среда, 29. октобар 2014.

DRAGIMIROVA ZABLUDA SA SVETINJOM

Glava XXXVIII  “Kad to Dragimir viđe, zgrabivši svoj mač pobježe u crkvu i stade da se odatle brani isukanim mačem.” …. Tada se nekoliko njih popnu i odozgo probiju krov crkve, pa bačajući u nju kamenje i drva, ubiju ga…

Istorijski kontekst:

Dragimir ili Dragomir bio je srpski vladar Travunije i Zahumlja iz dinastije Vojislavljevića s početka 11. veka, odnosno oko 1000. do 1018. godine. Bio je sin kneza Hvalimira, vladara Travunije i prvog
poznatog vladara dinastije Vojislavljevića. Oženio je ćerku raškog Župana Ljutomira. Sa njom je imao sina Stefan Vojislava koji ga je naslijedio. Jedini sačuvani srednjovekovni izvor koji pominje vladara Dragimira je Ljetopis popa Dukljanina, u poglavljima 34-37. Godine 1009. ili 1010. bugarski car Samuilo okupirao je Dragimirove zemlje, zajedno sa Dukljom, dijelom Bosne i Raška  Dragimir se povlači pred bugarskom vojskom u planine, ali je ubrzo u pregovorima sa carem Samuilom dobija da upravlja Travunijom i Zahumljem kao njegov vazal. Samuilo je prethodno napravio sličan dogovor u Duklji sa Jovanom Vladimirom, sinom
i nasljednikom njegovog brata Petrislava. Nakon Vladimirove pogibije u 1015.
godine od strane Samuilovog nasljednika Jovana Vladislava, posljednjeg vladara Prvog bugarskog(makedonskog) carstva, u prvoj polovini 1018, Dragimir je krenuo u Duklju u pratnji svojih vojnika sa namjerom da preuzme vlast nakon smrti njegovog bratanića kneza Vladimira. Kada je došao u Kotor, stanovnici ovog grada pripremili su gozbu za njega na malom ostrvu u Boki Kotorskoj. Dragimir je otišao tamo sa samo nekoliko njegovih ljudi, koji nisu mogli da ga brane protiv Kotorani, koji su ga na prevaru ubili. Nakon toga, njegovi vojnici vratili su se u Travuniju. Dragimirov sin Stefan Vojislav postao je vladar Duklje u 1030. godine.

biblijska refleksija

U životu Dragimira ne nalazimo nista od svetog zivota njegovog bratanca Vladimira. Medjutim, ovaj momenat ulaska u crkvu tj. svetinju da bi se izbjegla pogibija ima višeznačne biblijske refleksije i nije rijedak slučaj u istoriji.  Neki ljudi n taj način pokusavaju da se izbave, vjerovatno racunajući da će krvnici ili osvjetnici da se predomisle zbog "svetinje" i da će oprostit ili odustati od likvidacije. 
Na sličan primjer nailazimo u starozavjetnoj Knjizi o kraljevima. Kralj David je bio na umoru, njegova porodica je bila brojna. Solomonove šanse da se domogne kraljevstva bile izuzetno male. Na vlast je došao neskrivenim spletkama svoje majke i dijela vladajuce politicke i vjerke elite. Njegova je majka, samo jedna od Davidovih žena, uz pomoć proroka Natana, isposlovala je da mu nasljednik na prijestolju bude njen sin Solomon. No njegovo preuzimanje prijestolja nije bilo jednostavno. Solomon je protiv sebe imao jaku tradicionalističku stranku koju su predvodili vojskovođa Joav i Avijatar. Oni su željeli da na prijestolje postave Adoniju, najstarijega Davidova sina, kojemu je po pravu primogeniture i pripadalo prijestolje. Solomon je poslao Benaju, sina Jojadina, zapovjednika tjelesne kraljevske garde, da ubije Adoniju. Svestenika Avjatara nije ubio, ali ga je poslao u izgnanstvo samo zbog toga što je za vrijeme vladanja njegovog oca Ovaj je nosio Kovčeg saveza i bio dobar Davidov prijatelj. Vojni ko!andant Joab je uvidio svoju bezizlaznu poziciju. Odlazi u Šator Gospodnji (tadašnje centralno svetilište) i hvata se za rogove žrtvenika da bi bio pošteđen.
Kralju su to dojavili. Kralj posla Benaju da ubije Joaba. Ali je Benaja odbio ubiti Joaba u Šatoru da ne obeščasti sveto mjesto. Vratio se kralju, a kralj mu zapovijedi da ga ubije u Šatoru. Benaja je izvršio kraljevu zapovijed. Sveto mjesto je po nekom starom običaju pružalo azil onima koji počine ubistvo nehotice, ali ko namjerno ubije svojega bližnjega, trebao se pogubiti.A Joab je za zivota nekoliko puta hladnokrvno to učinio.

Starozavjetni Prorok Agej u svojoj knjizi otkriva u vezi ovoga jos jedan mnogo važniji duhovni princip kad su u putanju "svete" stvari, kroz pitanje koje je postavio cijelom zboru u Izrailju: "Ako bi se ko necist od mrtvaca dotakao cega svetoga, hoce li biti necisto? A svestenici odgovorise i rekose: bice nečisto, jer jevrejski zakon kaze: "Ko se dotakne mrtva tijela covecijega pa se ne očisti, onaj je oskvrnio šator Gospodnji; za to da se istrebi ona dusa iz Izrailja;" (4. Knjiga Mojsijeva, 19:12).
A onda im Agej odgovori na sv ovo i rece: "Takav je taj narod i takvi su ti ljudi preda mnom, govori Gospod, i takvo je sve delo ruku njihovih, i što god prinose tamo, nečisto je" . Ovo manje-više svako zna, i pojašnjava uzaludnost sveg ovog ukrivanja unutar svetinje. Medjutim Agej je postavio jos jedno pitanje narodu: "Gle, ako bi ko nosio sveto meso u skutu od haljine svoje, ili bi se skutom svojim dotakao hljeba ili variva ili vina ili ulja ili kakvoga god jela, bi li se osvetio? A sveštenici odgovoriše: ne" (Agej 2:12).
Prorok unda upita: " Da li posvećeno mesto prenosi svetost na svestenikovu odeću?". Odgovor je bio: "Ne!".
Agej je zakljucio: bliskost sa svetim stvarima ne znači da si i sam svet! Jer ti ljudi su mislili (kao što evo čine već hiljadama godina) da ce  pomoci sto necisti ulaze na "sveta mesta" da su "sveti narod",samo zato što je sama zemlja na kojoj žive sveta (o tome sam govorio u knjizi Jeres kosovskog mita u dijelu o svetom srpstvu i kosovu kao "svetoj zemlji) .
Isto tako, mnogi nazovi vjernici u vrijeme Ljetopisa i danas ubedjuju sami sebe da su
ispravni pred Bogom sve dok dolaze u njegov dom, ili da će im pomoći ako bježe u crkvu kao u kakvu razbojničku jazbinu (poznata je ta novozavjetna priča o Isusu u Hramu kada bičem tjera trgovce "svetih predmeta" i relikvija.
Pa i neki veoma religizni ljudi , koji u svome srcu nose ponos i prezrenje prema drugima, misle da će Bozja svetost nekako preci na njih kroz slavljenje i molitve svestenika.  Medjutim, ni pjevanje u crkvenom horu, ni dobra djela kroz crkvene aktivnosti, jer  ni jedna od duhovnih praksi ili crkvenih objekata same po sebi ne mogu ocistiti čovjeka od njegovog grijeha, već samo iskreno pokajanje i vjera u Hristovu otkupljujuću žrstvu na Krstu Golgote . Moze bili ko dolaziti na sastanku i uživati u atmosferi ili se skrivati u "svetinju" od krvnika, ali to neće promijeniti njegovu duhovnu poziciju pred Bogom, i uciniti ga "svetim". Jer ko god zivi u grijehu tj, sve dok ga dodiruje ništavilo, tama i smrt , "svetinja mu n može pomoći! S druge strane, naprotiv, smrt i grijeh su prenosivi. Greh je kao zarazna bolest − siri se na sve sto dotakne! Ako te grijeh dodiruje na bilo koji nacin, on pocinje da se širi po cijelom tijelu i duši.
Prorok Agej je kroz ovaj primjer objasnio Izraelu (svetom narodu) zasto je Bog uskratio svoj blagoslov nad Izrailjem. Udario ih je sušom, gradom i bolestima, i donio nezadovoljstvo, ekonomski haos, pustoš, slabe prinose. Sve zbog toga sto  su nečisti stajali pred njegovim oltarom! Nijesu pazili na svoje posvecenje, postali su pokvareni i nemoralni, a dolazili su u crkvu i prisustvovali raznim ritualima okorijelog i nepromijenjenog srca. Uzalud!
Tako je i Dragimiru bilo uzaludno sve, u zabludi je bio, da će crkvene prostorije pružiti nekakvu posebnu "duhovnu" zaštitu .

