субота, 15. новембар 2014.

PROKLETSTVO MIHAILOVOG KRIVOKLETSTVA

Glava XL " Ostala, pak, Bodinova braća, pošto se Bogu nije dopadao grijeh njihovog oca zbog krivokletstva, jašući po pokrajinama čas ovamo čas tamo i vodeći mnoge bojeve, svi u ratu pogiboše, još dok im je otac (Mihailo) bio živ, ali ne u isti dan, već svaki u svoje vrijeme."

Istorijski kontekst

Poslije smrti kneza Vojislava i njegove sahrane u Prapratni, u Duklji zavladala je njegova supruga sa sinovima: Gojislavom i Predimirom (Travunija sa Grbljem), Mihailom (Oblik, Prapratna, Crmnica), Saganekom (Gorska župa, Kupelnik, Baleč) i Radoslavom (Luška župa, Podlužje i Budva). Dukljanin ne objašnava koliko vremena je udovica kneza Vojislava sa prvorođenim sinom Gojislavom vladala cijelim "kraljevstvom", mada se 
naglašava da niko od sinova nije nosio titulu kralja, dok je živjela "kraljica". Zatim su neki Skrobimezi iz trebinjskog kraja ubili bolesnog Gojislava, pa su uhvatili i ubili i Predimira, i postavili na upravu zemlje nekoga Domaneka, kojega su Mihailo, Saganek i Radoslav potukli ali nijesu uhvatili. A Saganek se plašio da ostane u Travuniji, pa to nije htio ni Radoslav, sve dok mu se Mihailo.i Saganek nijesu zakleli i dali povelju koja mu obezbeđuje nasljeđivanje dijela Zete koju je imao. On je onda pristao da ode u Travuniju da ponovo potuče Domaneka, što je i uspio. Nakon toga je zauzeo i Zahumlje, što se moglo desiti prije 1050. godine.)

Kad je umrla njihova majka, prijesto je naslijedio Mihailo, mada irektno su mu bile potčinjene samo župe Oblik, Prapratna i Crmnica. Između Mihaila i braće izbili su nesporazumi, ali on nije mogao da nametne svoju prevlast, već je sa njim kako vidimo važio pomenuti sporazum prema kome je bratu Radoslavu priznao pravo vlasti u Zeti  kao i njegovim nasljednicima.

Mihailo je promijenio spoljno-političku orijentaciju Duklje, uspostavivši dobre odnose s Vizantijom. Dva put se ženio, a taj drugi put se oženio rođakom vizantijskog cara Konstantina IX Monomaha i dobio titulu protospatora. Mihailo je od obije žene imao ukupno 7+4=11 sinova!  Nakon toga krenuo je da radi na centralizaciji vlasti i raskinuo ugovor sa bratom Radoslavom i njegovim sinovima, i prekrštio je datu riječ. Njihove teritorije u Duklji dao je na upravu svom najstarijem sinu iz prvog braka Vladimiru.
Krenuo je i da proširuje teritoriju. Njegovi sinovi iz prvog braka Vladimir i Bodin osvojili su Rašku, ali je Mihailo upravu nad Raškom povjerio sinu iz drugog braka, Petrislavu. Mihailo se nakon dugog savezništva sa Vizantijom okrenuo protiv nje kada je 1072. godine izbio ustanak makedonskih Slovena pod vođstvom skopskog boljara Đorđa Vojteha. Da bi se razumio ukupni istorijski kontekst treba naglasiti da je za vrijeme Mihailove vladavine došlo je do "velike šizme" tj. rascjepa hrišćanske vjere 1054. godine. Našavsi se u teskoćama, Mihailo je morao da preorijentiše politiku prema Rimu, kome je porastao autoritet na račun Vizantije.  Vizantiju su ugrožavali Turci, a makedonski Sloveni podigli su ustanak oko 1072. godine. Ustanici su zamolili kneza Mihaila da im pomogne i pošalje svog sina Bodina. Bodin je sa 300 ljudi priskočio u pomoć Makedoncima i oni su ga proglasili za "cara Bugarske". Poslije početnih uspjeha ustanak je ugušen, a Bodin zarobljen i zatvoren u manastiru sv. Sergija. Doznavši za to, njegov otac Mihailo potplatio je neke mletačke trgovce koji su ga otuda ukrali i vratili u Duklju. Kralj Mihailo Vojislavljević proširio je državu Duklju još nekim vizantijskim gradovima. Vješto se suprotstavljao svim planovima neprijatelja, kako onih iz Carigrada, tako i onih iz Rima.
Mihailo je prvi dukljanski vladar za koga se pouzdano može reći da je imao kraljevsku titulu. U jednom pismu iz januara 1078. godine papa Grgur VII mu se obraća kao kralju Slovena, što stoji ne samo u početku teksta već i u naslovu iznad teksta, a s njime raspravlja pitanje uzdizanja Barske biskupije na rang nadbiskupije. Mihailo je najvjerovatnije umro oko 1082. godine, a sigurno prije 1085. godine. Iako je 1075. sazidao zadužbinu u starome Stonu, nije u njoj sahranjen već u manastiru sv. Sergija i Vakha, na lijevoj obali Bojane ili u Prapratni (Mrkojevici), đe je bio i Dvor njegova oca Vojislava. Po Dukljaninu vladao je 35 godina.

Iz Ljetopisa možemo zaključiti da nije odmah zavladao Mihajlov sin Bodin, kako bi se očekivalo jer je zbog očevog prokletstva ostao jedini živ od njegove braće, već je po svoj prilici upravo zbog krivokletstva kad je Mihailo i oduzeo Radoslavu dio Zete i dao svome sinu  Vladimiru imao dosta nevolja i konflikata da stupi na prijesto, posebno s svojim stricem i njegovim sinovima. Po Dukljaninu Bodinov stric Radoslav je vladao 16 godina, ali tu mora da se računa njegovo vladanje pokrajinom za vrijeme Mihaila, a ne sve poslije Mihailove smrti, jer se Bodin javlja kao samostalan vladar 1085. godine.

Zna se da je Bodin 1083. i 1084. godine preduzeo pohode na Rašku i Bosnu i da su oba pohoda bila uspješna. Bosna i Raška su ušle u sastav Duklje. Bodin je u osvojenu Rašku kao namjesnike postavio dva župana sa svog dvora, Vukana i Marka. U Bosni je Bodin za kneza postavio Stevana. Ne dugo poslije toga u borbi protiv Franaka osvojio je čitavu dračku oblast i Drač 1085. godine i potom je grad predao Vizantiji.

Uspio je da barsku biskupiju podigne na rang nadbiskupije. U Rimu je 8. januara 1089. godine izdana papska bula, kojom je dotadašnji biskup Petar postao barski nadbiskup. Dukljansko-barska nadbiskupija dobila je sufraganstvo nad episkopijama: dukljanskom (barskom), kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivaskom, polatskom, srpskom, bosanskom i travunskom.

