čišćenje kao na nekom ubrzanom filmu, Isus je išao po sobi i spremano sve što je razbacano i na kraju je soba bila potpuno čista, mirisna i osvetljena, sve se blistalo. I onda je čula neku lupnjavu na vratima, kad je iznutra otvorila vrata te sobe, mogla je vidjeti čitav red mladih djevojaka koje stoje ispred vrata, i koje su trebale takvo isto isceljenje, jer su bile silovane. Do tada u dnu svoga srca, osjećala se bijedno, osjećala je krivicu i stid. Mrzela je sebe!
Nisam htio da pišem nešto kao one knjige „7 koraka do potpunog zadovoljstva“, „10 koraka do uspjeha“, nemam čarobnu formulu, već da podjelim sa vama neka iskustva i uvjerenje. Morala je proći kroz VRATA BOLA. Kako ja to razumijem, sva zlostavljanja, sva ponižavanja, sva odbacivanja, bila ona očigledna ili nekako prikrivena i podmukla, izazivaju stravičan bol u našim srcima i tjeraju nas kao kroz zatvorska vrata. I drže nas na na onoj drugoj strani, gdje se osjećamo onako zarobljeni u strahu, tugi, bijesu, pretvaranju, lažnim osmjesima, preterivanju u uzbudjenjima, euforijama. Neki imaju nesredjene misli, prisilne misli, robuju nekim seksualnim perverzijama. A neki se povlače u sebe, pasivni su, depresivni i nesigurni.
Ono što je medju prvim koracima je SUOČAVENJE sa problemom. Suočavanje sa istinom. Suočavanje sa tim istim VRATIMA BOLA, kroz koji smo prošli u naš „unutrašnji zatvor“. Obično ljudi ne žele da ponovo prolaze kroz sve to, ne žele ni da se sjete, ne žele da se suoče sa svojim tlačiteljima, bilo stvarinim bilo umišljenim. Ali trebaju da prodju kroz to bolno iskustvo. Mada, to je jedna druga vrsta bola, ali je ipak bol. To je jedna pozitivna strana bola (zar takvo što postoji) bol koji je nužan pri liječenju, kao onaj bol pri vadjenju zuba, bol od uboda djelotvorne injekcije, bol poslije operacije itd...
Ovaj bol moramo prihvatiti, da bi prošli kroz ta VRATA BOLA, to je kao onaj bol koje žene prožive prilikom porodjaja. I ne mogu reći ja ne želim da me boli, ako hodje da ugledaju život iz svoje utrobe. Ovom se bolu koji donosi duševno isceljenje ne treba suprostavljati, jer donosi oslobodjenje, katarzu, donosi plač iz dna duše poslije kojeg ti je lakše.
Ali ovim putem čovjek ne treba da ide sam, a nema ni snage ni hrabrosti. Kako se izboriti kada si se identifikovao sa tim što ti je činjeno i povjerovao da je istina sve ono ružno što su govorili za tebe. ZA ovaj proces nam treba Vodič, koji je prolazio tim Vratima Bola. Koji je pretrpio takvo odbacivanje, takvo zlostavljanje, takvu izdaju i poniženje kakvo se ne može mjeriti. Samo Onaj koji je prošao takvo nešto, da mu se od prekobola raspuknulo srce, i potekla je krv i voda, da nije bilo santimetra na njegovo tijelu na kojem nije bilo udaraca. Samo onom koji sve to prošao, nevin bez ikakve krivice, i pobjedio smrt i grijeh, ja bih mogao da vjerujem, da ako prodjem kroz to bolno iskustvo, da neću doživjeti još jedan poraz, jer to ne bi podnio.
Ja bih dao samo Njemu da me vodi, jer to je onaj Veliki Majstor iz jučerašnjeg posta, koji poznaje naše dubine duše, jer ih je stvrio a uz to sve to što nam se dešava je prošao sve osjetio na svojoj koži i duši. On sve razumije. Dao bih da me vodi Onaj koji nas ne krivi, već naprotiv On nas je opravdao da bi nas spasao. Njemu smo bili i sad smo važni, i ne odbacuje nas i ne uslovljava, ne kažnjava i manipuliše, već nas ljubi ljubavlju istom i svakodnevno čini milost. Samo ova Bezuslovna ljubav, koja oprašta, koja opravdava, koja sve naše slabosti prekriva. Ta nam Ljubav daje snagu da prodjemo kroz ona VRATA BOLA, napolje, na svjetlost u slobodu.
Ako Mu vjeruješ, i ako se uhvatiš za Njegou ruku, nećeš se bojati svojega tlačitelja, nećeš se bojati svojih napasnika, nećeš se bojati onog koji ti se rugao i koji te je prevario sa drugom. Ta Ljubav je čvrst oslonac, da kreneš u svoje oslobodjenje, ne osvetu, već duboko opraštanje i zaborav, kako bi mogao da nastaviš dalje sa svojim životom.
To pokajanje i ta promjena uma, čini nas drugačijim, slobodnim, da možemo da dobijemo mir, da budemo smireni i strpljivi, da budemo ljubazni i radosni. To nam donosi krotost i mogućnost samokontrole naših osjećanja. To donosi onaj unutrašnji spokoj i da konačno doživimo šta znači prava opuštenost. Kada nas On voli, ne moramo više, da se pretvaramo da bi bili voljeni, ne moramo da budemo „nasmješeni“ i da budemo ono što nismo, da bi nas neko prihvatio. Ne moramo da lažemo i da se krijemo. Možemo napokon da odahnemo od onog unutrašnjeg nemira, i da osjetimo da nas više ne boli duša, jer smo prošli zajedno sa Njim kroz Vrata bola, kao novorodjeni. To je ISCELJENJE DUŠE.
Коментари
Постави коментар