уторак, 28. октобар 2014.

OSVETA GOSPODNJA


Glava XXXVI : "A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća.
Tako dok je bio pred Dračem, jednog dana kad se gostio, odjednom mu se pojavi naoružani vojnik u liku svetog Vladimira, i obuzet strahom poče na sav glas vikati: "Pritrčite, moji vojnici, pritrčite i odbranite me,
jer Vladimir hoće da me ubije!" I ovo izrekavši, usta sa svoga prijestola da bi pobjegao, ali ga odmah pogodi anđeo, sruši se na zemlju
i umrije tijelom i dušom. Tada njegovi sinovi i vojnici i sav narod, obuzeti velikim strahom i nemirom, zapale vatru po logoru i iste noći
pobjegoše svako u svoje mjesto. I tako se dogodi da najgori ubica, koji sjedeći za ručkom bijaše naredio da se Vladimiru posiječe glava, i učini ga mučenikom, sam bude pri ručku ubijen, kako se dokazuje anđeo satani.”

Istorisjki kontekst

Trebamo jos jednom podvuci, iako nam je to u drugom planu, da Ljetopis ima svoju  istorijsku utemeljenost. Vladimir je istorijska licnost a njegova tragična smrt istorijska činjenica, koju su mnogi istoricari potvrdili.
Već su prvi istraživači primijetili da se XXXVI glava Ljetopisa, koja obrađuje život dukljanskog kneza Vladimira, izdvaja od ostalih odjeljaka Dukljaninovog spisa. Smatra se, ne bez ozbiljnih prigovora, da ova glava predstavlja jednu cjelinu, jedno crkveno žitije, koje je napisano odmah poslije Vladimirove smrti, koje je Pop Dukljanin, u integralnom ili prerađenom obliku, unio u Ljetopis. Diskusija o karakteru ovog žitija, o vremenu kad je, na kom jeziku i kojim povodom napisano još nije okončana. Vladimirovo zarobljavanje od strane Samuila, brak sa Samuilovom kćerkom Kosarom, povratak u Duklju i tragična smrt u Prespi,imaju u Dukljaninovom izlaganju snagu ubjedljivosti. Kao najjači argument za vjerodostojnost ovog odjeljka u Ljetopisu navodi se što o Vladimiru govori slično i vizantijski ljetopisac Jovan Skilica, koji je živio ranije od Popa Dukljanina. O mučeničkoj smrti kneza Vladimira Skilica govori na dva mjesta. Prvi put pri opisu namjere cara Vasilija II da poslije zauzeća Ohrida, 1015. godine, pođe prema Draču koji je bio u rukama Vizantinaca, pa nastavlja: 
''Jer dok je Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije vladao Vladimir, po kćeri Samuilov zet, čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrlina, prilike su u Draču bile mirne. A kad Jovan pogubi Gavrila, i kad ovaj (Vladimir) bi prevaren i povjerova zakletvama koje mu Jovan dade preko Davida, arhiepiskopa Bugarske i sebe njemu predade i poslije kratkog vremena bi pogubljen, onda se tamošnje prilike uveliko poremetiše i uzburkaše, budući da je Jovan iz dana u dan, često preko svojih vojskovođa ili sam, lično pokušavao da ponovo osvoji grad”. 

Još jednom Skilica spominje Vladimira, povodom pogibije Jovana Vladislava kod Drača 1018. godine. Nabrajajući članove makedonske vladarske porodice, koji su se predali caru Vasiliju II, u logoru kod Ohrida, Skilica spominje ''ženu Jovana Vladislava koja je sa sobom vodila tri sina i šest kćeri i vanbračnog sina Samuela, i od Radomira, Samuilovog sina, dvije kćeri i pet sinova, od kojih jedan bješe bez očiju, budući da je od Jovana bio oslijepljen, onda kad je pogubio Radomira, Samuilovog sina, sa ženom i Vladimira njegovog zeta''. 
Zato mozemo zakljuciti da se Skilica uz odredjene nemale razlike slaže u bitnom sa Popom Dukljaninom da je Vladimir bio oženjen Samuilovom kćeri i da je na prevaru ubijen od Jovana Vladislava 1015.godine.

