Пређи на главни садржај

Da li je naše stvaralaštvo relevantno za druge ljude ili Boga?

Zapitamo li se zašto pišemo pjesme, slikamo, stvaramo neko umjetničko djelo ili plešemo? Ako je to ono što nas ispunjava, zašto nam je tako važno da to i drugi vide i cijene, ulažemo značajne novce i energiju u izdavačke poduhvate i čak stradamo u svemu tome?

Pravoslavna misao o stvaralaštvu naglašava dualnost ljudske prirode i stvaralačkog procesa. Dok je stvaranje kao kokreator Božji povezano s ostvarivanjem i emancipacijom, postoji opasnost od iskušenja kada stvaralaštvo postane sredstvo ega, težnje za dokazivanjem i prestižom. Pitanje je treba li stvaralaštvo biti usmjereno isključivo na potrebe života ili ima li dodatnu dimenziju u službi drugima. Može li samo stvaranje biti dovoljno ili je važno i kako to stvaranje utiče na druge ljude!
Odgovor na ovo pitanje zavisi od naše motivacije i namjere. Ako stvaramo iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, ako stvaramo da bismo slavili Boga i služili Njegovoj volji, ako stvaramo da bismo doprinijeli dobru svijeta i ljudi, onda je naše stvaralaštvo relevantno i vrijedno. Ako pak stvaramo zbog sebičnosti, taštine, zavisti ili novca, ako stvaramo da bismo se uzdigli iznad drugih, dominirali nad njima ili ih potcijenili, onda je naše stvaralaštvo besmisleno i štetno.

"Jer smo mi Božje djelo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra djela, koja Gospod unaprijed pripravi da u njima hodimo." (Efežanima 2:10)

Ovi stihovi nam govore da je čovjek stvoren kao Božji kokreator, koji ima sposobnost i odgovornost da učestvuje u oblikovanju svijeta i života. Naše stvaralaštvo je način na koji izražavamo svoju sličnost s Bogom, svoju ljubav prema Njemu i prema bližnjima, svoju zahvalnost za dar života i svoju nadu za budućnost.

Stoga je važno da budemo svjesni svoje duhovne dimenzije kao stvaraoca i da tražimo Božju pomoć i vođstvo u našem stvaralaštvu. Tako ćemo moći da ostvarimo svoj puni potencijal kao Božji kokreatori i da donesemo plodove koji će proslaviti Boga i blagosloviti ljude.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski