Vladimir Lajović Blog

Od svih bolesti današnjice, možda je najraširenija, pošast zvana strah, odnosno tjeskoba. Kažu da je anksioznost (tjeskoba) bolest 21 vjeka. Živimo u velikoj nesigurnosti, svjetskih razmjera. Ništa nije kao što je bilo. Terorizam posjeduje jedan do najačikih sredstava za masovno uništenje, a to je strah, odonsono zastrašivanje.. Kako se osjećati spokojnim, pred kolapsom berzi, bakrotima svjetskim finansijskih institucija, velikim otpuštanjem sa posla, političkim previranjima. A onda, ne prodje ni godina dana, a da na medijsku scenu ne stupi neka nova zastrašujuća epidemija i krenu masovna vakcinisanja. Padaju vlasti po citavom arapskom svijetu, koje su bile po 30 i više godina neporomjenjene. A danas, možda ima svega ali sigurnosti nema. I to donosi strah, kod onih kojima je posao, plata, zdravlje bio izvor sigurnosti. Boje se za materijalnu egzistenciju, pa i oni koji imaju neki novac, čuvaju ga u slamaricama, jer strah parališe, to je poznato. A kako pobjediti taj osjećaj straha. J

To su bile riječi koje je Mojsije uputio narodu u pustinji kada se navršilo 40 godina. Četiri decenije, narod Izrealski je hodao pustinjom u krug oko gore Horiv. U krug, iznova i iznova. To je ona ista gora na kojoj je Mojsije dobio zakon, kada su prešli Crveno more i pobjednički napustili Egipat, zemlju svog vjekovnog ropstva. Ali zbog svoje nevjere, neposlušnosti, svog ropskog mentaliteta, nijesu mogli da udju u Obećanu zemlju. Kružili su oko onog posljednjeg čuda u svome životu. Živjeli u prošlosti. Od stare slave. Od bivših objava i ideala. Starih pobjeda. Hodali po pustinji, hranili se manom koja je padala sa neba. Ali ništa više od toga, to je bilo puko preživaljavanje. I onda, nakon 40 godina, pomrla je čitava jedna generacija koja je i dalje razmišljala na stari način, jer iako su izašli davno iz Egipta (zemlje svog ropstva), Egipat (stari sistem) još nije izašao iz njih. I dalje se bili zarobljeni u svojim srcima, bojali su se divova, koji su živjeli u Obećanoj zemlji, nisu se

Nisam baš znao kako da posavjetujem svoju cerkicu, kad je u prvom razredu osnovne škole, na samom početku školovanja, susrela sa problemom odbačenosti od nekih vršnjakinja. To je bila osnovna škola u centru grada, u kojoj su mahom imucnija djeca išla u školu. Koliko se sjećam radilo se o neke četiri djevojčice, koje su bile vrlo razmažene, koje su se upajtašile i peckale, zadirkivale, vrijedjale druge iz svog razreda, a imale su neki pik na moju ćerku. Sjećam se da je pitala „Tata, zašto one to rade, ja im nisam ništa skrivila“. Šta da kažeš, da se upletem kao roditelj, da nešto rešavam i raspravljam sa tako malom djecom, da im prijetim, ne ide, to ne liči na mene, da kažemo njihovim roditeljima, učiteljici? I jesmo, donekle, ali slaba vajda... Nije to ni ni neki drastičan primjer odbačenosti, kao neki koje smo gledali u emisiji „Sve za ljubav“. Kad roditelji napuštaju svoju djecu, kada ih maltretiraju čak. Kad bračni drugovi ostavljaju jedni druge u teškim okolnosrim. To su teške