biblijska refleksija

Ovo je veoma vazan dio ljetopisa koji ima duboke teoloske implikacije za analizu Ljetopisa. Ja bih rekao da citavo ovo zitije sv. Vladimira, pravednog mučenika ne bi bilo tako snazno da nije ovog odeljka koji pokazuke gnjev Boziji i direktnu natprirodnu intervenciju nad dusmaninom koji je pogubio jedno tako plemenito ljudsko bice kao sto je bio Vladimir. Ovakvo uspostavljanje nebeske pravde i izlice suda danas bi naisla na osporavanje savremene teologije koja je sklona samo isticanju Božje ljubavi na račun Njegove svetosti. Ona prenaglašava činjenicu da je Njegova ljubav neograničena i teži obezličavanju ideje Bozije odmazde za stradanje pravednika koji nije uzimao sud u svoje ruke. Svemir je, kako neki teolozi kažu, kao žica pod naponom koja će neizbježno opeći one koji dođu u nedozvoljen dodir s njom. Mnogo je istine u slici »žice pod naponom«. Ja mogu skoro vidjeti taj gnjev Boziji koji se nagomilavao gledajuci dokle su ljudi spremni da idu protiv Boga i protiv njegove djece. Iako nas Biblija uči da zlo donosi sopstvenu platu (Osija 13,9; Jeremija 6,19; Priče 26,27; 28,6.10; Psalam 34,21; 37,14.15), ne smiju se prenebregnuti djelovi koji kazu da su hriscani "zenica oka Njegovoga" da ko dira djecu Boziju ubada prst u zenicu oka Gospodnjega.
Svakako pojam Božjeg kažnjavanja zlih ljudi najčešće se sastoji u tome što ih On prepušta njihovoj zlobi (Rimljanima 1,24-28); Psalam 81,12; Dela 7,42), kojom svojim namjernim ostajanjem u grijehu žanju njene strašne posljedice.
Ali moramo razumijeti da kada Pismo govori o Bogu koji ubija, kao i u ovom djelu Ljetopisa o pogibiji Vladislava, takvo "ubijanje" je zapravo djelo neprijateljske vojske ili zlih ljudi (Jeremija 33,4.5). U 1. Dnevnika 10,14 čitamo kako Gospod »ubi« Saula zbog njegovog prestupa, ali 4. stih kaže kako »Saul uze mač i baci se na nj«.
Medjutim, mnogi teolozi će otići dotle da tvrde kako Bog nikad ne ubija; On samo dopušta sotoni da oduzme život kad god to odgovara Njegovim planovima. Takvo shvatanje, osim toga, nije samo biblijski neodrživo; naprotiv, ono se temelji na nelogičnoj pretpostavci po kojoj je sotona uvijek spreman na saradnju s Bogom, ubijajući sopstvene sluge koji ometaju sprovođenje Božje volje! Pa i kad bi to bilo tačno, to Boga ne bi zaštitilo od odgovornosti za oduzimanje ljudskog života. Iako David Uriju Hetejina nije lično lišio života, on je i dalje bio kriv zato što je »Uriju Hetejina ubio ... mačem« (2. Samuilova 12,9). Prema tome, ne doprinosi razumijevanju stvari ako kažemo da Bog samo »dopušta« sotoni da oduzme život. Ako Bog hoće da demoni ubijaju, a ne anđeli, kako ga to čini manje odgovornim?

Drugi argument ove "teodiceje" koji potežu oni koji odbacuju tvrdnju o "gnjevnom" Bogu koji se sveti jeste da ono što mi ljudi ne smijemo da činimo, ne smije ni Bog da čini. To nam na prvi pogled izgleda razumno. Ali ako poslužimo analogijom odnosa između djeteta i roditelja, koja je veom česta kada govorimo o Nebeakom ocu. Mnoge stvari koje su zabranjene djeci (»Ne diraj ključeve od automobila«) nisu nedopustive tek same po sebi; one su zabranjene samo zbog toga što djeca nijesu u stanju da ponesu odgovornost odraslih.To se isto odnosi i na odnos između Boga i nas. Bog nam zabranjuje određene stvari koje sâm može savršeno legitimno da čini. Bog nam zabranjuje da se svetimo, a sâm vrši osvetu (Rimljanima 12,19) ? kako čine i Njegovi ljudski pomoćnici, građanske vlasti (Rimljanima 13,1-5). Osveta, sama po sebi, nije nedopustiva, ali Bog zna da se nama ne može povjeriti da korektno izvršavamo osvetu, ako se odnosi na nas. Zato kaže "...Moja je osveta, Ja ću uzvratiti" (Rim.12.19b)
Mada je Božja osveta često indirektnog karaktera, postoji i uvjerljivo biblijsko sjvedočenje o Božjoj aktivnoj, direktnoj osveti. Oni veoma poznati starozavjetni tekstovi kojima se opisuje Božji karakter, potvrđuju činjenicu da je On istovremeno i krajnje dobar, pun ljubavi i praštanja, i krajnje revnostan u pogledu kažnjavanja i osvete (2. Mojsijeva 20,5; 34,6.7; 5. Mojsijeva 7,9.10).
I u Novom zavjetu se ponavlja isti dvojni naglasak: Bog spasava i pogubljuje (Jakov 4,12). Jedna od najsnažnijih slika Božje osvete nalazi se u Otkrivenju 19,11-21 ? i baš to je predstavljanje Sina! Isti zavjet koji kaže »Bog je ljubav« kaže i »Bog je oganj koji spaljuje« (Jevrejima 12,29). On je osvetnik (Rimljanima 12,19; Jevrejima 10,30). I Isusa je obuzimao gnev (Marko 3,5; upor.: Otkrivenje 6,16). On je prokleo, uništio smokvu i istjerao trgovce iz zbornice (hrama) (Marko 11,12-17). Isus je govorio i o Božjem gnevu (Jovan 3,36), predstavljajući Boga kao cara koji nemilosrdno kažnjava i ubija nepokajane (Matej 18,34.35; 22,7; Luka 12,46; 19,27). Tako vidimo da Novi zavjet nedvosmisleno uči o Božjem gnjevu, kako to čini i Stari zavjet. Ljudski gnjev se, razumije se, vrlo često hrani povređenim ponosom i egom. Takav nije Božji gnjev. Voleti ono što je dobro znači mrzeti zlo koje mu je suprotstavljeno (Jevrejima 1,9); prema tome, gnev i ljubav su dve strane istog novčića. Možda je to razlog što je Jovan, apostol ljubavi, bio taj koji je napisao najupečatljiviji prikaz Božjeg gnjeva u Novom zavjetu ? knjigu Otkrivenje. Antiteza ljubavi nije gnev nego ravnodušnost. Naime, Bog je sve drugo samo ne ravnodušan.  On je uznemiren kada Njegova djeca zađu na stranputicu ili su objekat ljudske pakosti i zlostavljanja. Božja mržnja prema zlu jednako je jaka koliko i Njegova ljubav prema dobru. Njegova svetost je bezopasna za ono što je pravo, a zloćudna za grijeh, baš kao što vatra može da znači i udobnost i razaranje. Njegova je slava otrov za zlo, kao što je kiseonik, koji je životno neophodan za ljudska bića, na drugoj strani otrovan za određene vrste bakterija. Dobro je jedan teolog rekao "Bog je kao materija, a grijeh kao antimaterija pa tako, kad god dođe do dodira materije i antimaterije, nastaje holokaust/ opšte uništenje".
Većina biblista slažu se da Hristos, u Mateju 5,38-48, zakon lex talionis ne odbacuje kao sudski princip, nego kao princip lične osvete. Pogrešno je kada čovek kao pojedinac uzme zakon u svoje ruke. Osveta pripada Bogu (Jevrejima 10,30) i onima koje je On za to odredio. Iako je svoje slušaoce na Gori Isus upozorio »da se ne brane oda zla« (Matej 5,39), u Rimljanima 13,4 kaže se za vlasti koje su postavljene u zemlji da su »Božji sluga, osvetnik na gnev onome koji zlo čini«. Građanske vlasti imaju pravo primene retribucije.
Prema tome, »oko za oko« i dalje je važeći princip nauke o pravu -kažnjavanje primjereno učinjenom zločinu. Ovo se zapravo reafirmiše u Propovjedi na gori, u Mateju 7,1.2: »Ne sudite da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam suditi; i kakvom merom mjerite, onakvom će vam se meriti.«
Da zavrsimo, ova natprirodna osveta koja j opisana u Ljetopisu, je na neki način plata tj osveta za nevinu krv sv. Vladimira, koji nije na nepravdu uzvracao nepravdom, niti se oruzjem suorostavljao zlu. Vec je cekao na Boga.. I stigao je odgovor.
»Pravedno je u Boga«, kaže apostol Pavle, »da vrati muke onima koji vas muče« (2.Solunjanima 1,6).
Krvnik Vladislav je platio glavom za mučko ubistvo pravednog Vladinira, kao sto je bilo i sa Pilatom, Judom i svim onima koji uprljase ruke krvlju pravednika..

