четвртак, 11. август 2011.

TO TI JE SUDBINA!

Cesto cujem ove riječi, kada se dešavaju neke bitnije stvari u ljudskom životu, koje ne razumiju, koje stoje van njihovog domašaja, njihove volje, pa kažu „To mi je sudjeno, što ću!“. Ne bih da ulazim u neku duboku analizu, o predodredjenosti tj. predestinaciji. Ima li sudbine? Da li nam je sve zacrtano? Da li je neka viša sila, ispisala naše živote, šta će nam biti, kako će nam biti? I mi nemoćno živimo svoje živote, a te stvari bilo ružne ili lijepe dolaze u naše živote zato što su nam sudjene, ili neke stvari ne dobijamo zato što nam nisu sudjene?
Ako postoji sudbina, onda kako je doseci? Da li neko ima uvid u te zapise naših života, pa će nam ih došapnuti, pa će nam ih dojaviti? Da li su to gatare, zvjezdari tj. astrolozi kojima platimo, pa nam iz Tarota, iz natalnih karti, mogu reći šta će nam biti, hoćemo li se oženiti, koliko ćemo djece imati, da li muško ili žensko, hoćemo li dobiti posao, završiti fakultet itd.? A razmislite malo, ako je sve zapisano, šta ti znači i da saznaš tu navodno „sudbinu“, kakva ti je nafaka? Jer ako se npr. nećeš oženiti ili zaposliti, zašto bi onda ti više pokušavao, zašto bi se trudio, bolje onda odmah odustani, je li to „sudbina“?
Apsolutno ne vjerujem u ovakav život u kojem sve zapisano. U kojem nema nas, mi smo samo neki nemi pioni u nekoj velikoj igri. Biće nam dobro, bez obzira šta činimo i kako se ponašamo, biće nam loše bez obzira na naše isprvne odluke!?! NE apsoltno ne vjerujem u ovakav život i u tavog Boga. Koji je u suštini nepravedan prema onome koji čini dobro, pa takvoga sustiže isto što i onog koji zlo čini.
Ako i vjerujem da postoji plan za svačiji život, svrha koju treba ostvariti, poziv koji trebamo ispuniti, talenti i afiniteti koje imamo da bi tu svrhu svog života ostvarili, ne vjerujem da svima biva isto, i to nešto što je zapisano. Vjerujem da pred nama stoje mnogo odluka, da i naše sjutra zavisi od naših ispravnih odluka danas. Vjerujem u punu odgovornost koju imamo za svoje i živote svoje djece, jer od naše odluke afektiraju i na naše bližnje. Mi imamo odgovornost za naše bolje sjutra, mi imamo odgovornost, da li ćemo se oženiti, da li ćemo završiti fakultet, da li ćemo se zaposliti, da li ćemo roditi ili abortirati djete, na nama je svaki dan da biramo život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo, da živimo mi i naša djeca u miru blagoslovu i napretku.
A nisam od onih koji „kunu svoju zlu sudbinu“, koji hoće reći ja sam pravedan a ti si mi bože sve ovo učinio. Koji skidaju odgovrnost sa sebe, tražeći da im se gata, da bi za trenutak umirili svoj strah od neuspjeha, strah od sjutrašnjice, jer ona ne zavisi od onog što biramo danas, nego od neke sreće ili karme ili nafake, kako ko to kaže. Zato i sam pojam sreće koju neki organizatori Lotoa, veoma rabe, kako bi opelješili nesretnike, koji stalno iznova pokušavaju „da nadju svoju srećku“, da dobiju 7 na Loto. A ta „sreća“ kao fatamorgana se izmiče, a njihovi su džepovi sve prazniji.
Umjesto da preuzmemo odgovornost za naše DANAS, mi tražimo neko SJUTRA koje nikad ne dolazi, zato što vjerujemo da naše SJUTRA NE ZAVISI OD NAŠEG JUČE I NAŠEG DANAS.