Za mene je identitetsko pitanje, pitanje: Ko sam ja? Šta me čini idividuom? Da li je moja ličnost odredjena nekim unaprijed zadatim kategorijama, to što sam crnogorac, bjelopavlić, lajović, da li sam pripradnik crnogorske ili srpske crkve pravoslavne, ili su moji bili atesiti, partizani, komunisti, bjelaši. Da li to danas odredjuje moj identitet? Ili je moj identitet čini neki horoskopski znak, možda? Pripadnost nekoj partiji, udruženju, organizaciji? Ne umanjujem značaj pitanja kolektivnog u nama, ali za ovih mojih četrdeset godina nije mi mnogo to pomoglo da pronadjem sebe. A pronašao sam sebe hvala Bogu,(za nekog ko ima 20 ili 30 godina, bi bilo i normalno, za 40 bi već zabrinjavajuće bilo da nisam :-)), na drugačiji način, ne metodom dedukcije, da idem od opšteg ka pojedinačnom, već obrnuto. Šta je ono što je u dnu našeg srca što nas vodi, šta je poziv kojim se trebate baviti i sl. Istina je da dok čovjek ne pronadje sebe i dok ima taj unutarnji konflikt, sa onim što on jeste i

Život u savremenim razvijenim državama obilježava velika brzina protoka informacija. Zahvaljujući tehnološkom napretku i informatičkoj revoluciji, komunikacija između pojedinaca ubrzana je do granica koje su samo prije nekoliko decenija, ili čak godina, izgledale nedostižnima, što je uzrokovalo i ubrzavanje samog pravnog života. Najčešća “zagušenja” se javljaju upravo u postupcima koji se vode pred sudovima i organima javne uprave. Svakako je najgora i najopasnija posljedica koju takva kašnjenja za sobom nose gubitak povjerenja građana u institucije državne vlasti. Nepotrebno je i isticati da takav gubitak vjere može pogodovati razvoju korupcije. Nesumljivo je da se razrješenju navedenih problema treba pristupiti multidisciplinarno i da će porast obučenosti kadrova u upravi u korišćenju informacionih tehnologija biti od velikog značenja, ali za razriješenje ovog problema mora se stvoriti efikasan i razrađen normativni sistem zaštite od nepostupanja i odugovlačenja u postupcima upravni

Sljedeće nedjelje završavam najvažniju fazu projekta na kojem radim gotovo dvije godine. Izuzetno složena i delikatna reforma. Znam da je na početku to bila samo jedna ideja, koju sam delio da ljudima oko sebe, a nisam vidio nikakvu posebnu reakciju, više ljubazno odobravanje sa većom dozom nevjerice. Uložio sam mnogo truda da analiziramo postojeće stanje, da bi donosioci odluka mogli vidjeti o kakvom se problemu radi. Mnogo lobiranja, da prenesem ideju njima istima, da bi mogli vidjeti ono što sam ja mogao vidjeti. Nisam nailazio na razumijevanje, naprotiv, više su govorili, da nema političke volje za to, da se to već pokušalo prije 20 godina i da se nije uspjelo, da za to neće glasati taj i taj. Ali vizija čini svoje. Pod jednim uslovom, ako svaki dan ostaješ vjreran toj viziji, i činiš sve što možeš, ne gledajući na sve ono što bi trebalo, a nije u tvojoj vlasti da učiniš- Ne gledaj na resurse koje nemaš, ne gladaj na podršku koju nemaš, ne gledaj na ljude i budžet koji bi ti trebal

Da nisam promijenio svoj način razmišljanja, što je i teme ovog bloga Metanoja, u sadašnjim okolnostima donošenja odluka, promjene posla i sl. Veoma bih se brinuo i opterećivao se. Da li vam zvuči poznato, kad se prevrces u krevetu cijelu noc razmisljajuci o nekom vaznom razgovoru koji te ceka, o roku za vracanje novaca kojeg si uzajmio, o ispitu koji nisi spremao a uslov ti je za godinu, o djeci koja krecu na put bez tebe, o ponudi o kojoj se trebas izjasniti sjutra do 12h itd. Znao sam da budem neupotrebljiv za razgovore do tog dana, da budem napet, lijenj, mrzovoljan, iscrpljen. Ne znam je li ti se desilo da ono sto ukapiras tokom noci u nekom polu snu i kazes „da, to je to“, ujutru ti se cini takva besmislica. Skoro sam cuo izreku; „pravi planove, da ti se zivot smije“. Moje je iskustvo do sada bilo, da nikad, ali nikad, nije bilo kako sam ocekivao i kako sam se spremao. Sve te moje besane noci, (a znao sam nocima da ne spavam, tek me jutro prevari i iscrpljen zaspem), bile su be