DRVENI KRST


Glava XXXVI "...Njemu kralj odvrati: "Znamo da Gospod naš Isus Hristos, koji je za nas stradao, nije bio raspet na zlatnom ili srebrnom, već na drvenom krstu.
Zato, ako je tvoja vjera prava, i ako su tvoje riječi prave, pošalji mi po sveštenim licima drveni krst, pa ću doći, budući da se, vjerom i vrlinom našega Gospoda Isusa Hrista, uzdam u životvorni krst i dragocjeno drvo..
...a držeći u rukama onaj krst koji je bio dobio od cara, reče: "Molite se
za mene, gospodo moja, a da umirem bez krivice, neka ovaj časni krst,
zajedno sa vama, bude meni svjedok sudnjeg dana...
...Zatim poljubi krst, oprosti se s episkopima u miru i dok su svi
plakali, izađe iz crkve, a odmah ga pred crkvenim vratima ubiše vojnici.
Glava mu je odsječena 22. maja. Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i
sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale".

Istorijski kontekst:
Nakon smrti, cara Samuila nasleđuje ga njegov sinovac Vladislav, koji ubrzo poziva svog zeta kneza Vladimira da ga posjeti u Prespu i kao znak da mu se ništa neće dogoditi, šalje mu zlatni krst. Znajući da je Vladislav prevrtljiv, knez Vladimir zatraži da mu pošalje drveni krst, jer "na njemu je Spasitelj razapet". Vladislav uputi tri monaha sa drvenim krstom, ali čim je Vladimir došao u Prespu, bio je ubijen na vratima crkve 22. Maja  1015 godine. U trenutku pogubljenja imao je drveni krst u rukama, sa kojim je i sahranjen u Prespi.
Ako je ovo kratko žitije svetog Vladimira i njegova ljubav sa Kosorom centralni i najknjizevniji dio Ljetopisa popa Dukljanina, kao što mnogi kažu, onda je tema o krstu kao simbol hristolikog podviga ovog naseg "svetog kralja"centralna tema tog žitija.
Nije ni čudo što je upravo drveni krst na kojem je na podmukao način stradao ovaj naš svetitelj postao zaštitni znak njegovog kulta koji eto nesmanjenom gorljivoscu traje punih 1000 godina.
Popularnost kulta blaženog kneza Vladimira bila je naročito izražena u okvirima srednjevjekovne Zete, da bi se koji vijek kasnije poštovanje ovog kulta prenijelo na okolne zemlje (Albaniju, Srbiju i Makedoniju), a preko dijela popa Dukljanina priča o Vladimiru i Kosari postala je rado čitana u širim kulturnim krugovima Dalmacije i Dubrovnika.

O tada sve do danas nakon tolikih godina na najjužnijoj crnogorskoj planini Rumiji, na Duhove ili Trojčin dan, odvija se procesija, đe lokalno stanovništvo po utvrđenom ritualu iznosi na najveći vrh Rumije najstariju crnogorsku relikviju – krst sv. Vladimira.

biblijska refleksija

Vladimir svojim postupkom i cijelim svojim životom slijedi jednu od najvećih Hristovih zapovijesti, koji su držali svi Njegovi učenici, od apostola do danas. Ta Gospodnja zapovjest je put krsta:

"Tada Isus reče učenicima: "Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i za mnom ide.". (Mat. 16, 24)

Zato apostol Petar kaze u svojoj poslanici
"Hristos postradao za nas, ostavljajući nam primer da idemo Njegovim stopama" (1. Petr. 2, 21).

Zato taj Vladimirov drveni krst nije samo "oblik" ili "simbol" ili "znak" Hrista, nego je i jedinstveni način življenja njega i svih iskrenih hrišćana Kao što je istinski Hristos nezamisliv bez krsta, tako je i istinski hrišćanin nezamisliv bez krsta, tj. bez učešća
u krstu Hristovom, kao što nam kaže i sâm Spasitelj: "Ko ne nosi krsta svojega i za mnom ne ide, ne može biti moj učenik." (Lk. 14, 27).
Taj krstonosni život podrazumijeva da se
razapne naš stari čovjek - tijelo sa strastima i željama" (Gal. 5, 24). To su sve one grešne misli, egocentrizam i samoljublje. Koje radja  maloverje i neverje; ravnodušnost prema
bližnjem, i još gore, iskorišćavanje bližnjeg; tjelesna uživanja i obožavanje tijela; gramzivost i srebroljublje;

Zato Hristov učenik ap. Pavle i kaže: "A ja, Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim osim krstom Gospoda našega Isusa Hrista, kojim se meni razapte svijet i ja svijetu" (Gal. 6, 14).
Jer , kako kaže dalje apostol :"Ako trpimo, s Njim ćemo i carovati" (2. Tim. 2, 12). Ovaj stav je u životu pokazao sv. Knez Vladimir, koji je pored ovog zemaljskog stalno na umu imao ono drugo, mnogo izvišenije carstvo kojem je žudio, to je Carstvo Nebesko. Zato mu krst nije bio teret već smiso života. Ovim odnosom bivao je uzdignut na jednu drugačiju ravan postojanja i potpunog predanja u Bozije ruke, u kojem se ponovo dobija mir, spokojstvo i vjera koja pobjedjuje ovaj svijet. Hrišćanin Vladimir , nije naivna budala koja upada u zamke moćnika, ne on u sebi ima puzdanu ljubav Božiju za svakoga, onu koja sačinjava netruležnui i neiscrpivu stvarnost, zato oseća da ima najveću od svih radosti , radost vječnoga života. Veću nego
što sve stvari ovoga sveta mogu da mu pruže, veću i od samog njegovog postojanja za kojeg bi se navodbo trebao mačem boriti. To je činjenica koju vrlinski ljudi otkrivaju u svom stradanju. Zato je Hrist išao u Jerusalim na praznik iako j znao da će ga razapeti; zato je Pavle takodje išao u Jerusalim iako je dva put bio upozoren od proroka da će biti svezan i bačen u tamnicu i jos mnogo slicnih primjera..
Oni svi su uzimali Hristov Krst i išli radosno sa njim. Jer Krst se daje čoveku kako bi uspeo da otkrije Boga u jednoj drugoj ravni postojanja, u jednoj apofatičkoj dubini. Ali,
takođe, i da se drugima pokaže da postoje i takvi koji mogu ostati sjedinjeni sa Bogom čak i onda kad izgube sve što imaju, pa i onda kad izgleda da i sâm Bog izmiče ispred njih.
Sv. Jovan Zlatoust "Besjedu o krstu" počinje sljedećim riječima: "Krst je temelj našeg spasenja, krst je pretpostavka bezbrojnih dobara."
U trudu i naporu podviga i krstonosnog života sv. Vladimira krije se najtajanstvenija i najistinskija radost i spokoj, tome su se na gotovo spontani način podizale generacije crnogoraca u duhu hrišćanstva koga je kod nas utemeljio nas prvi svetitelj .. Nase majke koje su mogle su gledajuci na Vladimira odgajati svoje sinove kao istinski slobodne ljude koje mogu da postanu vođe u borbi za nacionalnu slobodu, na ovaj mnogo uzvišeniji način, bez egocentrizma i vlastohleplja.