Krajem XI vijeka ponovo su izgbili untrašnji sukobi u Duklji između Bodina i sinova njegovog brata od strica Branislava (Predhine, Petrislava, Gradhine, Tvrdislava, Dragila, Draghine i Grubeše). Bodin je Branislava zarobio i bacio u tamnicu u Skadru, dok se ostala rodbina Branislavljeva sklonila u Dubrovnik, što je bio povod za rat između Bodina i Dubrovnika. Dukljanski namjesnik u Bosni, knez Stevan opsijedao je Dubrovnik sa vojskom 1104. godine. Bodin je uspio da zauzme Dubrovnik, da protjera svoje rođake, i potom je podigao tvrđavu, koju je ubrzo predao Dubrovčanima. Nakon 26 godina vladavine Bodin je umro 1108. godine i sahranjen je u manastiru sv. Srđa i Vlaha na Bojani. Za vrijeme Bodinove vladavine Duklja je dostigla svoj državni i teritorijalni zenit. 

Biblijska refleksija

Iz svega navedenog vidimo jedan fundamentalni duhovni princip, i vidimo koliko nevolja i prokletstva može da izazove krivokletstvo: neplodnost i pogibiju djece ,  neslogu medju braćom i stalne turbulencije i nemire. Biblija nas uči koliko je važno odžati svoje zavjete, da je to Druga zapovijest , odmah posle one prve koja se direktno odnosi na Boga  "Ja sam Gospod, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!"  ... Ta druga zapovjest direktno zabranjuje krivu zakletvu. Zakleti se znaci uzeti Boga za svjedoka onome sto se tvrdi. Znaci zazvati Istinitog Boga kao jamstvo vlastite istinitosti. Što je mnogo ozbiljna i dalrkosežna radnja, jer zakletva sadrzi ime Gospodnje :"Boj se Gospoda, Boga svoga; njemu iskazuj poštovanje; njegovim imenom se kuni" (5. Moj. 6,13).

Zato se čovjek mora striktno uzdržati od zakletvi a posebno se od krivih zakletvi. To je dužnost u odnosu prema istinitom Bogu. Bog, kao Stvoritelj i Gospod, mjerilo je svake istine. Ljudska riječ zato treba bitiu skladu s Bogom, koji je Istina sama. Kad je obećanje istinito i zakonito, zakletva tada iznosi na vidjelo odnos čovjeka prema Bozijoj istini i riječi.

Kriva zakletva pak ruši sve i poziva Boga da bude svjedok lazi. Krivokletnik je onaj koji pod zakletvom obećava nešto, a nema nakane to ispuniti, ili koji, nakon sto je pod zakletvom nešto obećao, to kasnije ne ispuni. Zato je krivokletstvo težak manjak postovanja prema Gospodaru svake rijeci. Obvezati se pak zakletvom kao što je učinio Mihailo i čak potpisati dokument o svemu tome a zatim sve to izvrgnuti je zlodjelo, suprotno svetosti Bozjeg imena.

Naš gospod Isus je otišao još dublje u tumačenju druge zapovijesti u Besjedi na gori. Znajući našu palu grešnu prirodu učenicima je da veoma ozbiljnu opomenu:  "Culi ste da je receno starima: `Ne zaklinji se krivo, nego izvrsi Gospodu svoje zakletve.' A ja vam kazem: Ne kunite se nikako! (...) Vasa rijec neka bude: `Da, da - ne, ne!' Sto je vise od toga, od Zloga je" (Mt 5,33-34.37). Isus uci da svaka zakletva ukljucuje neki odnos prema Boga i da svakom rijecju treba castiti prisutnost Bozju i njegove istine. Obazrivost u prizivanju Boga u govoru ide skupa s paznjom punom postovanja prema Njegovoj prisutnosti, koju svaka naša tvrdnja ili obećanje svjedoči ili vrijedja. Posebno zato što je proizvod mnogogovorljivosti i šale je laž, kao što kaže mudri Solomon "U mnogo riječi, ne biva bez grijeha"

A kada čovjek prekrši svoj zavjet i slaže to je čin poricanje Boga. Jer laž je iščeznuće ljubavi i obesmišljavanje ličnosti čovječije. Laž je i poricnje samog čovjeka. Nijedan pametan čovek ne bi trebalo da misli da je laž mali grijeh, jer nema grijeha protiv koga bi Presveti Duh izrekao tako strašnu presudu kao šti izriče protiv laži. Jer ako će Bog pogubiti sve koji govore laž, kao što David kaže (Ps.5,7), šta tek zaslužuju oni koji laž spajaju sa zakletvom.

Onome koji zna za Boga i koji je je stekao strah Gospodnji, laž postaje tuđa i nemoguća čak, jer za nepodmitljivog sudiju čuva svoju savjest čistom. Kao i u svim strastima, tako i u krivokletstvu vidimo duhovnu štetu - PROKLETSTVO. To nam jasno pokazuje Ljetopis sveštenika Dukljanskog, to nam i Bog otkriva u Petoj Mojsijevoj 28,15. Tu se otkriva uzročno posljedična veza izmedju kršenja zapovjesti i prokletstava koja vidimo.
>
> "Ali ako ne slušaš glas Gospoda, Boga svoga, da držiš i vršiš sve zapovesti njegove i zakone njegove, koje ti ja danas propisujem evo ti svih prokletstava koja će na te doći i koja će biti tvoj deo."

Uzrok prokletstva je može se sažeti u jednu riječ: buntovništvo protiv Boga.

U ovoj biblijskoj knjizi od 16. do 68. stiha, dat je i popis svih prokletstava koji dolaze kao posljedica neposlušnosti božijih zapovjesti.  Oni se mogu u najkraćem sažeti kao: Poniženje; Jalovost,tj. besplodnost; Mentalne i fizičke bolesti. Porodični krah; Siromaštvo; Poraz; Pritisak tj. Neuspeh. Božja nenaklonost.

Mi u Ljetopisu citamo da se Mihailovo prokletstvo očitivalo posebno kroz pogibiju djece i neplodnost. Naime od 11 djece 10 je poginulo u različitim situacijama i vremenskim razmavima. Samo je preživii njegov najmladji sin Bodin. Takodje prokletstvo se očitovalo i u neplodnosti koje je snašlo njegovu cijelu familiju. Naime, istoija pokazujr da Mihailo od svoje prve žene sa kojom je imao 4 sina samo Petrislav (koji je upravljao Raškom) imao poroda, ostali nijesu. I ono što je posebno strašno što je kazna za krivokletstvo stigla veona brzo, što je Miahilo za svoga života vidio pogibiju sve svoje djece.. Uvjeren sam da je to mnogo veća (desetostruko) kazna nego da je sam Miahilo glavom platio svoje krivokletstvo. Ovako svaki put je iznova umirao sa novom pogibijom svoje dece.

