Pismo proroka Ilije kralju Joramu

Kada bismo pisali istoriju nekog velikog naroda, morali bismo donijeti odluke o tome koje ćemo događaje uključiti i koje ličnosti istaći. Autor mora odabrati šta vidi kao presudno. Ta neizbježna selekcija oblikuje naše razumijevanje prošlosti. Zanimljivo je da u Svetom Pismu imamo zapis istorije Izrailja napisan od strane različitih autora u različitim vremenskim periodima. Često čitamo Knjige o carevima zajedno sa Dnevnicima misleći da je riječ o prostom ponavljanju iste građe. Ali nije tako. Slični su jer opisuju istu istoriju, ali postoje značajne razlike jer ih pišu različiti autori sa različitim teološkim naglascima i u različitim okolnostima. Knjige o carevima napisane su blizu početka vavilonskog izgnanstva. Narod je upravo odveden u ropstvo, i pisac pokušava da objasni zašto. Tema je grijeh careva i naroda koji je doveo do te katastrofe. Priča o tome kako su carevi vodili Izrailj u pobunu protiv Boga i kakve su bile posljedice te pobune. Dnevnici, s druge strane, napisani su nakon povratka iz Vavilona. Narod se vratio, Hram se obnavlja, i sada je potrebna drugačija priča. Fokus je na južnom carstvu Judinom, na Jerusalimu, na obnovi bogosluženja. Tema je odnos između Boga i Njegovog izabranog naroda, nada u mesijanskog Cara i obnovljeni Hram. I evo nečeg zanimljivog: autor Knjiga o carevima daje službi proroka Ilije i Jelisija ogroman prostor. Gotovo sve priče o Iliji dolaze iz tih knjiga jer su ova dva proroka pokazivali Božju silu u prekoru grješnim carevima. Njihova služba zaokuplja suštinu onoga o čemu te knjige govore. Ali autor Dnevnika, iako pokriva isti vremenski period, nikada ne pominje Jelisija. Niti jednom. A Iliju pominje samo jedanput. Danas ćemo razmotriti upravo taj jedinstveni odlomak. Jedini put kada se Ilijina priča pojavljuje u Dnevnicima. I taj zapis nam otkriva nešto što Knjige o carevima uopšte ne bilježe: pismo koje je Ilija napisao caru Joramu, sinu Josafatovom. Car Josafat bio je jedan od boljih careva Judinih. Ne najbolji, ali svakako na dobroj strani. Ipak, imao je jednu fatalnu manu: previše je radio na ujedinjavanju Izrailja. Htio je mir sa sjevernim carstvom po svaku cijenu. I tako je stalno sklapao saveze sa zlim carem Ahavom i njegovim nasljednicima. Problem je bio u tome što je Bog podijelio naciju na dva carstva kao posljedicu grijeha. To je bila Božja presuda. A Josafat je, vođen dobrim namjerama, pokušavao tu presudu poništiti. Htio je spojiti ono što je Bog razdvojio. I to nikada ne uspijeva, ma koliko dobre bile namjere. U tom pokušaju ujedinjenja, njegov najstariji sin Joram oženio se Ahavovom kćerkom. Najvjerovatnije dogovoreni brak, dio političkog saveza. Ali ta odluka odredila je sudbinu čitave Jude. Kada je Joram učvrstio svoju vlast nakon očeve smrti, pokazao je pravo lice. Pobio je svu braću. Pobio je sve knezove koji bi mogli biti prijetnja. Bilo ko ko je mogao ugroziti njegov prijesto, eliminisan je bez milosti. To nije bio obrazac prethodnih careva. David nije tako radio. Solomon nije tako radio. Josafat, Asa, nijedan od dobrih careva nije slijeđao takav put. Joram je slijeđao obrazac sjevernih careva, careva poput Ahava. Slijeđao je put svoje žene, Ahavove kćerke. Pismo nam kaže u 2. Dnevnika 21:6-7 da je hodio putevima careva Izrailjevijeh, kao što