Pa upravo u ovome je odgovor zašto je Vladimir traži drveni a ne zlatni krst? Jer je Vladimir znao šta ga čeka, ali j poslao poruku svojem krvniku da njega ne zanima zlato i danajski darovi njegovoga šuraka. Da ga nika i nije zanimalo bogastvo i raskoš trona makedonske države, već tron i raskoš trona istinskog Cara na carevima, kojeg je postao dionik slavnom i otkuoljujućom žrtvom na drvenom krstu Golgote, cara koji je nosio trnovu krunu.
I ne mislim da je podjela na zlatne, srebrn i drvene (tisove) krstove nesto što je uopste relevantno za analizu ovog žitija svetog Vladimira. Naprotiv mnogo je relvatnija jedna druga podjela koju je učinio jedan od poznatih zapadnih crkvenih otaca, bl. Avgustin, koji je rekao: "Poznajem tri krsta.
Jedan krst koji spasava, i to je krst Hristov. Tim krstom se spasava i čovek. Drugi krst je krst razbojnika raspetog s desne strane. A poznajem i treći krst kojim čovek može izgubiti vječnost. To je krst razbojnika
raspetog s leve strane. Tipovi ovih ljudi (dvojica razbojnika), predstavljaju celokupno čovječanstvo. Krst razbojnika s desne strane
prihvata i preuzima na sebe krst Hristov. Krst razbojnika sa leve strane predstavlja onaj deo čovečanstva koji ne prima krst Hristov i tako se gubi. I uopšte, krst ne možemo izbeći ni na koji način."
Vladimir je duboko u sebi znao ovo o čemu Augustin govori. Znao je da krst svoj svako nosi, i da je stradanje neminovno, "drveno ili zlatno", svejedno je.. Medjutim, mi biramo kako ćeno živjeti i koju ćemo stranu izabrati,  Carstvo nebesko ili carstvo zemaljko. Krst hristov ili krst razbojnika. To je prava simbolika drvenog krsta koji se svake godine izdiže na vrh Rumije. Nije bitna "svetost tisovine" već je bitan "kvalitet stradanja" da li je za Hrista ili za svoje sebicne interese.. U tome je razlika.. Vladimir je napravio svoj izbor, i zato je postao svetac ciji kult zivi i danas. Koji spaja ljude, spaja nacije, cak spaja i vjeroispovjesti.. Jer umro je 39 godina prije velike šizme (1054) i bio je proglasen za blazenoga i ođ Rima i od Carigrada.. Zato je jos veci njegov krst i zato je dragocjen i zato svijetli sa Rumije na cijelu nasu domovinu.

субота, 25. октобар 2014.

KORIJEN KOSARINE HRABROSTI

Glava XXXVI "..Kada je to čula kraljica Kosara, zadržavala ga je govoreći:"Moj gospodaru...

..nemoj ići da ti se, daleko bilo, ne desi kao mom bratu, već pusti  mene da odem i da vidim i da čujem kako se kralj drži. Ako hoće mene da pogubi, neka me pogubi, samo da ti ne stradaš".

biblijska refleksija

U prethodnom poglavlju smo govorili o cudesnoj oslobadjajuvoj i spasonosnoj sili ljubavi, o bespozudnom braku Kosare i Vladimira kao simbolu Hristove ljubavi prema Nebeskoj Nevjesti. Nazalost danas kad ljudi razmisljaju i pričaju o ljubavi, obično se govori o zadovoljstvima i nekim lijepim stvarima ili se stavlja znak jednakosti medju polovima i slicno. Medjutim kad mi, hrišćani, pričamo o ljubavi, kao sto to cini ljetopisac iz Duklje, govorimo, uglavnom, o žrtvi. Jer nema ljubavi bez davanja i bez zrtve. Ljubav je dati sebe na žrtvu drugom, dati sebe za drugog. To vidimo kad Vladimir se predaje okupatoru da bi spasio svoj rod, a vidimo i ovdje kada Kosara zeli da se zrtbuje za svog muza koga zele opet da odvedu i likvidirju.
Nema veće ljubavi nego da neko život, svoj, položi za prijatelje, svoje, to je izrekao sam Gospod Isus Hristos, da je to suština, sveg hriscanstva. Nema mjesta u ovom odeljku tog modernog poimanja "ljubavi" kada se u stvari samo govori o strasti i zadovoljenju nekih svojih zelja i fantazija. Takva strast je bolest ljubavi, tacnije parazit ljubavi koji se kao i svaki parazit cesto hrani na racun domavina kojeg svojim djelovanjem podmuklo ubija. Ljubav je odista žrtva, ljubav je trpljenje, ljubav je pokazivanje kvaliteta života drugom, ljubav je plodotvorna. Zato ne postoji ljepša ili preciznija himna ljubavi, od one himne o ljubavi koju je napisao apostol Pavle.
"Ljubav dugo trpi, ne traži svoje, ne nadima se.."
Zato se danas malo govori o pravoj ljubavi, jer je zapravo vrlo teško govoriti o ljubavi, zato što je vrlo odgovorno govoriti o ljubavi, o ljubavi kao kreativnoj moći, o ljubavi koja stvara svijet, o ljubavi koja stvara čovjeka, o ljubavi koja daje smisao životu, koja donosi spasenje i vječnost. O takvoj ljubavi je danas vrlo teško govoriti...
Deluje nepovezano ali upravo zato savremeni covjek zato boluje od jedne od najraširenijih i najperfidnijih bolesti današnjice. Koja nije neka infektivna bolest kao sto neki misle, nije ni rak ni šećer ni neke slične poznate bolesti, već jedna "bolest" duše koja se stučno zove
anksioznost, praćena raznim simptomima panike, tjeskobe ili fobija. Apostol Petar ovu anksioznost zove zapravo "strah od straha", jer u svojoj sabornoj poslanici, obraća se ženama u crkvi i piše:

"Kao sto Sara slusase Avraama, i zvase ga gospodarom; koje ste vi kceri postale, ako cinite dobro, i ne bojite se nikakvoga straha."