Zato trebalo bi poslušati riječi svetog cara Davida koji zapisa u psaltiru " Izvrši Višnjemu zavjete svoje". Bolje se ne zaklinjati i ne davati i obećana, a i kada se daju zakletve treba učini sve da se naša riječ održi i da isounimo sveja obrćanja. Da naše Da bude zaista Da, i da naše Ne bude zaista Ne!

недеља, 09. новембар 2014.

TUDJEMILI - BOŽIJA MILOST


Glava XXXVIII " Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost", što se latinski kaže: "Dei misericordia", a to se mjesto tako zove sve do današnjeg dana zbog toga što je Bog podario milost kralju, naime da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom broju ljudi.

Istorijski kontekst
Ljetopisac nam detaljno donosi interesantesantne segmente iz Tudjemilske bitke. Koji nam daju i odgovor o porijeklu odredjenih toponima u okolini Bara gdje se odvijala ova legendarna bitka za nezavisnost Duklje. Tudjemili je selo na uzvišenijim jugozapadnim padinama Sutormana u Opštini Bar, koje je nazvano tako po ovoj  legendi iz Ljetopisa popa Dukljanina o mogućem oceubici u bici 1042. na ovom lokalitetu. Da nije bilo Dobroslavovog uzvika „Bože, pomiluj!“ njegov bi ga sin ubio. Naime, ljetopisac piše da kad je, goneći Vizantijce i ubijajući ih, kralj Dobroslav sa svojm sinovima i sa svojim ljudstvom prešao preko potoka koji teče Prapratnom i dospio u šumu, Gojislav, ne prepoznavši svog oca, budući da su bili prašnjavi i krvlju poprskani, i jedan drugoga nijesu razaznavali. Zato on nasrne na oca i zbači ga s konja na zemlju ali ga ipak nije ranio. Tada otac jakim glasom povika: "Bože pomiluj, Bože pomiluj!", a sin ga odmah po glasu poznade, pa brzo sjahavši s konja, obuhvati mu nogu i reče:"Oprosti oče, zaista te nijesam prepoznao", a kralj mu odgovori: "Ne boj se sine jer je Božija milost, još sa nama, zato što me nijesi ranio i ubio". Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost",  zbog toga što je Bog podario milost kralju da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom  broju ljudi. Kraljevi sinovi gonili su neprijatelje do rijeke Drima.

Biblijska refleksija

Ova interesantna priča otvara nam prostor da kažemo nešto više o centralnom pitanju Jevandjelja. To je Božija milost i spasenje koje ona donjela čovjeku po vjeri u Hristovu otkupljujuću žrtvu na krstu. Ako jedna Riječ može da opiše životni odnos prema Bogu i naše razumijevanje onog što primio ta riječ bi svakako bila - MILOST. Jer sveukupno Božje djelovanje s čovječanstvom u sadašnjem vremenu očituje se isključivo na temelju milosti. To znači da Bog pokazuje prema svakom čovjeku naklonost koju nije zaslužio.
Zato je ovaj odeljak Ljetopisa tako slikovit kada govorimo o milosti. Jer Dobroslav, za kojeg u Ljetopisu ne vidimo neko posvećenje i religioznost, (za razliku od njegovog strica sv. Vladimira na čiji je prijesto sjeo) prima izvanrednu naklonost i nezasluzeno spasenje usred bitke. Njegov vapaj "Bože pomiluj" u kritičnoj situaciji bilo je dovoljno za nadnaravnu Boziju intervenciju. Jer Gospodnja milost je toliko široka i duboka da "SVAKO ko prizove ime Gospodnje biće spašen" (Rimljanima 10.13). I to je tako jasno shvatio Dobroslav i njegov sin Gojislav da su zbog svega što su doživjeli tog dana to mjesto prozvali "Božija milost". A svi smo mi , ruku na srce, manje ili više dobroslavi i gojislavi. Svima je nama potrebna Božija milost u životnim sitaucijama a posebno za oproštenje grijeha i spasenje duše. Čovjek je jednostavno buntovnik protiv Božjeg svetog Zakona: “ Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.” (Rimlj.3:23), “ I vas, koji ste nekad bili otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima.” (Kološ.1:21). Radi toga, čovjek ako bi se gledali ukupno njegova (ne)djela, ne zaslužuje ništa drugo do Božju osudu. Zar ne piše u Pismu
“ Uistinu, ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve.” (Jakov 2:10).

Kao takav, čovjek je subjekt Božjega prokletstva. Zbog toga što je čovjek odbacio i ubio Božjega Sina, čovjek nikako ne može da zasluži spasenje i vječni život. Milost je božja zato slobodna odluka da put spasenja učini dostupnim svim ljudima, iako Bog nije obavezan da ikoga spase. To znači da čovjek , od Adama do danas, ne može biti toliko dobar da sam zasluži boravak u Raju. Milošću Bog pruža tu dobrobit, bez ikakvog razmatranja zasluga.

Bog je ljubav; ali kad Bog iskazuje svoju ljubav prema okrivljenom, nečistom, buntovnom grešniku, tada je to milost. Ta ljubav što se ispoljava prema grešniku je zadivljujuća, neshvatljiva i najkontroverznija tema svih teoloških rasprava od Hrista pa do danas. Svi vole i priželjkuju za sebe ljubav i naklonost Boziju, i opravdavaju svoje greske, no ljubav koja se spušta na neke druge grešnike, pa i one nase neprijatelje je nešto što se ovim prvima, sada naprasno "pravdoljubivim", ljudima nikako ne svidja i ne ulazi u glavu.

No zato je milost nešto najčudesnije što se očitovalo čovjeku kroz Hrista, ta ljubav i milosrđe, kada ne zaslužujemo ništa drugo nego srđbu i osudu. Milost se vidi kroz Božje davanje najboljega s neba da spasi najgore na zemlji. U tome se Milost razlikuje od milosrđa - milosrđe se shvata kao neprimanje kazne koju je neko zaslužio, dok je milost primanje dobrobiti koju neko nije zaslužio. Zato iz perspektive nevernika, koji ne zna nista o ovome, milost izgleda kao sreća.

Medjutim, hvala Hristu, Božja milost je činjenica za nas, jer Bog nije odbijen našim grijehom niti ograničen u svom djelovanju. Bog je sve znao i šta smo uradili i šta bi sve mogli učiniti i prije nego nas je spasio, pa ipak je dao svoj život da nas spasi. Zato nema ničega što bismo još mogli ili trebali učiniti kako bismo bili "bolji" za nebo. Božji cilj za nas, nije u tome da učinimo ovo ili ono da bi postali "pravedni". Ono što trebamo učiniti jest, da prihvatimo ono što je Isus već učinio za nas na Golgotskom krstu prije 2000 godina i da živimo naš život u skladu sa principima Božje riječi.  Ako želimo ugoditi Bogu, onda prosto samo trebamo dozvoliti Bogu, da primijeni svoju milost u svakom području našega života. 