činjaše dom Ahavov, jer mu kći Ahavova bješe žena, i činjaše što je zlo pred Gospodom. Ali Gospod ne htje zatrti doma Davidova radi zavjeta koji učini s Davidom, i što mu bješe rekao da će dati viđelo njemu i sinovima njegovijem dovijeka. Vidite tu dinamiku. U sjevernom carstvu, Bog bi uklonio čitavu dinastiju kada bi carevi ustrajali u zlu. Jedna porodica bi vladala tri ili četiri pokoljenja, a onda bi Bog rekao: dosta je. I podigao bi drugu. I ta druga bi se pokazala isto tako zla, i ciklus bi se ponavljao. Ali u južnom carstvu postojao je zavjet sa Davidom. Bog je obećao da će Davidova loza trajati vječno, da će imati sina na prijestolu. To je linija koja vodi do Mesije, do Isusa koji će vladati zauvijek. Zato Bog nije uništavao Joramovu lozu onako kako je uništavao loze sjevernih careva. Čuvao je tu liniju uprkos grijesima pojedinih careva, jer je imao veći plan. Ali to ne znači da je Joram mogao griješiti bez posljedica. Bog je počeo donositi sud. Edom se pobunio i uspostavio sopstvenog cara. Joram je pošao u rat protiv njih, ali je izgubio. Livna, grad Levita unutar same Judeje, takođe se pobunila. Božje sluge odbiše da imaju bilo šta sa Joramovim zlom. I usred svega toga, dok se carstvo raspada, dok mu susjedi postaju neprijatelji, dok se čak i sveštenički gradovi bune, Joram i dalje gradi visine za idole. I dalje vodi narod u ono što Pismo naziva duhovnim bludništvom. Jer Bog koristi sliku braka da opiše svoj odnos sa narodom. Izrailj je Njegova nevjesta. Kada sklope zavjet sa Bogom, oni su zaručeni. Ali onda odlaze i varaju Ga sa drugim bogovima. To je kao žena koja napušta muža i postaje bludnica. Bog je vjeran svom zavjetu. Ali Joram je vodio nevjernicu Judu sve dalje od Boga.

I tada stiže pismo. Čitamo u 2. Dnevnika 21:12-15: I dođe mu knjiga od Ilije proroka, koja govoraše: Ovako veli Gospod Bog Davida oca tvojega: što nijesi hodio putovima Josafata oca svojega, ni putovima Ase cara Judina, nego si hodio putovima careva Izrailjevijeh, i naveo si Judu i Jerusalimljane da čine preljubu, kao što je činio dom Ahavov, i još si pobio braću svoju, dom oca svojega, koji bijahu bolji od tebe; evo, Gospod će udariti zlo veliko na narod tvoj i na sinove tvoje i na žene tvoje i na sve imanje tvoje. A ti ćeš bolovati od teške bolesti, od bolesti u crijevima, dokle ti crijeva ne izađu od bolesti koja će trajati od godine do godine. Ovaj odlomak otvara mnoga pitanja i predstavlja jednu od zagonetki biblijske hronologije. Naime, ako pratimo redoslijed događaja u Knjigama o carevima, Ilija je pomazao Jelisija za proroka negđe oko 855. godine prije Hrista, nakon svog susreta sa Bogom na gori Horivu. Uznesenje na ognjenijem kolima dogodilo se oko 848. godine. A između ta dva događaja, između pomazanja Jelisija i uznesenja, u Knjigama o carevima ne nalazimo gotovo ništa o Ilijinoj djelatnosti. Kao da je nestao iz javnog života. Nema čuda. Nema sukoba sa carevima. Nema proročkih riječi. Tišina. I onda se odjednom pojavljuje ovo pismo caru Joramu, koje Dnevnici bilježe a Knjige o carevima ne pominju uopšte. Otkud Ilija? Kada je napisao ovo pismo? Kako je stiglo do Jorama? Istraživači Pisma nude nekoliko tumačenja. Neki smatraju da postoji hronološko preklapanje, da je Joram bio suvladar sa ocem Josafatom nekoliko godina prije nego što je preuzeo