Ispunjen čovjek postaje prijetnja!

Miješaju se ljubav i potreba. Ljudi tek kada sazru shvate da razdvoje te dvije stvari, a to bude kada im više ništa nije potrebno od ljudi, kvalificiraju se kao ljubav. Jer je ljubav davanje bez očekivanja i zahtjeva uzajamnosti u davanju.

Međutim, ono što je teret koji nose takvi ljudi koji postignu taj stepen samodovoljnosti u Bogu jest to što postaju izvor nemira i nelagode kod mnogih drugih ljudi koji ih požele, jer ta sigurnost i ispunjenost privlači ljude. No, odmah se aktivira neki kompleks i nesigurnost, jer ljudi ne mogu podnijeti da njihov partner ima takav stav prema životu, da je radostan i ispunjen s bilo čim što nisu ti drugi ljudi koji ih žele imati. Ispunjen čovjek postaje prijetnja, otud ljubomore i pokušaji kontrole, a na kraju i odbacivanja, jer velika većina se osjeća ugroženom ako njihov radnik ili partner ne zavisi o nečemu što je u rukama ovih ljudi.

I šta se dešava, zadovoljan čovjek ne može napredovati u karijeri ili odnosima koji zavise od drugih ljudi, odnosno sistema samo zato jer je svoj, čak i onda kada čini sve za druge što je u njegovoj moći.

Ovo moraju znati svi oni koji krenu raditi na sebi, na zrelim fazama duhovnog puta, često za "nagradu" imaju odbacivanje nekih dragih ljudi ili zajednice, koji su zapravo bili bolesna sredina. No, u tome jeste i utjeha, jer Bog, kada stvara ratnike, izmješta ih iz ovog sistema pogrešnih odnosa i lošeg društva. Pa čak i kada ne bi htjeli napraviti te neke iskorake i promjene, ti opaki ljudi i sistem se pobrine da to uradi umjesto njih. Slava Isusu Hristu.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Прикажи све

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Прикажи све

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane. Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda. Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski

Прикажи све

Vladimir Lajović Blog

Претражи овај блог