To je ono što me impresionira kod Dukljanina, i daje mi da mu vjerujem. On je ovu slavnu pobjedu objasnio Bozijom miloscu. On ne pokušava da učini "svetijim" i "moćnijim" začetnike naše dinastije Vojisavljevića nego što oni zaista jesu. Prikazuje ih kao obične i iskrene ljude kojima je za pobjedu nad nadmoćnijim neprijateljom potrebna "Božija milost"... Naravno to ne umanjuje njihov uspjeh i podvig , niti umanjuje nevjerovatnu hrabrost i srčanost u borbi za svoju otadzbinu, naprotiv. Ovi junaci samo priznaju da im je taj dan zaista bila pokazana izvanredna milost od Gospoda, da im je Ona sačuvala živote i da bez Nje bi izgubili glave i ništa ne bi mogli postići,.. I to je diivna istina.. To mjesto Tudjemili , koje eto znači i simbloziju Boziju milost, i cijela ta čudesna bitka za nezavisnost i slobodu uči nas i svjedoči o Božijoj milosti i nakon hiljadu godina naše crnogorske istorije. Jer zaista bez te milosti i bez Hrista ne bi bilo ni nas, ni Tidjemilske.pobjede, niti Duklje, niti Crne Gore.
Milost nam je zaista potrebna, "Gospodi, pomiluj, Gospodi pomiluj"... Ta nezasluzena Njegova naklonost u svim našim životnim borbama i teškim izazovima na ličnom ali i na nacionalnom planu. Potrebna nam je ta Tudjemilska "Božija milost" koja je sačuvala porodice, naše očeve i sinove, dala nam snagu i hrabrost da se održimo u zli čas, da i danas, kao tada, možemo odoljeti i protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja,i čak nadjačati ga i pobjediti.. Slava neka je zato našem Gospodu i spasitelju Hristu Isusu, po kojm nam se objavi milost. U vijeke vijekova. Amin!

субота, 08. новембар 2014.

BITKA NA TUDJEMILU - DUHOVNA POZADINA

Glava XXXVIII "i kad budete blizu, nemojte se plašiti, već budite hrabri i muški se borite. Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke...

...U to vrijeme neki Baranin, kraljev prijatelj, u namjeri da prestraši Grke, pridje Kursiliju i reče mu: "Čuvaj se gospodaru i budi oprezan i
gledaj kako da se izvučeš, znaj dobro da si sa svih strana opkoljen veoma velikim snagama". Ova opomena se razglasila po logoru i sve obuze veliki strah...

...Grci se zaista počese jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da
se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. “

Istorijski kontekst:

Bitka kod Bara (poznata i kao bitka kod Sutormana ili bitka na Tuđemilskom polju) se odigrala najverovatnije 07.10.1042. godine, neposredno nakonponoći između odreda kneževine Duklje koje je predvodio  knez  Stefan Vojislav i vizantijskih snaga predvođenih dračkim strategom Mihajlom. Bitka zapravo predstavlja iznenadni noćni napad Vojislavljevih odreda na vizantijski logor u planinskim tjesnacima, koji se okončao potpunim porazom vizantijskih snaga i pogibijom 7 njihovih zapovJednika (stratega).

Dok su se Vizantinci vraćali, misleći da su potobili Duklju , išli su kroz uske prolaze koje je od ranije držao pod kontrolom Stefan Vojislav. Njegov plan je bio da iskoristi svoje visoke položaje i da u iznenadnom noćnom napadu razbije vizantijsku vojsku. Kada su se Vizantinci zaustavili i napravili logor da prenoće, Vojislav je njihovom zapovjedniku poslao jednog Baranina koji je trebalo da ga, kao vizantijski prijatelj, ubijedi da je opkoljen ogromnom vojskom i da mu je bolje da odmah bježi da bi se spasao, istovremeno šireći tu vest po samom logoru stvarajući paniku. Tokom večeri se na nebu pojavila kometa (u pitanju je kometa koja se videla 06.10.) , što je unelo dodatni nemir u vizantijsku vojsku.

Narednog dana, tokom noći, Stefan Vojislav je iznenada pokrenuo svoj napad na usnuli vizantijski logor. Napad je otpočeo udarom sa okolnih visova po logoru, kako strelama, tako i kamenjem koje je izbacivano iz svih mogućih sprava za bacanje i kotrljanjem velikog stenja na sam logor, uz glasnu viku i duvanje u rogove čime je stvaran utisak da napadača ima mnogo više nego što ih je zaista bilo. Iznenadni noćni napad zatekao je Vizantince potpuno nespremne i njihove snage su u potpunosti razbijene, čime je Vojislav izvojevao veliku pobjedu.
Knez Stefan Vojislav naslijedivši dukljansko prijestolje od Svetoga Vladimira,  dugo je vremena bio vizantijski vazal…. Ali je ovom pobjedom Duklja izvojevala državnu nezavisnost a Vojislav postao utemeljivačem dinastije Vojislavljevića, prve istorijske crnogorske dinastije. Njegov nasljednik, Mihailo, postat će najkasnije 1077. kralj Dukljanskih Slovena. Pobjeda Dukljana kod Bara 7. oktobra 1042. je prva u nizu istorijskih crnogorskih vojnih pobjeda i slavi se sada kao službeni Dan Vojske Crne Gore. 