punu vlast, i da je Ilija napisao pismo u tom periodu, prije svog uznesenja. Drugi smatraju da je Ilija napisao pismo proročki, unaprijed, znajući šta će se desiti, i da ga je ostavio Jelisiju da ga dostavi u pravo vrijeme. Treći pak smatraju da Ilijino uznesenje nije značilo konačni odlazak sa zemlje, nego da je prorok nastavio da djeluje u tišini, daleko od očiju javnosti. Ono što je sigurno jeste da ovo pismo savršeno odgovara Ilijinom karakteru i stilu. Zvuči tačno onako kako bismo očekivali da Ilija govori. Ista oštra riječ. Ista neustrašiva osuda grijeha. Isti poziv na odgovornost pred Bogom. I to nam govori nešto važno o tom periodu tišine između pomazanja Jelisija i uznesenja, o tih pet do sedam godina koje Knjige o carevima prelaze gotovo bez riječi. Ovo je ujedno i jedino pismo koje imamo od Ilije. Jedini dokument koji je prorok napisao svojom rukom, ili bar jedini koji nam je sačuvan u Svetom Pismu. Mnogi proroci kroz biblijsku istoriju vršili su govornu proročku službu. Bog bi im dao viđenje, dao bi im poruku, i oni bi išli pred cara ili pred narod i izgovarali tu poruku. Ali nije nužno bila napisana. Imamo te poruke zapisane u istorijskim knjigama Biblije, ali ih je zapisao autor knjige, ne sam prorok. Ovđe je drugačije. Ovo je Ilijina ruka. Ovo su njegove riječi na pergamentu. I prilično je surovo. U suštini kaže: sagriješio si protiv Boga i sada ćeš ti i svi tvoji stradati. Ilija piše da Joram nije hodio putevima svog oca Josafata i svog đeda Ase, koji su bili među boljim carevima Judinim. Nije slijedio primjer koji mu je bio postavljen pred oči. I vrijedi primijetiti razliku između Jorama i, recimo, Ahava. Ahav nije imao dobar primjer. U sjevernom carstvu nema ničega osim zlijeh careva, od prvog do posljednjeg. Svaki od njih, od lošeg ka gorem. Ali Joram? Joram je imao bolje primjere. Odrastao je gledajući oca koji traži Gospoda. Učen je drugačije. Trebalo je da zna bolje. Ali je izabrao da slijedi primjer sjevernih careva. Izabrao je put koji mu je pokazala žena, kćerka Ahavova i Jezaveljina. I sada će se suočiti sa istim sudom koji su snosili sjeverni carevi. Htio je da bude kao oni, pa eto, dobiće sve što to uključuje. Čitav paket. Ilija piše da je Joram naveo Jerusalim i Judu da čine preljubu sa stranim idolima, baš kao što je Izrailj činio. To je izraz koji Bog koristi da opiše idolopoklonstvo među Svojim narodom. Duhovna preljuba. Duhovno bludništvo. Jer Bog koristi sliku braka za svoj odnos sa narodom. Izrailj je Njegova nevjesta. Juda je Njegova nevjesta. Kada sklope zavjet sa Bogom, oni su zaručeni, vjenčani. Bog je vjeran tom zavjetu. Bog nikada ne vara. Ali oni odlaze i traže druge bogove. Traže Vala. Traže Astartu. Traže kipove koje su sami napravili. To je kao žena koja napušta muža i odlazi za drugima. Preljuba. Bludništvo. I poenta je jasna: kao što je Jezavelja zavela Ahava da napusti Gospoda i služi Valu, tako je njena kćerka zavela Jorama. Ista priča. Ista tragedija. Jabuka nije pala daleko od stabla. Ilija zatim nabraja konkretne grijehe. Joram je pobio svoju braću, sinove Josafatove, koji bijahu bolji od njega. Nije ih pobio jer su činili zlo. Pobio ih je jer su mogli biti takmaci za prijesto. Pobio ih je iz čiste želje za vlašću. I Ilija to ne prelazi ćutke. Braća su bila bolja od tebe, kaže. Ti si najgori