U ovom stihu cemo prepoznati jos jednu biblijsku refleksiju Ljetoposa kada govori o Kosari koja naziva svog muza Vladimira "gospodarom"... Ali vraticemo se na to posto pojasnimo ovaj strah od straha..Bojati se straha je stanje začaranog kruga. I ljudi i žene, dobijaju napad panike ne od neke spoljne opasnosti već od nekih simptoma koji se dešavaju od straha koji osjećaju. Pa se zapravo boje straha koji osjećaju. Djeluje nelogično, a nije nažalost. Zbog nemogućnosti da to pobjede u sebi, u njima se stvara strah od straha tacnije neka vrsta frustracije, koja proizvodi napade panike a kasnije i stanje anksioznosti. Tako zbog
straha da im se ne ponovi napad panike, oni počinju da se boje straha. Jer osjećaju da nemaju kontrolu nad njim, što stvara veliku nesigurnost i neizvjesnost, koja prati ovo stanje straha od straha.

Apostol je u pomenutoj poslnici ženama ukazao na Saru, Avramovu ženu, čije ime znači "Majka kralja". I ona i simblolički i faktički je začetnica čitave loze vjernika, jer je od njenog jedinog sina Isaka, koja je rodila u 90toj godini, nastao čitav jedan narod Izreal. A Hrišćani su nebeski Izreal. Pa ako je Avram otac svih vjernika, onda je Sara majka, koja je svojim životom pokazala, da je bila velika žena vjere, ali prije svega  neustrašiva. Nekoliko puta njen muž, koji je bio vodja velikog plemena, pokazao je strah u mnogim kriznim situacijama. Ali Sara, žena ogromne
ljepote, je bila primjer neustrašivosti svima ali i svojemu mužu. Na primjer pred naletom suše, Avraam je krenuo u susjednu zemlju Egipat, i tražio od faraona dopuštenje da se nastani dok suša ne prodje. Uplašio se za
svoj život, misleći da će ga ubiti zbog ljepote njegove žene a nju oteti. I prestavio ju je kao sestru faraonovim slugama. Ona istina i
jeste bili njegova bliska rodjaka, ali je prije svega bila žena.
Rizikovao je njen život i podmetnuo je caru, da bi se spasio. Sara je i pored svega toga ostala privržena i podložna svom ne baš hvale vrijednom suprugu. I to je isto ponovio Filistejskom caru u sličnoj situaciji. Bog
je razotkrio laž Avramovu i spasio Saru iz harema ova dva cara. Iako joj nije bilo lako, ona je ostala krotka i poslušna svome mužu.
Podložnost autoritetima je ključna preporuka apostola Pavla za osjećaj zaštićenosti i
sigurnosti koja je važna svakome, a snažna je i odbrana od napasti zvane strah (fobija). Iako je njen muz bio slab Sara je bila
ispravna u onom što je bilo do nje, to je nastavila da čini, bila je aktivna i nije se dala paralisati od straha, kao njen muž. Ona se nije povlačila, nije bježala, nije pravila izlaznu strategiju, ne, ona je išla napred u jednom višem puzdanju i zato je ostati pribrana u sred  neprijateljske teriotorije. Iako je osjećala strah, nije ga se bojala.
Apostol kaže da ako se ugledamo na ovu veliku ženu, nećemo se bojati  straha. Zato vjerujem da onaj ko prihvata autoritete koji su mu bogom  dani, ma kako oni slabašno izgledali, i ne ulivali nam povjerenje, može
uživati ovu božiju zaštitu i živjeti daleko od ovog straha od straha.

No sustina pobjede nad sttahom za svoj zivot, od nekog gubitka i slicno lezi u ljubavi koju vidimo kod Kosare.. Sveto pismo kaze "Savrsena ljubav izgoni svaki strah". Kosara je zena vjere i zena ljubavi, ona se ne boji, ne strahuje ni od čega,jer zna svog Gospoda i zna svoga gospodara..Strah je kao mrak. Mrak je bistavilo, ne postoji, njegova "egzistencija" se zasniva samo na odsustvu svjetlosti. U mračnoj sobi, upali lampu, i mrak nestaje,  nema ga ni u ćoskovima sobe. Zar Pismk ne kaze" Ko se boji, taj nije
savršen u ljubavi". Strah „postoji“ jedino tamo u nekim djelovima nasih dusa gdje nema ljubavi Bozije, u kojeg ga nijesmo pustili. Pa se zato bojimo da ćemo umrijeti, ili biti ostavljeni, jer nijesmo savršeni u ljubavi... Savršena ljubav, kao ova ljubav Kosarina o kojoj pisemo izgoni svaki strah iz srca , ta ljubav je spremna da se zrtvuje za svog ljubljenog. Zato i kazemo d nema ljubavi bez zrtve niti zrtve bez ljubavi. Iskrena i orava ljubav motivise na nesebicna davanja i cini ljude neustrasivim, kao sto je bila Sara kao sto je bila Kosara.. One su postale pravim primjerom kako se Crkva Hristova odvazuje na stradanje za Hrista. Ljubav je jedino objasnjenje za mucenistvo i podvig Krsta koji je pretrpio nas Spasitelj i koji su pretrpjeli svi velikomucenici od djakona Stefana pa švih mucenika do danasnjih dana, koji su vodjeni velikom ljubavlju bili sprmni na izvanredne zrvtve za svoj narod i za svoje bliznje.. Savrsena ljubav Hristova izgonila je svaki strah iz njihovih srca. To je bio korijen Kosarine velike hrabrosti.. Ljubav prema svome suprugu..

KOSARA I VLADIMIR


Glava XXXVI "I ona ga je zavoljela ali ne iz požude...

Čujući to car, budući je veoma ljubio kćer svoju, i budući je znao da je kralj rodom od kraljevske loze, obraduje se tome, naredi da se učini po molbi kćeri njegove, odmah pošlje po Vladimira, naredi da se okupa i u kraljevske haljine obuče, po tom da se preda nj izvede. Tu ga milostivo primi i poljubi pred velikašima carstva svoga, i preda mu za ljubu ćerku svoju. I pošto je, kako treba carski, proslavljena svadba kćeri njegove, car postavi Vladimira za kralja, povrati mu zemlju i kraljevinu otaca njegovih i svu zemlju Dračku. I tako je i učinjeno.....

.. I tako kralj Vladimir življaše sa svojom ženom Kosarom u punoj svetosti i neporočnosti, ljubeći Boga i služecći mu danju i noću, a povjerenim mu narodom vladao je sa strahom Božijim i pravdom."