biblijska refleksija
Na prvo čitanje ovog drtaljnog i slikovitog prikaza jedno od najslavnijih pobjeda Dukljana za svoju nezavinost, mogu se vidjeti svetopisamski stil prikaza borbe. Naš autor iz Duklje gotovo na identičan način kao Ljetopisci kraljeva Izraela i Jude daje čitaocima jednu duhovnu pozadinu bitke. Kao da se Gopod bije na strani pravednika i da zemaljska bitka prestavlja samo manifestaciju onr još stvarnije bitke koja s dešava u Nebu. To s najbolje vidi kroz ovu mnogo ponavljanu starozavjetnu borbenu izreku " Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke..." i sl. Koju susrecemo u stihovima
5.Mojsijeva 7,24, I predaće careve njihove u tvojeruke da zatreš ime njihovo pod nebom ".. " Suci 4,2, Predade ih Gospod u ruke Jabinu.." itd. Stav koji iz tog proizilazi je dosta kontroverzan, da navodno Bog aktivno ucestvuje u zemljaskim ratovima i istrbljivanju ljudi. D navodno staje n jednu ili drugu stranu ili sto je jos teoloski najopasnije da se zemlajkim ratovima , koji imaju neke prerogative vjerskih, pristupa kao borbi bogova, koj jr veoma cesta predstva u Helenizmu pa i Judeizmu.. U knjizi Jeres kosovskog mita ostro sam kritikovao svetosavski prikaz Kosovske bitke kao neke duhovn bitke u kojoj se bore Andjeli i Demoni, Hrist protiv Alaha i sl. Jer to bi onda bila jedna starozavjetna jeres da se jedan klasican medjunarodni isukob i osvajački rat predstavlja kao neka duhovna bitka. Jer nakon Hrista, uspostavljen je jedan mnogo uzviseniji zavjet izmedju covjeka i Boga, nasa borba nij protiv krvi i mesa, protiv bilo koje nacije ili rase, vec jedino i iskljucivo protiv grijeha, demonskih sila i utvrda u ljudskim umovima. Bitka je duhovna i mi hriscani imamo vlast da "u ime Oca, Sina i Svetoga duha" stajemo "na zmije i škorpije i na svaku nečastivu silu i neće nam nauditi". Nijesmo pozvani da oruzjem i ratom rjesavamo svoje konflikte , vec u jednom potpuno drugom duhu trazimo rjesenja u miru i dijalogu.
Zato i pored jasne slicnosti sa starzavjetnim bitkama Izraela za svoju Obecanu zemlju ja necu povlaciti paralele sa ovom po znacaju ravnom crnogorskom bikom na Tudjemilu za svoju nezavisnost, i pokusavati kao neki da na mala vrata uvedu nacionalizam u hriscanstvo.
Potpuno drugu stvar bih izdvojio kao biblijsku refleksiju u ovom dijlu Ljetopisa. Refleksiju vidim u snagu izgovorene riječi, o kojoj Biblija svjedoci od prvog do zadnjeg slova. Bog je stvorio sve i nebo i zemlju kroz Riječ. I za Riječ i kroz Riječ (Logos) koja je Isus Hrist je došlo sposasenje.
Tako u ovom kratkom prikazu bitke kod Bara, vidimo da su riječi u opredjelile ishod bitke. Da.su preokrenule u pobjedu jednu gotovo bezizlaznu situaciju. Tako se snagom riječi, tim duhovnim mačem, jedna malobrojna Vojislavova vojska uspjela suprostaviti ogrmnoj Vizantijskoj armiji i izbojevati pobjedu.
Naime, jednoj strani se riječima podigao borbni moral i ohrabrila slabašna dukljanka vojska a na drugoj se strani riječima jednog lokalnog mještanina proširio strah kao požar po cijelom vizantijskom logoru. I to takav strah da su se okupatoru počele prividjati stvari u odsudnim trenucima borbe, da su vidjeli ogromne vojske tamo gdje ih nije bilo. Zato i smatram važnim istaći presudni značaj i odgovornost izgovorne Riječ jer ćemo "po njima biti sudjeni" čak i za onu " uzaludno izgovorenu riječ" ćemo odgovarati i polagati račun.

Jer Biblija uci da izgovorena riječ ima silnu kreativnost, a njena ispravna upotreba od
životne je važnosti za pobednički hrišćanski život. To " nevidljivo oruzje" je Dobrosavu (Stefanu Vojislavu) i njegovim sinovima donijelo istorijsku pobjedu koj se i danas slavi u Crnoj Gori, jer "vjera dolazi od propovijedanja riječi". Zato, da bi zaista bila blagoslovljena i  djelotvorna, ta izgovorena riječ mora imati ispravan temelj u Rieči Bozijoj.. Iako i one druge bogohulne riječi nijeu bez uticaja i jos vis nijesu bez posljedica i odgovornosti.
No, ovaj uvodni ohrabrujući poklič Dukljninovog Dobrislava bio je popun onog Davidovog kojeg je izrekao svojim generalima u 2, Sam 10..12  "Budi hrabar, i držimo se hrabro za svoj narod i za gradove Boga svog; a Gospod neka ucini šta mu je po volji." riječ je donijela Hrabrost u srcima. A hrabrost je duhovnog karaktera, kao i što je kukavicluk grijeh (Otkovenje 21.8.) ”A strašljivima i nevernima i nečistima i ubicama i bludnicima i vračarima i idolopoklonicima i svima lažama, njima je udeo u jezeru koje gori ognjem i sumporom, što je druga smrt.”

Toliko je strasljivost prepoznata kao losa osobina da se pominje prva kod nabrajanja smrtnih grijeha zbog kojih neki nece vidjeti spasenje. Carstvo Nebesko nije destinacija za kukavice. Potrebna je hrabrost da bi se bilo hrišćaninom. Svako od nas individualno, mora pokazati odlucnost u vjeri i postaviti svoju nadu u Isusa Hrista, jer ćemo jednog dana, ponaosob, stati ispred Njega, na sudu, kad pređemo iz ovog svijeta u onaj drugi.
Generalno, zato, hriscansto je veliki izazov. Ljudi će vas možda ismejavati, dosađivati vam, podbadati vas zbog vaših uvjerenje koja nijesu "cool". Možda ćete biti i fizički povređeni zbog Onog u kog vjerujete. Potrebno je biti hrabar da bi se čovek izjasnio kao hrišćanin, pogotovu u našoj današnjoj kulturi. Mnogi se plaše šta će drugi misliti o njima, posebno u malim sredinama kao što je crnogorska. Ali ako ste kukavica u smislu da ne možete stati otvoreno kao Hristov sljedbenik i ne možete pratiti Hrista, onda ne možete ni imati ispravan sistem vrijednosti.
Ja ovdje govorim uopšteno o hrabrosti i strahu, koji dolazi od ispravnog ispovjedanja svoje vjere, a ne samo o stavu u nekim borbenim dejstvima. Jer ova tudjemilska borba je samo jedan od plasticnih primjera kako se ovo važno pitanje reflektuje u zivotu i kako strasljivi ljudi iako su mnogostruko faktički nadmocnoji gube bitke i propadaju. A oni koji "imaju srce" i koji su hrabri grabe i odnose nevjerovatne pobjede.
Kako doci do te hrabrosti? Samo kroz silu Riječi Bozije, koja se prima vjerom. Medjutjm, danas u ovom otudjenom sekularizovanom svijetu Biblija nema nikakav autoritet. Ne moze naci u našem obrazovnom sistemu, pa ni svoje mjesto na policma sa drugim svakodnevnim knjigama koje (ne)čitamo, a kamo li nešto više.

A da ne pricmo da danasnji covjek ne uspevaju ni razlikovati Riječ Božju koja daje opštu spoznaju o Bogu i Riječ Božju koju
Bog upotrebljava da bi čovečjem srcu dao vjeru za određenu situaciju. Upravo ta druga vrsta vijere je ona koja stvara čuda i koja donosi čudesne preokrere i pobjede poput ove na Tudjemilskom polju.

U grčkom jeziku na kojem je izvorno pisan Novi Zavjet postoje dve riječi za "riječ", logos i rhema, Reč Božja, logos, stvorila je svijet. Logos je opšta Reč Božja i proteže se od
Postanja do Otkrivenja, jer sve te knjige direktno ili indirektno govore o Reči tj. o Isusu Hristu. Čitajući logos čovjek može primiti svo znanje koje vam je potrebno o Bogu i Njegovim obećanjima; ali čitajući o tome, ne primate vjeru. Primili ste znanje i razumijevanje o Bogu, ali nijeste primili vjeru.