Ovih dana smo svjedoci nekih sudskih sporova zbog govora mržnje. Ne bih direktno o tome govorio jer mnogo je bilo priče o tome. Govoriću o nečem što je toliko uvreženo u našoj tradiciji i svakodnevnom govoru, a što je po mom dubokom uvjerenju loše, opasno i ima dalekosežne posledice. Koliko puta ste čuli od svojih djedova, babi, očeva, strini, koliko od naših komšija i poznanika sljedeće riječi: „ne vidio se“, „dabogda crko“, „strva ti se ne znala“. „poganac te fištio“ (za neupićene znači: djavo te ubio itd. Itd. Mogao big citavu stranu ispisati. Posebno su opasne riječi koje smo čuli od naših roditelja: „nikad ništa od tebe“, „nikad srećan, nikad zadovoljan“,„pih na šta ličiš, niko te neće takvu“, „nikad ga (fakultet) nećeš završiti“, „čega se dohvatiš to upropastiš“ itd. To su riječi od onih koji bi trebalo da te najviše vole i razumiju. Šta očekivati onda od drugih. Negdje sam pročitao, da su ovo riječi koje kao traku preslušavaš čitavog života. Riječju je sve stvoreno. Svaka rije

Citao sam izjave nekih diplomata i analiticara oko prosirenja EU, koji kazu, da EU zbog svjetske ekonomske krize gubi entuzijazam. Takodje, da zbog krize opada entuzijazam stranih investitora za ulaganja itd. Moje je misljenje da na istinski entuzijazam krize ne djeluju, i da ga cak cine vidljivim i neophodnijim. Sta je to entuzijazam, potrazio sam na Wikipediju, i tamo piše Oduševljenje ili entuzijazam (grč. ἐνθουσιασμός, od ἐν θουσ - u bogu) je pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čoveka punog Boga. U neoplatonizmu dobija mističko-religiozno značenje. U hrišćanstvu označava posednutost Svetim Duhom. U novije vreme entuzijazam se poistovećuje s nekritičkim oduševljenjem za nešto. Ja bih svojim riječima entuzijazam definisao kao “BITI U DOBROM DUHU”. I zapravo to je kada čovjek nešto čini ne iz gnjeva, mržnje, gubitka strpljenja, nemira, tuge, lijenosti i sl. Nego upravo suprotno, kada u sebi nalazi STABILAN POLET, da učini iz ljubavi prema drugom, iz potrebe za pomirnj

Juce mi je moj dobar prijatelj, veoma dobar prijatelj, na našim rijetkim susretima ali uvjek jedistvenim “kafama”, ispricao pricu o svojoj ćerki koja trenutno kao student sezonski radi na primorju da bi platila školarinu. No najprije želim podjeliti samo par rijeci o njenom ocu, mom prijetelju. On je jedan veliki čovjek po visini i konstituciji, ali i po velikom i toplom srcu. Srednjih je godina, pedeset i neka. Kada ste pored njega čini vam se da ste zaštićeni od neprijatelja. Znamo se preko 15 godina. Od njega sam uvjek šlusao priče o životu, o filozofiji, o Bogu, o trazenjima mira i uvjek je nalazio načina da mi pomogne i da me dovede do razumijevnja i pronadjem te odgovore u sebi. Nikad nije nametao svoje mišljenje, ali mi je pomagao da izadjem iz nekih predrasuda. Izvrstan je matematičar i logičar, inače je programer kompjuterskih sistema po struci. Njegovom logiciranju teško odole bilo kakvi klišei i stereotipi. On nekako matemaričarski uvjek traži zajednički imenitelj za neo