Istorijski kontekst

Oko 1000.godine Vladimir je boravio u tamnici Prespi, daleko od svoje Duklje u srcu jednog drugog carstva i ustima pakla koje se podiglo i počelo da porobljava okolne zemlje. No Ljetopisac svjedoci da je jednog dana kćitog osvajaca Samuila, po imenu Kosara, Duhom Svetim potaknuta i nadahnuta, prsla k ocu i zamolila ga da sa svojim dvorkinjama siđe, te da izmije glavu i opere noge sužnjima i zarobljenicima. Otac joj to dopusti. I ona siđe u tamnicu, i izvrši to dobro delo. U tom opazi Vladimira, smotri da je lep pogledati, blag, pitom, smijeran, da je pun mudrosti i razuma božanskog, pusti se s njime u duži razgovor, i učini joj se govor njegov slađi od meda i sata. I tako, ne po kakvoj želji telesnoj nego što joj je žao bilo njegove mladosti i lepote, i što je čula da je on kralj, i da je od kraljevskog roda, zaljubi se u nj, i ode pošto se s njime oprostila. Za tim htjede da ga okova oprosti, i priđe k caru, padne k njegovim nogama, i ovako mu stane besediti: "Oče moj i gospodaru! Znam da ćeš me po običaju udati. Ali, ako je tvome veličanstvu po volji, ili ćeš mi dati za muža kralja Vladimira što ga držiš u tamnici, ili znaj da ću pre umreti nego što ću poći za drugoga." Čujući to car, budući je veoma ljubio kćer svoju, i budući je znao da je kralj rodom od kraljevske loze, obraduje se tome, naredi da se učini po molbi kćeri njegove, odmah pošlje po Vladimira, naredi da se okupa i u kraljevske haljine obuče, po tom da se preda nj izvede. Tu ga milostivo primi i poljubi pred velikašima carstva svoga, i preda mu za ljubu ćerku svoju. I pošto je, kako treba carski, proslavljena svadba kćeri njegove, car postavi Vladimira za kralja, povrati mu zemlju i kraljevinu otaca njegovih i svu zemlju Dračku. I tako je i učinjeno.

Biblijske refleksije

Ova prica o Vlafimiru i Kosari ne govori samo o ljubavi muskarca i zene , ne govori samo ni o spasenju pravednika iz okova tamnice kao sto je Isus Hristos bio podignut silom Svetog Duha iz samog Šeola, vaskrsnut iz smrti u život i posjednut Ocu sa desne stran na Nebeskom tronu, vec prije svega o Bozijoj ljubavi kao jedinoj spasonosnoj sili u univerzumu. Ljubav je odvela Hrista na Krst, ljubav ga je i podigla i oživjela i postavila na najvise mjesto u univerzumu u svu vjecnost ! Ta ista sila ljubavi koja je Vladimira ponukala da se zrtvuje za svoj narod sada ga je pohodila i izbavila iz memljive tamnice i sigurne pogibije.. Ali ne samo spasenje, ljubav je donijela i mnostvo blagolova u Vladimirov zivot, najprije Kosoru, zenu njegovog zivota. Jer i sa Hristom mi ne samo da smo zadobili vjecni zivot na onom svijetu, vec sta vise sve blagoslove zdravlja, izobilja i poroda ovdje na zemlji. I to treba svako djete Bozije da zna. Da nam je Sin dao život i to život u izobilju.

Ljubav je naša najdublja potreba. Svako ljudsko biće želi voleti i biti voljeno. To je sjeme koje je sam Bog stavio u naša srca, bezdan koji doziva bezdana. Ljubav je zato prirodna i dobra želja koja nas motivise na pregnuca, na darivanja i pozrtvovanje.. Ali budući je ljubav snažna sila, trebamo je upoznati , i to kroz Riječ Boziju i shvatiti pravi smisao i tajnu ljubavi, o kojoj govori mudrasna knniga Pjesma nad.pjesmama

"Dragi moj pomoli ruku svoju kroz rupu,
 a što je u meni ustrepta od njega.
 
 Ja ustah da otvorim dragom svome,
 a s ruku mojih pokapa smirna,
 i niz prste moje poteče smirna
 na držak od brave."
(Iz knjige "Pjesma nad pjesmama" od Solomona, peta glava, VllI vijek p. n. e.)

Veliki car Solomon, od Boga darovan nevjerovatnom mudrošću koji je znao odgovore na sva pitanja, priznao je svom narodu da četiri stvari ipak nije mogao da razumije: Put zmije po kamenu, put broda po moru, put orla na nebu i put muškarca prema ženi.

Na istovjetan način i Ljetopis sveštenika dukljanskog govori o nevjerovatnom providjenju jedne spasonosne ljubavi, koja j našla pravednog Vladimira na samome dnu, u dalekoj tudjoj zenlji, usred smrti i stradanja , jedna je ljubav žene , ljubljene kćeri velikog kralja učinila čudo , podigla je sv. Vladimira sa tog dna pakla i postavila ga na sami tron , caru sa desne strane. Ono sto je zbog svoje ljubavi prema Bogu i narodu izgubio, sada je povraćeno opet zbog ljubavi na veličanstven i cudesan način. U toj gotovo jevandjoskoj slici cudesnog spasenja kroz ljubav i bespozudni brak vidimo onu pra sliku nebeske ljubavi i sveze Nevjeste Gospodnje (Crkve) i njenog Izabranika i Ženika ( Isusa Hrista). Samo ovakva ljubav Kosare prema Vladimiru koju nam donosi Ljetopis mozemo spoznati ljubav Hista i njegkve Crkve koja nastaje iz slicne spasonosne sluzbe u ovome nepravendom i osudjenom gresnom svijetu. Hrist nas je oslobodio okova grijeha i smrti i podigao iz nasih memljivih tamnica na neeski tron da sa njim vladamo u vjecnosti.

U Bibliji brak kao ovaj bespožudni izmedju Kosare i Vladimira služi kao simbol onog bliskog, dubokog i intimnog odnosa između Boga i Njegovog naroda (Jeremija 3; Jezekilj 16; Osija 1-3). Bog je isprosio Izrailja i vjenčao se s njime; odnos je nježan i blizak. Otpad Izrailja je zato i nazvan preljubom. U Novom zavjetu, brak je simbol odnosa između Hrista i Njegove Crkve (Efescima 5,22.23). Dovršenje svega je nazvano "svadbom Jagnjetovom", kada Hristos uzima svoju "nevjestu", Crkvu, da bude s Njime (Otkrivenje 19,7-9). Prema tome, biblijski simbolizam svjedoči da brak mora da bude "držan u časti" (Jevrejima 13,4) kao sto nam i donosi ovaj izvjestaj iz Ljetopisa popa dukljanina.

Ali kako se to desava i kako svaki od nas postaje dionikom ove nebeske drame je neopisivo. Kao sto svaki bracni par ima svoju cudesnu ispovjest o tome kako  se susreo sa ljubavlju svog zivota, tako i svaki hriscanin ima posebno svoje svjedocanstvo o susretu sa Hristom i spasenju, i to je nedokučivo i nespoznatljivo kao sto kaze Solomon.