Rimljanima 10,17 koji sno pomenuli pokazuje nam da je materijal potreban za izgradnju vjere nešto više od samog čitanja Reči Božje. "Prema tome, vera dolazi od propovedanja, a propovedanje biva riječju Hristovom." U ovom stihu "reč" nije logos, nego rhema. Vera specifično dolazi slušanjem rheme. Duh Sveti koristi neke stihove iz Pisma (Logos) lično ih oživljavajući nekoj osobi. Kao da prima dar. U našem slučaju iz Ljetopisa to je dar hrabrosti. S tim darom hrabrosti mi našu vjeru stavljamo u praksu. I onda su čuda moguća. Bog je na djelu. Ovako razumijemo pravu duhovnu pozadinu Tudjemilske bitke.

понедељак, 03. новембар 2014.

VOJISLAV KAO GEDEON

Glava XXXVIII "Vidite najdraži sinovi, da je velika grčka vojska, a nas je prema njima jako malo i čini mi se da nikako ne mozemo u borbi da im se odupremo. Učinimo, dakle, ovako;neka dvojica od vas, Gojislav i Radoslav ostanu, a vi ostala trojica uzmite svaki po deset spretnih ljudi sa trubama i rogovima i popnite se na brda pa se po vrhovima brda tako razmjestite da Grci izgledaju u sredini. Ja ću sa ovima koji su sa 
mnom u sred noći provaliti u njihov logor. Kad budete čuli glas trube i roga, isto tako i vi na brdima uokolo oglasite se jekom truba i glasnom vikom."

Istorijski kontekst: 
Najvažniji ostatak antičkog svijeta, koji je djelovao na doseljene Slovene, na ovim našim prostorima bilo je ipak Vizantijsko Carstvo kao neposredni izdanak i nasljednik Rimske Imperije. Dostigavši u prvoj polovini VII vijeka svoju najnižu tačku, ono se postepeno oporavljalo do 11. vijeka, ali nijednog trenutka nije odustajalo od težnje da ponovo zavlada provincijama koje su u medjuvremenu izgubili.
U područjima pod carskom kontrolom osnovane su bile "teme", vojnoadministrativne jedinice sa "strategom", vojnim zapovjednikom na čelu. U svojoj politici preokupacije slovenskih teritorija na Balkanskom poluostrvu od sredine IX vijeka, osnovana je i Dračka tema, veoma značajna 
za kasniji razvoj Duklje i susjednih slovenskih kneževina. Dukljani su tada bili najisturenija južnoslovenska kneževina, najbliži susjed jakog vizantijskog uporišta. Vizantijska vlast u ovim dalekim krajevima održavala se zahvaljujući prevlasti na moru i prije svega bila je ograničena na mjesta na morskoj obali. Na području dukljanske kneževine gradovi Lješ, Ulcinj, Bar i Kotor bili su pod vlašću stratega u Draču, dok su teritorije u zaleđu čvrsto držali dukljanski kneževi. Prihvatanje nove (hrišćanske) vjere medju slovenima otvorilo je puteve širenju hrišćanske kulture i jačim vizantijskim uticajima. Medjutim borbama Stefana Vojislava , odnono Dobrosava stvar se u prvoj polovini 11 . vijeka polako mijenja.

Ali da najprije pojasnimo osnovnu stvar kada čitamo ovaj dio Ljetopisa - Dobroslav kojeg pominje Ljetopis zaporavo je istorijski Vojislav,  koji je rodonačelnik znamenite dukljanske dinastije Vojisavljevica koja će Duklju uzdići kao najsnažniju kneževinu toga vremena. Naime, prema Ljetopisu Popa Dukljanina, kralja Dragimir, o čemu smo pisali u prethodnoj glavi, vladar je Travunije, stric sv.Vladimira, dukljanskog kneza , nasljedjuje njegov sin Stefan Vojislav, odnosno Dobroslav.

Ono što Pop Dukljanin piše o Dobroslavu, 
njegovom ustanku protiv Vizantije i uspjesima u toj borbi, na osnovu vizantijskih izvora pripisuje se Stefanu Vojislavu. Iz nekog razloga Pop Dukljanin je od Vojislava načinio Dobroslava, o čemu nećemo mnogo istraživati, je nam to i nije u fokusu ove stidije o biblijskim refleksijama. Najvjerovatnijom mi se čini prepostavka koju iznise pojedini istoričari da je puno ime Dragimirovog sina i rodonacelnika dinastije bilo  Stefan Dobroslav  Vojislav, upravo kao što je i ime bugarskog cara bilo Roman Gavrilo Radomir.

Na taj način nema potrebe za prepostavkom da se vladar Travunije, Dragimir, ženio dva puta i iz dva braka imao dvojicu sinova: Dobroslava i Vojislava i slicne pretpostavke...

Smatra se da je Vojislav rođen krajem X vijeka i da je oko 1019. godine preuzeo vlast u Duklji kao vizantijski vazal. Jer kada je (Dukljaninov) Dobroslav odrastao pomagao je Vizantincima da utvrde vlast u Duklji savjetujući ih kako da postupaju 
sa narodom.  Nakon smrti Romana III Argira (1028 — 1034) 11. 04., Vojislav je, najverovatnije naredne godine, zbacio vizantijsku vlast. Povod se može naći u politici novog cara Mihajla IV (1034—1041) koju je vodio njegov brat evnuh Jovan Orfantrof. On je drastično povećao poreze i namete, koji nijesu punili samo državnu kasu već i džepove samog Jovana i njegovih rođaka. Pored toga on uvodi slovenskom stanovništvu da plaća poreze u novcu, umjesto dotadašnjeg plaćanja u naturi što dovodi do velikog revolta među Slovenima, koji će na kraju rezultovati otvorenom pobunom. Međutim, Vojislavljev otpor je brzo savladan i on se već 1035./1036. godine našao u Carigradu, kao vizantijski zarobljenik, a upravu nad Dukljom je preuzeo Teofil Erotik.
Krajem 1037. ili početkom 1038. godine, on uspijeva da pobjegne iz zatvora i da se vrati u Duklju iz koje je potisnuo vizantijskog namesnika Teofila Erotika, o čemu svedoči zapis Jovana Skilice.
Tokom zime 1039./1040. godine, jedan vizantijski brod se zbog olujnog vjetra nasukao u Duklji, a njegov tovar, koji je činilo 10 kenterija zlata (7.200 zlatnih nomizmi), je Vojislav zadržao za sebe. Vizantijski car je ovo iskoristio kao povod za napad na Duklju i u proleće 1040. godine je poslao na Vojislava vojsku predvođenu Georgijem Probatom. Međutim, njegove snage su se zagubile na nepoznatom terenu, što je Vojislav iskoristio i potpuno ih razbio.

Unutrašnji nemiri u samoj Vizantiji i nova slovenska pobuna u Pomoravlju koja je buknula 1041. godine pod vođstvom Petra Deljana, onesposobili su privremeno Vizantijsko carstvo da ponovi napad. Ali već naredne godine na vizantijski presto sijeda Konstantin IX Monomah (1042 — 1055) koji u jesen iste godine naređuje dračkom strategu Mihajlu napad na Duklju.