Jedna stara biblijska mudrost, zapravo zapovijest kaže: “Radujete se sa radosnima, plačite sa zaplakanima”. Razmisljam, koliko ima malo ovoga danas. Naćićemo ljude koji plaču za onima koji su u žalosti, pokazujući saučešće u bolu zbog gubitka voljenih i u drugih situacijama sličnim. Možda čak i pretjerujemo u tome, jer na pokajanja odlaze i ljudi koji ne poznaju umrlog ni njegove članove porodice, ali kažu: valja se. I dobro, ako to nekome nešto znači. O drugom želim da pišem… Ako znači i ima onih koji saučestvuju u tudjemu bolu, sve je manje onih koji se raduju tudjoj sreći i uspjehu. Čudo jedno, deluje tako jednostavno da se radujemo sa radosnima, ali nije baš tako. Da li nas zaboli napredak i usjeh naših kolega sa posla, naših komšija, naših rodjaka…? da li se nasmejemo na par sekundi a onda nam srce pretrne i lice se smrači zbog zavisti na tudje bogastvo, zdravlje, uspjeh na poslu, svadbu, veliku porodicu, slavu itd. Zašto kažu “da se u Crnoj Gori jedino uspjeh ne oprašta”? Možemo

Ovih dana mi je aktuelno opet (9 put) razmisljam o promjeni posla. I imam odredjene razgovore o kojima ipak ne bih bas javno. Ali iznova ucim istu lekciju koju sam toliko puta u zivotu testirao i pokazala se kao istinita. A to je da kazemo DA tim malim neuglednim ponudama, mogucnostima, otvorenim vratima, koja ne da nam se nude, vec vise nutkaju. Kao da ih nije briga da li cemo ih prihvatiti. Podjelicu sa vama neke od tih životnih situacija. Sjecam se bila je to 1991 godina. Radio sam ne punu godinu dana kao vojno lice, podoficir JNA, na aerodromu Pleso u Zagrebu. Moj otac me je nagovarao da upiem neki fakultet jer sam odbio da poslije srednje vojne skole nastavim akademiju iako sam bio djak generacije (nisam vise mogao da izdrzim internatski zivot). Sjecam se da me je frapirala njegova ideja, kad sam ga cak pomalo drsko pitao „PA STA DA UPISEM?!“ rekao „UPISI PRAVO“. To mi je bilo toliko besmisleno da sam zanemio. Jer ja sam bio u tehnickoj srednjoj školi, izvrstan matematicar, imao

Proslog mjeseca posjetili su nas u Doljanima (prigradsko naselje Podgorice) inkasanti Vodovoda PG. Prvi put od kada smo kupili kuci. Nismo placali vodu godinama (mea culpa :-)). I nije to jedino što vidim da se sve vise moraju postovati propisi, platiti racuni, registrovati neki zanati (popravke kola, molerske usluge, prevodilacke usluge, privatni smjestaj i td) i placati porez na imovinu, porez na neke vanredne licne prihode, parking itd. Uhvatim sebe u razmisljanju, da li mi odgovara ono sto se na svim medijima uveliko prica, o vladavini prava, postovanju zakona za sve. Iskreno imam problem platiti sve sto su moje zakonske obaveze, i koje su potpuno na mjestu i opravdane, kao ta voda. Za mene je to novi trosak u tesko ostvarenom balansu mojih finansija. Ne pricam o skupoci ili necem slicnom. Precizno govorim o svemu onome sto je vec davno propisano, ali se nije primjenjivalo, odnosno postovalo. To je ono npr.kad sam bio kupovao kucu, bio sam iskusan da prikazem manji iznos kupopro