O tome citamo i u prvoj knjizi Biblije gdje se opisuje kako je jedna mlada djevojka bila izabrana za nevjestu Avramovog sina Isaka. Stupanjem u brak sa čovjekom koga prije toga nikada nije srela, postala je dio Božijeg plana za narod koji je Bog odabrao da bude njegov. Iz tog naroda rodio se Mesija, Sin Božiji, Spasitelj cijelog svijeta. Događaj je uzbudljiv i govori o tome šta je bilo odlučujuće prilikom izbora koji je napravio Avramov sluga. Priča (1. Mojsijeva 24) opisuje osobine koje su primenljive i prilikom Božijeg izbora Nevjeste za njegovog Sina. Vidjecemo slicnosti sa našom pricom iz Ljetoppisa.

Taj i drugi slični događaji predslika su onoga što je Božija namjera za Njegov narod - Crkvu kao za Nevjestu. Ženidba Isaka, obećanog sina Avramovog kojeg je na cudesan nacin dobio u poodmakloj dobi, imala je veće značenje od samog ispunjenja socijalne forme i očekivanja okoline. Isak je bio nastavak ispunjenja Božijeg obećanja Avramu da će njegovo potomstvo biti brojno kao što su zvijezde na nebu i da će kroz njega cijelo čovječanstvo biti blagoslovljeno (1. Mojsijeva 15:5, 1. Mojsijeva 18:18).

Nalaženje njegove nevjeste imalo je važnost globalnih i istorijskih razmjera u Božijem djelovanju na zemlji.

Avramovo vrijeme odlaska sa zemlje se približavalo a sin Isak je bivao sve stariji. Negde u dubini duše Avram je vjerovatno počeo da nazire Božije namere za Isaka i njegovo potomstvo koje je Avramu obećano, iako verovatno nikada nije mogao do kraja shvatiti veličinu i dalekoseżnost Božije zamisli i šta će sve kasnije da se kroz istoriju ljudskog roda desi. Ipak Sve to bilo je dovoljno da Avram prekine neizvjesnost situacije i pozove svog najstarijeg slugu, kome je dao ozbiljna uputstva za traženje nevjeste za njegovog sina.

Misija na koju Avram šalje svog slugu nosila je odredjenu hitnost ali i ozbiljnost je ovaj poduhvat ne smije da propadne . Avram traži od svog sluge da zakletvom potvrdi da će slijediti instrukcije svog gospodara. Sluga takođe razumije da je stvar veoma ozbiljna i da je vremenski momenat već pomalo kritičan i zato osjeća strah od neuspjeha . Avram mu daje do znanja da želi nevjestu za svog sina samo iz jednog mesta. To još više zabrinjava slugu, koji bi se verovatno bolje osećao da ima više alternativa za ostvarivanje svog zadatka, što Avram, otac vjere, apsolutno isključuje i izgovara važne reči: "Gospod Bog nebeski, koji me je uzeo iz doma oca mojega i iz zemlje roda moga, i koji mi je rekao i zakleo mi se, govoreći: Ovu ću zemlju dati tvome porodu, - on će poslati anđela svoga pred tobom da dovedeš odande ženu sinu mome." (1. Mojsijeva 24:8)

Situacija koja je ovde opisana umnogome podsjeća na situaciju u kojoj se danas Crkva Bozija nalazi. Bog Otac ima istu namjeru za svog Sina, Isusa Hrista. On koji je "sjeme žene" (1. Mojsijeva 3:15), dobio je obećanje da će mu Otac "dati narode i krajeve zemaljske u nasleđe" (Psalam 2:8).

Danas, kada se Božije djelo na zemlji približava završnoj fazi, osjećaj neophodnosti traženja i sakupljanja Isusove Nevjeste, koja se rasula po cijelom svijetu, veći je i ozbiljniji nego ikada ranije u istoriji, skoro kao "nemoguća misija". Ali, svadba Božijeg Sina je već pripremljena! To nam govori da će Nevesta biti nađena, dovedena Ženiku i prikazana cijelom svetu. Kao što naš Ljetopisac divno opisuje u ovoj glavi kojim donosi žitije svetog Vladimira, i veliku svecanost koju je Car Samuilo orgabizovao na vjenčanju svoje voljene kćeri i jednog mladog princa porobljene zemlje Duklje.

Duh Sveti, pomoćnik, veliki i najstariji sluga u kući nebeskog Oca, već dugo je na svom misijskom putu da Nevjestu sakuplji i spremi za Ženika. Kao što je na cudesan nacin vodio naseg junaka od propasti pa do vrha svijeta kako bi nasao ljubav svog zivota i povratio izgubljeno carstvo .

Nevjestu Bog će po svojoj odluci i zamisli, "obznaniti svoju mnogoliku mudrost svim poglavarstvima i vlastima na nebesima" (Efescima 3:10) i na zemlji! Isak, Avramov obećani sin, čekao je na svoju nevjestu i mogao da pomisli da ona neće nikada doći. Tako bi i Božiji Sin mogao da se osjeća u ovom kasnom satu istorije. Gdje je njegova toliko željena Nevjesta Crkva? Da li će je naći i moći sa ponosom da je predstavi svijetu i kaže - pogledajte kako je lijepa, čista i jedinstvena? Da, moći će!

Duh Sveti sakuplja i sakupiće Nevjestu, On će je očistiti i ispuniti je dostojanstvom i slavom koju joj je Bog od početka namijenio. Tako će ono što ljudski izgleda teško i na granici nemogućeg, za Boga biti moguće. Avram se nije pouzdao u svoje mogućnosti da u poznim godinama u kojima su on i Sara bili, ostvari toliko važan nastavak svog potomstva. Avram je vjerovao iako su okolnosti bile potpuno nemoguće. Dao je prednost Božijoj riječi ispred svojih misli, raumijevanja i osjećaja mogućnosti.

Svadba će biti održana i već je sve spremno! Ženik je tu i čeka, uskrsli Spasitelj svijeta. Stoga, mora postojati i Nevjesta! Ono što je započeto u vrijeme, oca vjere, Avrama i sto vidimo u simbolizmu ovog bespozudnog odnosa Kosare i Vladimira u Ljetopisu, nastavlja se i desava se danas sa svijetom kada on ulazi u fazu potpunog ispunjenja. Proces je sličan prethodnim procesima u istoriji, ali naravno je daleko intenzivniji sveobuhvatniji i dalekosezniji u duhovnoj sveri. Osobe ”nevjestinog tipa ” postojale su u svim vremenima, kao sto svjedoci i Ljetopis na pocetku stvaranja nase drzave i nacije na samom pocetku drugog milenijuma. Medjutim , Ljetopis nosi tu eshatolosku i proročku poruku o zadnjim vremenima u kojima zivi savremeno crnogorsko drustvo. Zato, ono što je Bog planirao za završetak naše istorije nadmašiće sve dosadašnje manifestacije njegove slave na zemlji! Isus i njegova Crkva Nevjesta sjediniće se! Posljedice toga biće snazan duhovni proboj i objava Božijeg carstva na zemlji, i to sve prije završetka ljudske mukotrpne istorije i prije odlaska Crkve na nebesku svadbu sa svojim Ženikom, Isusom.