Vizantijska vojska se od Drača uputila prema Skadru i Baru napadajući Duklju sa juga, dok je vizantijskim vazalima raškom županu, bosanskom banu i zahumskom knezu Ljutovidu naređeno da sa svojim odredima napadnu sa sjevera. Pred jakom vizantijskim snagama, Vojislav se povlačio izbjegavajući borbu i prepuštajući im teritoriju, tako da su Vizantinci bez borbe prolazili Dukljom, paleći, pljačkajući i robeći, ulazeći sve dublje i dublje u zetske klance. Iako se nije upuštao u borbu zbog očigledne vizantijske brojčane nadmoći, Vojislav je sa svojim snagama zaposjeo visoke čuke i vrhove klanaca kojima su Vizantinci prolazili.U iznenadnom noćnom napadu Vojislavljevih odreda na vizantijski logor u planinskim tjesnacima, vizantijske snage su potučene do nogu, a tokom borbi je stradalo sedam njihovih zapovjednika (stratega). On je ovom pobjedom, uspio da sačuva nezavisnost Duklje, čime je ona postala prva država koja je uspela da izbori svoju nezavisnost od Vizantije, kao i da proširi svoju vlast na okolne kneževine (Travuniju i Zahumlje) koje su do tada bile vizantijski vazali.

biblijska refleksija 
Ovi uvodni stihovi o borbi protiv brojcano nadmocnijeg neprijatelja neodoljivo.podsjecaju na starozavjetnu privu o Gideonu, jednom od cuvenih "sudija" koji su vladali izraelskim plemenima nakon ulaska u Obećanu zenlju. Biblija kaže da je u vrijeme robovanja pod Madijanima osiromašio Izrailj veoma. Jer su ovi mnogobrojni osvajači koji su došli sa juga, činili nevjerovatan zulum. Kad bi Izrailjci posijali svoja polja, svake godine dolažahu Madijani i Amalici neposredno pred žetvu i na ona zasijana polja, nadirahu kao skakavci, sa bezbrojnim kamilama, sa stadima svojim i šatorima, pa potirahu rod zemaljski i pustošahu zemlju. Kako se to iz godine u godine ponavljalo, u toj krajnjoj bijedi sjetiše se grešni Izrailjci Boga svoga i očajni zavapiše k Njemu. A Gospod se smilova, javi se Gedeonu i reče mu, da ide i izbavi narod Izrailjski iz ropstva Madijanskog. U to vrijeme Gedeon bješe prost težak i rabotaše na svojoj njivi. Pa u prostoti svojoj odgovori Gedeon Gospodu: Čime ću ja izbaviti Izrailja? A Gospod njemu na to: ja ću biti s tobom, te ćeš pobiti Madijance kao jedan (Sud. 6, 16). Ne povjerova u ovu nebesku viziju odmahoprezni Gedeon, jer da je zaista jedan tako krupan posao namenjen od Boga njemu, jednome seljaku iz najsiromašnijeg plemena, Manasijina, i najmanjem u domu oca svojega (Sud. 6, 15). Zato Gedeon potraži od Boga 
neko znamenje tj znak. To je ona poznata priča o runima, I kad mu traženo znamenje biješe dato od Boga, on se pokrenu, objavi narodu volju Boziju, uloži trud i ubrzo sabra 32.000 ljudi za boj. Ali mu tada Gospod reče nešto nevjerovatno: ”mnogo je naroda s tobom, zato im neću dati Madijana u ruke, da se ne bi hvalio Izrailj suprot meni govoreći: moja me ruka izbavi. (Sud. 7, 2). I naredi Gospod Gedeonu da objasni: ko se boji i koga je strah, neka se vrati (Sud. 7, 3). Šta se dogodi? Kada Gedeon to objavi narodu, ne manje nego 22.000 ljudi napustiše front i vratiše se kućama svojim! Ostadoše dakle svega 10.000 njih sa Gedeonom. Ali i ovaj broj bješe suviše velik za Gospoda nad vojskama. Zato zapovijedi Gospod Gedeonu, da dovede vojsku svoju na jedan potok, pa da posmatra, kako će ko da pije vodu. Jedni će zahvatati vodu rukom, prinositi ustima i laptati, a drugi će kleknuti na kolena, pa se nagnuti i piti sa potoka. 
I reče Gospod Gedeonu, da one prve zadrži za boj a ove druge otpusti. Ali onih prvih, koji laptaše vodu iz ruke, beše svega tri stotine ljudi!  No Gospod reče: s tijeh trista ljudi koji laptaše vodu izbaviću vas i predaću ti u ruke Madijane. A Madijana beše mnogo kao skakavaca, i kamilama njihovijem ne bješe broja; bješe ih (Madijana) kao pijeska po brijegu morskom. I trista ljudi imaše zadatak od Boga da pobede toliko mnoštvo! 
Šta učini Gedeon sa tom svojom malenom četom? Nešto slično što je Vojislav dao svojim sinoima i vojnicima. Dade svakome vojniku po jednu trubu u ruke i po jedan lonac vodonosni, a u svakom loncu zapaljen luč. Pa udari noću na Madijane. Kada se približiše Madijanima svaki vojnik zatrubi u svoju trubu i svaki razbi svoj lonac. Kada trista truba jeknuše i trista lučeva sinuše sa svih strana, Madijani se uplašiše, a njihove se kamile zbuniše; niko nikoga ne raspoznavaše u mračnoj noći, nego drug na druga mačem udaraše. I tako jedni se međusobno poklaše a drugi pobjegoše, da na drugoj strani sretnu smrt. Pobjeda Gedeonova biješe potpuna.
Jasno je iz ove priče pouka da rat ne odlučuje broj, neki resursi i sl… nego Bog. Na čijoj je strani pravda.Zato su se u ovoj divnoj prici u Ljetopisu obistinile one proročke riječi: ”jedan čovjek između vas goniće hiljade, jer Gospod Bog vaš vojuje za vas.” 

недеља, 02. новембар 2014.

PRIČEST SV. VLADIMIRA

Glava XXXVI "....Tada kralj, pošto se pomolio, ispovijedio i primio tijelo i krv Gospoda.......

....a držeći u rukama onaj krst koji je bio dobio od cara, reče: "Molite se za mene, gospodo moja, da umirem bez krivice, neka ovaj časni krst, zajedno sa vama, bude meni svjedok sudnjeg dana".

biblijska refleksija

U posljenjim dogadjajima pred pogibiju koje donosi Ljetopis o sv. Knezu Vladimiru u ovoj XXXVI glavi nesumljivo vidimo još jednu jasnu biblijsku refleksiju na cuvenu noć (Veliki četvrtak) kada je Gospod Isus Hrist na posjlednjoj večeri sa svojim učenicima, ostavio svojim sljedbenicima uredbu pričešća kao spomen na njegovo stradanje dokle on opet ne dođe. Vladimir poput svog Gospoda, svjestan nadolazešeg stradanja odlucuje da se pričesti. I ne samo to, već trazi od pokajanih sveštenika podrsku u molitvi poput Hrista na Maslinskoj Gori koji je molio svoje apostole da probdiju zajedno sa njjm  onu famoznu "uru" . I ne mogaše...