Sjutra slavim jedan veoma vazan jubilej. Deset (10) godina se navršava od mog KRŠTENJA. Koincendencija je što sam tada imao 30 godina, kao Isus,  kad se krstio. Problem kod ovih cifara je medjutim što to znači da uskoro punim 40 godina :-o! Uf, kako sam omatorio! To su one godine Ahmeta Nurudina „čovek još dovoljno mlad da bi imao želja, ali već star da ih ostvaruje“. Bože, kako mi se sve to činilo tako daleko, a sad su tu. Nego hvala Bogu i za to, ne žalim se, super se osjećam! Ipak da se vratim temi: krstio sam se, bio sam baš srećan, ali nisam baš razumio šta zapravo znači to krštenje. Ali već 17 jula te godine je stigao odgovor. Tog fantastičnog dana ja i Ceca (moja predivna supruga) dobili smo najljepšu djevojčicu od 3,65 kg i 48 cm. Našu Emiliju! I onda sve se preokrenulo. Najedanput, to malo stvorenje, nas je potpuno zaokupilo. Nismo stigli ni „za nos da se uhvatimo“. Bila je jedna veoma zahtjevana beba ;-). Prvi put smo zaspali cijelu noć kad je imala 14 mjeseci. Ali ni t

Da li je to vjetar Ili od zime lišće drhće Promrzli prsti u tvojoj kosi Ili samo sa usana kaplje Riječ moja gorko iskrena Ovim oktobrom prošivena Kao čojani kaputić Za izlazak U dugu hladnu noć Koji nevješto sakriva tvoju golotinju Suviše si bosa Za ovu nemirnu slutnju Koja me svojom drskošću vara Pa mi se mute slike Kao kaledioskop tvojih djevojačkih snova Poberi preostale poljubce moje Sa tvog obnaženog vrata Pobacaj ih kao latice Na ove umorne vojnike Koji pobjednički trgom prolaze Ali nekom tudjom zemljom Kao da su nešto izgubili Njihovi se pogledi mrse U krošnji našeg drveta Ispod kog si izgubila jedno pero Kojim ti pišem ovaj vjenac od vjetrova Čudnu si mapu ispisala svojim pogledima Pa po njima gledam strane svijeta I tražim mjesto Gdje ću te ponovo sresti Zaustavljenu u bezbrižnom trku Dok hvataš poljske leptire Suviše sretna za zdravu pamet Kako li je divno stanovati Na istoj planeti sa tobom Zvijezde si ljubomorom začinila Pa trepću jadne c

Slušam što govore ljudi oko mene, oslušni i Ti, što govore tvoje komšije. kolege na poslu i čućeš dosta negativnih riječi, kritika, priča o dugovima, kreditima, o nesrećama koje su se desile, bolestima, pokajanjima, itd... Upali TV, otvori novine, prepune su raznih negativnih analiza, svjetska ekonomska kriza, demonstracije, bombardovanju, izbjeglicma, gladnima, gradjanskih ratova, terorističkih napada i raznih prijetnji... U Crnoj Gori slušamo o korupciji, o narko kartelima, lopovluku, o prevarama, stečajevima, štroajkovima gladju. Danas je popularno biti analitičar koji govori vrlo negativno o stanju u zemlji, o vlasti, opštom beznadju i sl. Diskvalifikuju se ličnosti, udruženja, stranke, pa čak i cijele nacionalne zajednice. Takodje čućeš, o razvodima, o abortusima, o agresivnim maloljetnim delikventima... Česta su samoubistva... Otkud sve to crnilo? Ja imam neke odgovore na ova pitanja, ali sada cu krako govoriti, o jednoj raširenoj pojavi - NEZAHVALNOST. Pitaš se kakve veze to

Imam zelju da startujem sa svojim blogom. Da podjelim neke svoje stavove sa Vama. Govoricu o drustvu, o zivotnim temama, i potrebi za individaulnim preobrazajem. Jer jedino sto zaista mozemo promijeniti u ovom svijetu, smo Mi. Vjerujem u "butterfly efekat". Vjerujem da ako pocnemo sa promjenom naseg uma i nasih stavova, nasa okolina ce se promijeniti. Najprije atmosfera oko nas ce se promijeniti, to ce promijeniti nesto u nasoj kuci, u nasoj porodici, na nasim poslovima, itd, itd... to ce promijeniti nase drustvo, i konacno to ce promijeniti svijet!!! Ako u to vjerujes kao ja, onda ta vjera ti daje snagu, ona je ta koja pobjedjuje, pobjeduje ovaj svijet!