Zaintrigiralo me je nešto što mi je rekla koleginice prije nekoliko dana, kada smo govorili o firmi i perspektivama, u nekom pozitivnom smislu. Iskazala je vjeru u bolje sjutra, i pokazala mi nešto kao znak, a to je neki fikus ili sta je vec u mojoj kancelariji, koji je poslije duzeg vremena poceo da raste, tri velika mlada izdanka su izrasla, uočljivo. Kaže da je to cvjece dugo tako tavorilo, a da je sad krenulo.
Postoji jedno istinsko čudo u ovom univerzumu koji posmatraju naučnici već decenijama, koji što se više proučava sve manje odgovora daje, otkiva svoju beskrajnost, čudesnost, ali u kome važi jedan zakon, zakon propadanje materije, devastacije i uništenje čitavih sistema, mislim da se zove taj proces entropija. To čudo je Život, i o tom čudu bih htio nešto reći. Oko nas je normalno da svaka materija propada, da se hrana kvari u našim frižidreima, da gvoždje rdja, drvo truli, zemlja se spira. Normalno je da vidiš staklenu čašu da pada i da se razbija i da je nikakav lijepak ne može sastaviti, a ne možeš vidjeti oko nas da neka mrtva materija spontano zauzima neke takve forme, kao da se razbijena čaša vremenom sastavlja. Naprotiv, sve se devastira vremenom. Sad na odmoru sam gledao neku naučnu emisiju koja pokazuje slikovito šta bi se desilo da najednom nestane ljudi sa zemlje, šta bi se desilo poslije dvije godine, poslije pet, poslije deset, pedese t itd. Nevjerovatne slike su se mogle vidjeti. Da skratim, otprilike poslije dvjesta godina, sve imozantne gradjevine bi se srušile, mostovi, kip slobode, primorski gradovi bi potpuno obrasli i nestali bi u rastinju. Sve bi nestalo za nekolkio hiljada godina, prekrila bi zemlja.
I onda razmišljam navjeće i stvarno čudo je ŽIVOT. Ima života na zemlji! Nama je to svakodnevica pa mislimo da je to normalno, pa i ne razmišlljamo o tome. Ali kada bi samo zastali, pogledali u jednu saksiju, vidjeli bi čudo života. Silu koja se podiže iz ništavila, koja se protivi ovoj entropiji, propadanju i smrti. Kako je moguće da iz jednog semena koji je nekoliko milimetara veliko, nikne stablo od 10 metara u vis. Na kome rastu plodovi, u kojem je sakriveno novo sjeme. Sjeme koje će pasti u zemlju i koje će sa novom sezonom krenuti u novi ciklus života. Kako je moguće da se iz jedne jajne ćelije kojih ima na stotine, oplodnjom desi neki proces, da iz tog sjemena se rodi čovjek i uzraste do 5 stopa visine. Čovjek koji je tako kompleksan sistem da ga ne možemo ni doseći. I taj rast iz sjemena, ta sila koja buja, taj život je istinsko čudo! I onda svaki čovjek, je potpuno drugačiji, potpuno poseban, drugačijeg izgleda, neponovljiv, koji ima dušu, koji ima osjećanja, koji ima moć da stvara. Zaista čudesno.
Sjećam se ovakvih slika, pustinje koja dobija kišu nakon 3 ili 4 godine, silna kiša i od jedanput iz one pustinje u samo nekoliko dana i nedjelja počinje da niče predivno cvijeće, čudesnih boja, neponovljivo, tako raznobojno, da privuče insekte koji će da prenesu polen u samo jednom kratkom intervalu njihovog bivstvovanja, da bi se začelo novo sjeme, koje će pasti u mokru zemlju. Koje će za jedno vrijeme „umrijeti“, pripremiti se za novu sezonu suše i čekati novi proljećni silni dažd da bi se opet razbuktao život. Meni je to čudesno. Kako je moguće da pustinja procvjeta? I ono najvažnije otkud to sjeme? Ako misliš da je od neke biljke evolucijom nastalo, onda te pitam zar i ta biljka nije morala iz nekog sjemena da nikne. Šta je starije, kokoška ili jaje? U početku je svakako moralo biti neko sjeme - Klica života. To čudo stvaranja čudo života koje pobjedjuje raspad, koji pobjećuje ništavilo i pustinju, bilo je i na početku, kao i što je danas. Da se iz ništavila podigne neško sto je živo i što raste!