No ovaj kratki iskaz o posljednjoj pričesti govori nam dvije vazne stvari. Prvo kroz izraz "primio je tijelo i krv Gospoda" taj ranohrišćanki stav o pričesti, da se prilikom pričešćivanja doslovno konzumira Hristovo tijelo i krv. Znači ne piše da je Vladimir uzeo "hljeb i vino" već da je "primio Tijelo i krv Gospoda"… on je vjerovao da se u ovoj svetoj tajni pričešćivanja  hljeb i vino čudesno pretvaraju u Hristovo tielo i krv.  U toj maloj crkvici u koju je Vladimir na svom putu od Duklje do Prespe, svoje golgote, glavu sklonio, zastao i zavapio Bogu. Pred oltaru desila najstrašnija i najtajanstvenija sveštena radnja kada hljeb i vino, koji su samo predstavljali Tijelo i Krv,postaju pravo Tijelo i Krv Hristova.

Kao da su se iznova mogle čuti riječi iz Jevandjelja " ...A kad su jeli, uze Isus hleb, blagoslovi, izlomi i dade učenicima i
reče: uzmite, jedite, ovo je Tijelo Moje. Tada uze čašu i zahvali, dade im i reče: pijte iz nje svi, jer ovo je Krv Moja Novoga Zavjeta, koja se proliva za mnoge radi oproštaja grijehova. (Mat. 26: 26-28)
U tom lomljnju hljeba i pijenju vina vidjelu su se naznake starozavjetne pashalne žrtve čiji će Hrist postati istinski Jaganjac. Objasnio je svojim učenicima da taj beshvasni pashalni hljeb je sada postao Hristovo tijelo, u istom smislu kao što je pashalno jagnje do
tada bilo žrtv za veliki praznik koji se sjutra imao slaviti u Jerusalimu. A ona čaša vina jeste Njegova krv Novoga zavjeta, u istom smislu u kom je krv bikova i jaraca pod Starim zavjetom: 1 Moj 24; Jev 9.
Pasha je bila najsvetiji praznik u Jevrejskoj religijskoj godini. Proslavljala je poslednji pomor u Egiptu kada su svi prvorođeni Egipćani umrli a Izraelci bili pošteđeni zbog krvi jagnječe kojom su bili poprskani njihovi dovratnici. Jagnje je sled toga bilo ispečeno i pojedeno sa beskvasnim hljebom. Božija zapovijed je bila da se kroz generacije koje će doći, ovaj praznik proslavlja (Druga Mojsijeva 12)
Hrist je svojim učenicima postavio jasnu poruku da ono što je do tada pashalno jagnje i škropljenje krvi predstavljalo žrtvu Gospodnju, tako će hjleb i vino predstavljati Gospodnje tijelo i krv ubuduće., stoga "ovo činite meni na spomen".
Od apostola pa do sv. Vadimira  u ovom smrtnom času pričest je duboko lično učešće u zajednici i u smrti Gospoda Isusa Hrista,  čime je Vladimir posvjedočimo d uprkos nepovoljnim okolnostima i preranoj pogibiji koja mu se spremla on je gajio ličnu vjeri u Spasitelja. Time je proklamovao još nešto mnogo uzvisenije - da će imati udjela i u Njegovom dijelu spasenja koje je učinio Hrist krstu. Zato je još više prigrlio uz sebe drveni krst, vjerujući sa postoji mnogo uzvišeniji put u jedno drugo, Nebesko carstvo.
I drugo što vidimo u ovom kratkom iskazu je da u Vladimirovom činu "večere Gospodnje" se koriste dva elementa: hljeb i vino. Hljeb
koji se lomi je slika Hristovog tijela u kome je Gospod odneo naše grehe na krst (1. Pet. 2:24). A vino nas podseća na Njegovu krv, koja je prolivena za oproštenje naših grijeha (1. Pet. 1:18-19; 1. Jn. 1:7). Upravo u ovom dijelu s ogleda i autentičnost Ljetopisa što je prepoznao i opservirao naš naučnik N. Banašević u svom djelu o istoriji dukljanske države . On primjećuje da se prema Ljetopisu knez Vladimir pričeštio  hljebom i vinom . Takav način pričesta je u crkvi trajao do 12.vijeka a od tada u katoličkoj samo kruhom. Prema katoličkoj vjeri je Isus Hrist pod "prilikom kruha" kao i pod "prilikom vina" potpuno i živo, tijelom i krvlju, dušom i božanstvom potpuno prisutan, za razliku od drugih teoloskih uvjerenja koja kažu da je u kruhu prisutno samo tijelo a u vinu samo krv. Tako po katolickoj teologiji za potpunu i pravu pričest nije nužno da bude "pod obje prilike". Teološki posmatrano dovoljna je pričest pod samo jednom prilikom. Iz ovakvog vjerovanja u srednjem vijeku se razvila praksa da se laicima ne pruža prilika za pričest pod obje prilike, a kasnije je i izrijekom zabranjeno laicima dijeliti pričest pod obje prilike, što je bilo utemeljeno opasnošću da se zbog gužve i sl, kalež prolije i tako "obeščasti krv Kristova". Ipak treba reci da danas je pričest pod obje prilike opet moguća u katoličkoj crkvi za sve vjernike koji se mogu pričestiti pod jednom prilikom, crkva preporuča podjelu pričesti pod obje prilike posebno na veliki četvrtak. No to još nije posvuda praksa.

Na kraju, da od ovih teoloskih detalja, se ipak vratimo suštini.ovog ulomka iz Ljetopisa, a to je Pričest jednog umirućeg sveca koji traži zajednicu sa svojim Spasitelem, kao zaloge budućeg vaskrsenja i besmrtnosti, po onoj Hristovoj "Koji jede moje telo i pije moju krv ima život večni; i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan (Jn. 6,54).

U toj Tajni Svetog Pričešća mi se ponovo sjedinjujemo s Bogom i zadobijamo slobodu od vlasti smrti. Smrt je i posljedica grehopada naših praroditelja, koji su otpali od Boga, pa su oni, a u njima i svo čovječanstvo, izgubili dar besmrtnosti. Iako mu po zakonima zemaljskog života predstoji da okusi smrt, ona za sv. Vladimira ali i za sve istinske hrišćane postaje neki formalan čin, koji više nema pređašnje zastrašujuće značenje. Nijesu bez razloga prvi Hrišćani dan smrti nazivali rođenjem za vječni i blaženi život. Hristove Tajne jesu Božanstvena hrana koja tajanstveno i neprijemetno mijenja našu prirodu, pripremajući je za večni život u Carstvu Nebeskom.