među sinovima Josafatovim, a upravo si ti preživio i sjeo na prijesto. I upravo si ti pobio one koji su bili bolji. A onda dolazi presuda. Gospod će udariti na Joramov narod, na njegove sinove, na njegove žene, na sve njegovo imanje. Sve što pripada Joramu biće pogođeno Božjim sudom. I na kraju, sam Joram. Bolest crijeva. Duga, bolna bolest, od koje će mu na kraju crijeva izaći iz tijela. To je Ilijino jedino pismo. I završava se ovom stravičnom slikom onoga što čeka cara koji je odbacio Boga svojih otaca. Ostatak 21. glave Dnevnika govori nam kako se svaka riječ Ilijine knjige obistinila. Čitamo u 2. Dnevnika 21:16-17: I podiže Gospod na Jorama duh Filisteja i Arapa koji žive kraj Etiopljana. I izađoše na Judu, i provalivši u nju odnesoše sve blago što se nađe u domu carevu, i sinove njegove i žene njegove, te mu ne osta nijedan sin osim Joahaza, najmlađega sina njegova. Bog je poslao Filisteje i Arape, narode koji su živjeli južno od Judeje, dolje prema pustinjskim krajevima blizu Afrike, da napadnu i opljačkaju Jerusalim. Kako su pali silni. Od carstva pod Solomonom, od slave i bogatstva kakvo svijet nije viđao, došli su do toga da im pljačkaši haraju prijestonicom i odnose sve pred sobom. Odnijeli su sve iz carskoga doma. Sve blago. Sve zlato i srebro što su đedovi sakupljali. A onda su odnijeli i žene i sinove. Sve sinove osim jednoga, onoga najmlađeg. I ovđe vidimo Božju pravdu koja vraća mjeru za mjeru. Joram je pobio sve sinove Josafatove osim sebe, jer je bio najstariji i sjeo na prijesto. Sada Bog uklanja sve Joramove sinove osim jednoga, najmlađega. Joram je pobio sve ljude koji su bili vjerni Josafatu i njegovoj drugoj đeci. Sada Bog dozvoljava da neprijatelji odvedu sve ljude vjerne Joramu. Pazi šta činiš drugima, jer Bog može da ti vrati istom mjerom. Joram je klasičan primjer. Dobija tačno ono što je dijelio. A onda dolazi bolest. Čitamo u 2. Dnevnika 21:18-19: I poslije svega toga udari ga Gospod bolešću u crijevima, koja se ne mogaše izliječiti. I kad prođe dosta vremena, nakon dvije godine, izađoše mu crijeva od bolesti, i umrije od ljute bolesti. Nakon invazije i pljačke Jerusalima, nakon što je izgubio sinove i žene i blago, Joram razvija crijevnu bolest, baš kao što je Bog govorio kroz Iliju. Nemoguće je sa sigurnošću znati od čega je tačno bolovao. Medicinski istoričari koji proučavaju biblijske bolesti imaju razne teorije. Većina smatra da je najvjerovatnije riječ o nekom obliku raka debelog crijeva, đe se na kraju sluznica i mišići raspadaju i čovjek iskrvari iznutra. Drugi predlažu Kronovu bolest, za koju u biblijskim vremenima nije bilo nikakva lijeka, i koja je imala određenu genetsku komponentu u nekim jevrejskim porodicama. U svakom slučaju, Joram je bolovao pune dvije godine. Dvije godine patnje. Dvije godine propadanja. Dvije godine u kojima je mogao da se śeti pisma proroka Ilije i da shvati da se svaka riječ ostvaruje. I na kraju, umro je sporom i bolnom smrću, baš onako kako je Ilija napisao. I onda dolazi sahrana, ako se to uopšte može nazvati sahranom. Čitamo u 2. Dnevnika 21:19-20: I ne zapali mu narod ognja kao što činjaše ocima njegovijem. Imaše trideset i dvije godine kad poče carovati, i carova osam godina u Jerusalimu, i otide da ga niko ne požali; i pogreboše ga u gradu Davidovu, ali ne u grobovima