Da li je naše stvaralaštvo relevantno za druge ljude ili Boga?
Zapitamo li se zašto pišemo pjesme, slikamo, stvaramo neko umjetničko djelo ili plešemo? Ako je to ono što nas ispunjava, zašto nam je tako važno da to i drugi vide i cijene, ulažemo značajne novce i energiju u izdavačke poduhvate i čak stradamo u svemu tome?
Pravoslavna misao o stvaralaštvu naglašava dualnost ljudske prirode i stvaralačkog procesa. Dok je stvaranje kao kokreator Božji povezano s ostvarivanjem i emancipacijom, postoji opasnost od iskušenja kada stvaralaštvo postane sredstvo ega, težnje za dokazivanjem i prestižom. Pitanje je treba li stvaralaštvo biti usmjereno isključivo na potrebe života ili ima li dodatnu dimenziju u službi drugima. Može li samo stvaranje biti dovoljno ili je važno i kako to stvaranje utiče na druge ljude!
Odgovor na ovo pitanje zavisi od naše motivacije i namjere. Ako stvaramo iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, ako stvaramo da bismo slavili Boga i služili Njegovoj volji, ako stvaramo da bismo doprinijeli dobru svijeta i ljudi, onda je naše stvaralaštvo relevantno i vrijedno. Ako pak stvaramo zbog sebičnosti, taštine, zavisti ili novca, ako stvaramo da bismo se uzdigli iznad drugih, dominirali nad njima ili ih potcijenili, onda je naše stvaralaštvo besmisleno i štetno.
"Jer smo mi Božje djelo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra djela, koja Gospod unaprijed pripravi da u njima hodimo." (Efežanima 2:10)
Ovi stihovi nam govore da je čovjek stvoren kao Božji kokreator, koji ima sposobnost i odgovornost da učestvuje u oblikovanju svijeta i života. Naše stvaralaštvo je način na koji izražavamo svoju sličnost s Bogom, svoju ljubav prema Njemu i prema bližnjima, svoju zahvalnost za dar života i svoju nadu za budućnost.
Stoga je važno da budemo svjesni svoje duhovne dimenzije kao stvaraoca i da tražimo Božju pomoć i vođstvo u našem stvaralaštvu. Tako ćemo moći da ostvarimo svoj puni potencijal kao Božji kokreatori i da donesemo plodove koji će proslaviti Boga i blagosloviti ljude.
Коментари
Постави коментар