Ali pošto pišem o promjeni u riječima, mislima i djelima. Od vajkada ljudi su uvijedli da riječ i sijeme su isto, jer za oboje važe isti zakoni. Oboje donose život, oboje stvaraju neki novi kvalitet, za oboje važi isti zakon „sjetve i žetve“. Ako siješ dobro sjeme, dobar plod ćeš požnjeti. Ako siješ zlu riječ, nevolju ćeš požnjeti. Zato i stoji zapisano u Bibliji, da je na početku bila Riječ, i da je Riječ bila u Boga, i da Bog biješe Riječ. Svaka riječ nosi neki duh, i svako sjeme nosi neku klicu. Od kakvoće sjemena zavisi i plod. Ako sijemo korov, neće nam nići loza. Ako sijemo mržnju, neće nam se prijateljstvo roditi.
Zato ja imam svoje objašnjenje onog iznenandonog rasta fikusa sa početka ove priče. Jer u toj prostoriji smo u zadnjih mjesec dana, ikao je svuda pustinja oko nas, uglavnom pričali o novim idejama, o novim projektima, o novim perspektivama, smijali smo se više nego svadjali i vikali. Ja vjerujem da su te riječi oslobodile kreativnost, novu viziju, ideje, a one donose i oslobodjaju život i rast. I ako je svuda oko tebe pustinja, iako djeluje da su zamrle šanse za oporavak, da je tvoj brak gotov ili tvoja firma osudjena na stečaj, tvoje prijateljstvo okončano. Počni da govoriš ono što ti srce govori da je ispravno, ono dobro na šta si nadahnut, onu Riječ koja je došla od Boga. Napravi planove za putovanja sa svojim bračnim drugom sa kojim si prestao da imaš zajedništvo. Moli Boga da ti da inspiraciju za nove ideje da pokreneš svoj posao i učiniš ono što možeš, ne kukajući na sve ono što je nemoguće. Izgovaraj u svoj život zdravlje i vjeruj u oporavak. Sij u tu pustinju, i ne obeshrabruj se, i ne gledaj u nebo ima li ili nema kiše, ne obeshrabruje se. Učini svoj dio danas, sij u suzama, odreci se dijela svojeg roda i ploda da bi posijao, jer sjeme mora pasti u zemlju. A kada dodje tvoje vrijeme, kada dodje sezona kiša, procvjetaće pustinja, i ti i ja ćemo se radovati, klicati od sreće. Jer se isplatilo, jer je vrijedelo, jer ti si učinio ono što je bilo moguće, a Bog je učinio ono nemoguće. Donio je život u tvoju i moju pustinju. Kiša je stigla i sve je počelo da buja, ali da nije bilo tvoje i moje vjernosti, da nije bilo ovog odricanja i sjetve, ne bi bilo rezultata, ne bi bilo plodova. Znaj da što je veće bila pustinja, veća će biti i pobjeda, veća će biti radost. I dobićemo stostruku, da imamo da namirimo sve dugove, da imamo za izobilan život, ali i da nam ostane za novu sjetvu i za novi naraštaj.
Postoji jedno istinsko čudo u ovom univerzumu koji posmatraju naučnici već decenijama, koji što se više proučava sve manje odgovora daje, otkiva svoju beskrajnost, čudesnost, ali u kome važi jedan zakon, zakon propadanje materije, devastacije i uništenje čitavih sistema, mislim da se zove taj proces entropija. To čudo je Život, i o tom čudu bih htio nešto reći. Oko nas je normalno da svaka materija propada, da se hrana kvari u našim frižidreima, da gvoždje rdja, drvo truli, zemlja se spira. Normalno je da vidiš staklenu čašu da pada i da se razbija i da je nikakav lijepak ne može sastaviti, a ne možeš vidjeti oko nas da neka mrtva materija spontano zauzima neke takve forme, kao da se razbijena čaša vremenom sastavlja. Naprotiv, sve se devastira vremenom. Sad na odmoru sam gledao neku naučnu emisiju koja pokazuje slikovito šta bi se desilo da najednom nestane ljudi sa zemlje, šta bi se desilo poslije dvije godine, poslije pet, poslije deset, pedese t itd. Nevjerovatne slike su se mogle vidjeti. Da skratim, otprilike poslije dvjesta godina, sve imozantne gradjevine bi se srušile, mostovi, kip slobode, primorski gradovi bi potpuno obrasli i nestali bi u rastinju. Sve bi nestalo za nekolkio hiljada godina, prekrila bi zemlja.