carskijem. Kada je umro, niko nije žalio. Nije bilo oplakivanja kao za drugim carevima. Nisu zapalili veliku lomaču u njegovu čast, onako kako su činili za Josafata i Asu i druge prije njega. Nije bilo vremena žalosti. Nije bilo posta. Ništa od toga za Jorama. Kada je konačno izdahnuo, ljudi su jednostavno bili sretni da ga vide mrtvog. Osam godina njegove vladavine bilo je osam godina propasti, i svi su odahnuli kada je završilo. Jesu ga sahranili, jer šta ćeš drugo sa mrtvim tijelom. Ne možeš ga ostaviti da trune. Ali nisu ga stavili u grobnice careva. Tamo đe leže David i Solomon i Asa i Josafat, tamo Joramu nije bilo mjesta. Narod ga nije smatrao dostojnim da bude među njima. Po njihovom sudu, nije bio dostojan da se naziva carem. Nije bio dostojan da bude tretiran kao car. I zato je sahranjen negđe drugđe, daleko od svojih predaka. Tužna priča o čovjeku koji je mogao biti veliki car. Ali ova priča nas vraća i na samog Iliju, i na pitanje koje smo ranije otvorili. Zašto pismo? Zašto nije Ilija došao lično, kao što je dolazio pred Ahava, kao što je stajao na Karmilu pred stotinama lažnih proroka? Ilija je, bez ikakve sumnje, najveći prorok Starog Zavjeta. Kada razmišljamo o velikim ljudima biblijske istorije, Ilija je na vrhu liste. Činio je nevjerovatna djela. Suočio se sa četiri stotine pedeset Valovijeh proroka na gori Karmilskoj i pobijedio ih. Zatvorijo je nebo na tri godine i opet ga otvorio. Vaskrsavao je mrtve. Prizivao je oganj s neba. A onda je primio prijetnju od Jezavelje. Jednu jedinu prijetnju. Tako mi učinili bogovi i tako mi dodali, kaže ona u 1. Carevima 19:2, ako sjutra u ovo doba ne učinim od tvoje duše kao od duše svakoga od njih. Jedna prijetnja jedne žene. I taj isti čovjek koji se nije bojao stotina neprijatelja, bježi u pustinju. Sjeda pod smreku. I moli Boga da mu uzme život. Dosta je, Gospode, kaže u 1. Carevima 19:4. Uzmi dušu moju, jer nijesam bolji od otaca svojih. Najveći prorok, slomljen. Umoran. Konfuzan. U dubokoj klonulosti duha. Ta slika nam govori nešto važno. Čak i najsilniji Božji sluge imaju svoje granice. Čak i oni koji su činili najveća čuda mogu doći do tačke kada više ne mogu. Ilija je bio čovjek kao i mi, kaže apostol Jakov. Čovjek podložan strastima, slabostima, umoru, strahu. I Bog ga ne kori. Bog ga hrani. Šalje mu anđela sa hranom i vodom. Dva puta ga budi i hrani, jer je put predug za ljudsku snagu. Vodi ga četrdeset dana do gore Horiva, do istog mjesta đe je Mojsije primio zakon. I tamo, u tišini, govori mu. Ne u vihoru, ne u zemljotresu, ne u ognju, nego u tihom glasu. I tu mu daje nova uputstva. Ali uputstva koja govore o kraju njegove javne službe. Idi, kaže mu Gospod u 1. Carevima 19:15-16, vrati se svojim putem u pustinju damaštansku, pa kad dođeš, pomaži Azaila za cara nad Sirijom. A Juja sina Nimsijina pomaži za cara nad Izrailjem. A Jelisija sina Safatova iz Avel-Meole pomaži za proroka mjesto sebe. Mjesto sebe. Te dvije riječi su ključne. Ilija više neće biti glavni. Ilija prenosi službu. Bog mu ne kaže da je gotov, da je beskoristan, da je razočarao. Bog mu daje zadatak, ali zadatak koji uključuje pripremu nasljednika. Vrijeme je da mlađi preuzme. I zanimljivo je da od ta tri zadatka koja Bog daje, Ilija neposredno izvršava samo jedan. Pomazuje Jelisija. Ostala dva, Azaila