Zapitamo li se zašto pišemo pjesme, slikamo, stvaramo neko umjetničko djelo ili plešemo? Ako je to ono što nas ispunjava, zašto nam je tako važno da to i drugi vide i cijene, ulažemo značajne novce i energiju u izdavačke poduhvate i čak stradamo u svemu tome?
Pravoslavna misao o stvaralaštvu naglašava dualnost ljudske prirode i stvaralačkog procesa. Dok je stvaranje kao kokreator Božji povezano s ostvarivanjem i emancipacijom, postoji opasnost od iskušenja kada stvaralaštvo postane sredstvo ega, težnje za dokazivanjem i prestižom. Pitanje je treba li stvaralaštvo biti usmjereno isključivo na potrebe života ili ima li dodatnu dimenziju u službi drugima. Može li samo stvaranje biti dovoljno ili je važno i kako to stvaranje utiče na druge ljude!
Odgovor na ovo pitanje zavisi od naše motivacije i namjere. Ako stvaramo iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, ako stvaramo da bismo slavili Boga i služili Njegovoj volji, ako stvaramo da bismo doprinijeli dobru svijeta i ljudi, onda je naše stvaralaštvo relevantno i vrijedno. Ako pak stvaramo zbog sebičnosti, taštine, zavisti ili novca, ako stvaramo da bismo se uzdigli iznad drugih, dominirali nad njima ili ih potcijenili, onda je naše stvaralaštvo besmisleno i štetno.
"Jer smo mi Božje djelo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra djela, koja Gospod unaprijed pripravi da u njima hodimo." (Efežanima 2:10)
Ovi stihovi nam govore da je čovjek stvoren kao Božji kokreator, koji ima sposobnost i odgovornost da učestvuje u oblikovanju svijeta i života. Naše stvaralaštvo je način na koji izražavamo svoju sličnost s Bogom, svoju ljubav prema Njemu i prema bližnjima, svoju zahvalnost za dar života i svoju nadu za budućnost.
Stoga je važno da budemo svjesni svoje duhovne dimenzije kao stvaraoca i da tražimo Božju pomoć i vođstvo u našem stvaralaštvu. Tako ćemo moći da ostvarimo svoj puni potencijal kao Božji kokreatori i da donesemo plodove koji će proslaviti Boga i blagosloviti ljude.
Коментари
Постави коментар