I onda razmišljam navjeće i stvarno čudo je ŽIVOT. Ima života na zemlji! Nama je to svakodnevica pa mislimo da je to normalno, pa i ne razmišlljamo o tome. Ali kada bi samo zastali, pogledali u jednu saksiju, vidjeli bi čudo života. Silu koja se podiže iz ništavila, koja se protivi ovoj entropiji, propadanju i smrti. Kako je moguće da iz jednog semena koji je nekoliko milimetara veliko, nikne stablo od 10 metara u vis. Na kome rastu plodovi, u kojem je sakriveno novo sjeme. Sjeme koje će pasti u zemlju i koje će sa novom sezonom krenuti u novi ciklus života. Kako je moguće da se iz jedne jajne ćelije kojih ima na stotine, oplodnjom desi neki proces, da iz tog sjemena se rodi čovjek i uzraste do 5 stopa visine. Čovjek koji je tako kompleksan sistem da ga ne možemo ni doseći. I taj rast iz sjemena, ta sila koja buja, taj život je istinsko čudo! I onda svaki čovjek, je potpuno drugačiji, potpuno poseban, drugačijeg izgleda, neponovljiv, koji ima dušu, koji ima osjećanja, koji ima moć da stvara. Zaista čudesno.
Sjećam se ovakvih slika, pustinje koja dobija kišu nakon 3 ili 4 godine, silna kiša i od jedanput iz one pustinje u samo nekoliko dana i nedjelja počinje da niče predivno cvijeće, čudesnih boja, neponovljivo, tako raznobojno, da privuče insekte koji će da prenesu polen u samo jednom kratkom intervalu njihovog bivstvovanja, da bi se začelo novo sjeme, koje će pasti u mokru zemlju. Koje će za jedno vrijeme „umrijeti“, pripremiti se za novu sezonu suše i čekati novi proljećni silni dažd da bi se opet razbuktao život. Meni je to čudesno. Kako je moguće da pustinja procvjeta? I ono najvažnije otkud to sjeme? Ako misliš da je od neke biljke evolucijom nastalo, onda te pitam zar i ta biljka nije morala iz nekog sjemena da nikne. Šta je starije, kokoška ili jaje? U početku je svakako moralo biti neko sjeme - Klica života. To čudo stvaranja čudo života koje pobjedjuje raspad, koji pobjećuje ništavilo i pustinju, bilo je i na početku, kao i što je danas. Da se iz ništavila podigne neško sto je živo i što raste!
Zato ja imam svoje objašnjenje onog iznenandonog rasta fikusa sa početka ove priče. Jer u toj prostoriji smo u zadnjih mjesec dana, ikao je svuda pustinja oko nas, uglavnom pričali o novim idejama, o novim projektima, o novim perspektivama, smijali smo se više nego svadjali i vikali. Ja vjerujem da su te riječi oslobodile kreativnost, novu viziju, ideje, a one donose i oslobodjaju život i rast. I ako je svuda oko tebe pustinja, iako djeluje da su zamrle šanse za oporavak, da je tvoj brak gotov ili tvoja firma osudjena na stečaj, tvoje prijateljstvo okončano. Počni da govoriš ono što ti srce govori da je ispravno, ono dobro na šta si nadahnut, onu Riječ koja je došla od Boga. Napravi planove za putovanja sa svojim bračnim drugom sa kojim si prestao da imaš zajedništvo. Moli Boga da ti da inspiraciju za nove ideje da pokreneš svoj posao i učiniš ono što možeš, ne kukajući na sve ono što je nemoguće. Izgovaraj u svoj život zdravlje i vjeruj u oporavak. Sij u tu pustinju, i ne obeshrabruj se, i ne gledaj u nebo ima li ili nema kiše, ne obeshrabruje se. Učini svoj dio danas, sij u suzama, odreci se dijela svojeg roda i ploda da bi posijao, jer sjeme mora pasti u zemlju. A kada dodje tvoje vrijeme, kada dodje sezona kiša, procvjetaće pustinja, i ti i ja ćemo se radovati, klicati od sreće. Jer se isplatilo, jer je vrijedelo, jer ti si učinio ono što je bilo moguće, a Bog je učinio ono nemoguće. Donio je život u tvoju i moju pustinju. Kiša je stigla i sve je počelo da buja, ali da nije bilo tvoje i moje vjernosti, da nije bilo ovog odricanja i sjetve, ne bi bilo rezultata, ne bi bilo plodova. Znaj da što je veće bila pustinja, veća će biti i pobjeda, veća će biti radost. I dobićemo stostruku, da imamo da namirimo sve dugove, da imamo za izobilan život, ali i da nam ostane za novu sjetvu i za novi naraštaj.
Коментари
Постави коментар