i Juja, kasnije pomazuje ili potvrđuje sam Jelisije, kao što čitamo u 2. Carevima 8 i 9. Ilija predaje zadatke svom nasljedniku. Ne mora sve sam da završi. Dovoljno je da pripremi onoga koji će nastaviti. Između tog trenutka na Horivu i uznesenja na nebo u ognjenijem kolima prošlo je otprilike pet do sedam godina. I u tom periodu nema spektakularnih čuda. Nema javnih sukoba sa carevima. Nema Karmilskih drama. Samo tihi rad sa mladim prorokom. Mentorstvo. Priprema nasljednika. Hodanje zajedno. Učenje. Gledanje. Slušanje. I jedina stvar koja u tom periodu izlazi iz Ilijine ruke, jedini trag njegove djelatnosti u tim tihim godinama, jeste ovo pismo caru Joramu. Ilija nije mogao sam iznijeti čitavu bitku. Čak ni najveći Božji sluga nema neograničenu snagu. Prijetnja Jezaveljina, umor, klonulost duha, sve je to bio signal da je vrijeme da pripremi nasljednika. I to nije bio poraz. To je bila mudrost. Prepoznati svoje granice nije slabost. Slabost je misliti da ih nemaš. Jelisije je proveo te godine učeći od Ilije. Gledao ga je iz blizine. Viđao njegova čuda, ali i njegove slabosti. Naučio je od njegovih pobjeda, ali i od njegovog pada pod smrekom. Vidio je kako se najveći prorok nosi sa strahom i umorom. Vidio je kako se diže i nastavlja. I kada je Ilija uznet na nebo, Jelisije je bio spreman. Tražio je dvostruki dio Ilijina duha, kao što čitamo u 2. Carevima 2:9. I dobio ga. Istraživači Pisma primjećuju nešto izuzetno o Jelisiju. Za njega nikada ne čitamo ništa negativno. Pismo ne bilježi nijedan grijeh, nijednu grešku, nijednu nepromišljenost ovog proroka. Naravno, to ne znači da je bio savršen. Nijedan čovjek nije savršen. Ali narativno, Sveto Pismo ne bilježi njegove padove onako kako bilježi padove drugih velikih ličnosti. Avram laže o Sari da je njegova sestra. David čini preljubu sa Vitsavejom i ubija Uriju. Mojsije udara stijenu u gnjevu umjesto da joj govori i zato ne ulazi u Obećanu zemlju. Ilija bježi od Jezavelje i traži smrt. Ali za Jelisija, ništa slično. Vjerujem da je razlog u mentorstvu. Jelisije je imao privilegiju da uči od čovjeka koji je znao kada treba da se povuče. Koji je shvatio svoje granice i predao baklju drugome. Koji ga je vodio i učio godinama u tišini, daleko od očiju javnosti. I to mentorstvo je urodilo plodom kakav se rijetko viđa. Ima tu jedna zanimljiva paralela sa kasnijom istorijom. Apostol Pavle osnovao je crkvu u Efesu, gradu koji je bio najveće idolopoklonsko svetište u čitavom Rimskom Carstvu. Hram boginje Dijane, ili Artemide kako su je Grci zvali, bio je jedno od sedam čuda staroga svijeta. Četiri puta veći od Partenona u Atini. Hodočasnici su dolazili iz cijelog carstva. Srebrenari su se obogatili praveći male kipove boginje. Idolopoklonstvo nije bilo samo religija, bilo je ekonomija, kultura, identitet čitavog grada. I Pavle je tamo doživio strašno protivljenje. Čitamo u Djelima apostolskim 19 kako su srebrenari, koji su izrađivali srebrne hramove Dijanine, izazvali pobunu protiv njega. Čitav grad je bio u metežu. Vikali su dva sata: Velika je Dijana efeska. Jedva je Pavle izvukao živu glavu. Postoji snažna sličnost između Pavla u Efesu i Ilije u Izrailju. Obojica su se suočili sa moćnim sistemom idolopoklonstva. Obojica su riskovali živote. Jezavelja, koja je uvela kult Valov u Izrailj, postaje simbol