понедељак, 01. август 2011.

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Ne mislim da govorim o knjizi Milana Kundere, već da možda dodam svoj pogled na ovaj apekt života. Da li znamo šta želimo kad sanjamo o lagodnom životu, o velikim svotama novca sa kojim možemo kupiti sve stvari koje želimo, o vilama u luksuznom dijelu grada, o žurkama i provodima na egzotičnim mjestima, o besposličarenju i trošenju “ćaletovih para”, o mijenjanju partnera i sl? Da li smo svjesni svoje nesvjesti? Da li znamo šta su govorili ljudi koji su sve ovo imali, a ipak u svemu tome osjetili ispraznost, taštinu i muku duha.
Ja volim da čitam Mudrosne knjige i knjigu Propovjednik od jednog od najslavnijih i najbogatijih kraljeva koje je istorija poznavala, knjige kralja Solomona. I taj čovjek priznaje da je u svoj svojoj mudrosti i razumjevanju, istraživao užitke koje može da priušti jedan čovjek pod ovom kapom nebeskom. Bio je veoma bogat, svi su mu donosili darove i plaćali porez. Imao je 14 hiljada konja, zlata i srebra u to vrijeme bješe u Jerusalimu da se nije znalo mjere. NJegova stolica kraljevska bila je sva optočena zlatom i dragim kamenjem. Takvo bogatsvo da su mu i kraljevi okolnih zemalja zavidjeli. On kaže da nije sebe ograničavao od nikakvog užitka, od raznoraznih jela, egzotičnih pića, imao je je oko 1000 žena i konkubina... A kaže ne nadjoh ni jednu blisku sebi...


Svidja mi se posebno ova slika jednog mog prijatelja slikara Dragan Milosavljevica, koji je nacrtao Solomona, čitavog okićenog u zlato, drago kamenje, na glavi ogromna kruna, više prstenja, ogromna ogrlica, ali pogled zamišljen i zagledan u daljinu. Sve što je bilo na zemlji je probao i odavao se svakom uživanju, ali mu je nešto izmicalo... Taj veliki mudrac i pisac, u svojoj knjizi uporno ponavlja, da je sve tlapnja, ispraznost i taština ispod neba. Da je oko svega za šta se se trudio i mučio, od toga imao malo užitka pa na jednom mjestu kaže: “Kakva je korist čovjeku od ovolikog bogatsva, sem što gleda oko sebe kako drugi ga troše”. Njegovi pijani sinovi i prijatelji, uživali su na tim velikim gozbama koje je priredjivao, njegove žene kupovale su najskuplje haljine. A on nešto nije još mogao da razumije. Nešto što će doći tek za 1000 godina poslije njega. Sve je imao a u tome ne nadje velike sreće, već mu nešto postade teško i depresivno. I kad čitate njegovu knjigu, teško se otimate tom ukusu i mirisu NEPODNOŠLJIVE LAKOĆE POSTOJANJA.
To je onaj život sa nedostatakom motivacuje. Kad čovek nema za šta da se bori, nema čemu da stremi, čemu da se nada.Kada i namanji pokret ume da bude težak, naročito ako je taj neko navikao da sve donije lako. Da li smo mi stvoreni za ovakav život? DObar primjer juče pročitah. Ptice uz veliki napor poleću, a kada bi ih stavili u bezvazdušni prostor, u kojem ne bi više bilo otpora da mašu krilima, šta bi im bilo? Sve bi letjele bez problema. ALi sve bi uginule bez tog vazduha koji im pravi otpor. Duboko sam uvjeren, da mi nismo stvreni da samo jedemo, pijemo, da zadovoljavamo svoje nagone. JEr ko je krenuo tim putem, zna za pakao nezasitosti, i gubitak dostojanstva. Svaki sljedeći put, treba vam neko sasvim novo “meso”, novi “fleš”, da bi vas podiglo iz crnila NEPODNOŠLJIVE LAKOĆE POSTOJANJA.

Da li smo mi “hendikepirani” činjenicom da živimo na Balkanu, u Crnoj Gori, u kojoj se od vajkada teško živjelo. Gdje si za svaki zalogaj hljeba, porao da se izboriš i pobjediš. Gdje je svaka generacija morala da gradi kuće iznova, jer su roditeljske spaljene i srušene u ratovima i obračunima. Na sličnu temu smo pričali sa našim kućnim prijateljima, bračnom paru, koji je bio prije izvjesnog vremena u Švedskoj. Sjećam se da smo tada otvorili sličnu temu. Kako žive Švedjani, a kako mi u Crnoj Gori. Pričali su nam da su sa pažnjom slušali ti domaćini, o duhovnom ratovanju, koje je svojstveno našem crnogorskom menatlitetu, a što oni u švedskoj nemaju, taj fajterski stav za ono što am je potrebno. Od rodjenja u Švedskoj imate pravo na besplatno liječenje i školovanje. Rata nije bilo skoro 200 godina. Svako ima posao, a onaj koji nema posla ima odličnu socijalu. Ja mislim da dovedeš nekoliko Švedjana u Crnu Goru, ne vjerujem da bi preživjeli. A mnogi naši zemljaci, tamo su veoma uspjeli. Ne kažem da je bolje ovdje kod nas, nego život u Švedskoj, ali nešto želim drugo da kažem, čega sam više nego svjestan, sličnom onom partizanskom sloganu “BORBA NAS JE ODRŽALA, NJOJZI HVALA”. Ja sam živ dok imam nešto ispred sebe, čemu stremim i što me motiviše. KAd ostanem bez posla, pa sve i da imam dovoljno novca, mene to ubija u pojam. Možda neko može da uživa u “blejažu” ali ja nisam takav, mene to smara, baca me u crnjak. Moj moto je sličan onom “da je živa ona riba koja pliva uzvodno, a one krepale voda nosi”, volim kad mi adrenalin radi, kada postoje neki dostižni ciljevi za koje se vrijedi boriti, to mi drži fokus, to mi daje volju da pobjedim sebe. Kad god sam imao neke “vakume” to je bilo vrijeme moje depresije i NEPODNOŠLJIVE LAKOĆE POSTOJANJA.