vještičarenja u Otkrivenju Jovanovu. Čitamo u Otkrivenju 2:20 kako Gospod prekorava crkvu u Tijatiri: Imam na tebe što dopuštaš ženi Jezavelji, koja sebe naziva proročicom, da uči i vara sluge moje da čine preljubu i jedu od idolskih žrtava. Jezavelja je postala simbol zavođenja Božjeg naroda u idolopoklonstvo. A Efes je bio zmijsko gnijezdo istog takvog zla. I predanje govori da je Sveti Apostol Jovan poslije nadgledao crkvu u Efesu. Najmlađi apostol, onaj koji je najduže živio, onaj koji je napisao Jevanđelje i poslanice i Otkrivenje. Episkop te crkve bio je Sveti Timotije, onaj isti Timotije kome je Pavle pisao dvije poslanice, koga je Pavle nazvao svojim sinom u vjeri. I zbog njihove čvrste vjere i molitava, usred tog centra idolopoklonstva, predanje kaže da se desio strahovit zemljotres. Čitavo svetilište Dijanino bilo je uništeno. I nikada se nije obnovilo. Danas arheolozi nalaze samo ruševine. Jedno od sedam čuda staroga svijeta sravnjeno je sa zemljom. Grad koji je bio centar kulta napušten je i zaboravljen. Tamo đe su stotine hiljada hodočasnika dolazile da se klanjaju boginji, danas rastu samo trava i drača. Pavle je osnovao. Timotije je vodio. Jovan je nadgledao. Svaki je prepoznao svoje granice i prepustio drugima da nastave. Pavle nije mogao ostati u Efesu zauvijek. Morao je da ide dalje, da osniva druge crkve, da širi jevanđelje do krajeva zemlje. Ali nije otišao dok nije pripremio nasljednike. Piše Timotiju u 2. Timotiju 2:2: I što si čuo od mene pred mnogo svjedoka, to predaj vjernima ljudima koji će biti vrsni da i druge nauče. Predaj vjernima ljudima. Isti princip koji je Ilija primijenio sa Jelisijem. Isti princip koji svaki veliki sluga Božji mora naučiti. A sada pogledajmo Jorama iz te perspektive. Joram je bio potpuna suprotnost. Joram je pobio svu braću. Pobio je sve knezove. Eliminisao je svakoga ko bi mogao ugroziti njegovu vlast. Zašto? Jer je htio osigurati svoju moć. Htio je osigurati svoju dinastiju. Htio je sačuvati bogatstvo i uticaj za sebe i svoje potomke. Mislio je da će, ako ukloni sve moguće takmace, vladati čvrsto i dugo i prenijeti carstvo na svoje sinove. I šta je dobio? Izgubio je Edom, teritoriju koja je plaćala danak, koja je priznavala vlast Davidove loze još od vremena cara Davida. Pobunili se i nikada se više nisu vratili pod vlast Jude. Izgubio je Livnu, grad Levita u samoj Judeji, grad Božjih slugu koji su odbili da imaju bilo šta sa njegovim zlom. Filisteji i Arapi oplijeniše sve njegovo blago, sve što su đedovi sakupljali i čuvali, sve zlato i srebro i dragocjenosti. Odvedoše sve njegove žene. Odvedoše sve njegove sinove osim jednoga, onog najmlađeg, koji jedva da je bio spreman da vlada. Umrije od bolne bolesti koja je trajala dvije pune godine, u mukama kakvima ne bi poželio ni najgorem neprijatelju. Sahraniše ga bez počasti, bez lomače, bez oplakivanja, i to ne u grobnicama carskim nego negđe drugđe, jer ga narod nije smatrao dostojnim da leži pored svojih predaka. Niko nije žalio za njim. Svi su odahnuli kada je umro. Čovjek koji je htio osigurati sve, izgubio je sve. Joram je mislio da može držati sve sam. Da mora eliminisati svakog mogućeg takmaca. Da mora čuvati svoju poziciju po svaku cijenu. Ali vlast bez Boga je poput kuće bez temelja. Koliko god čvrsto izgledala, koliko god visoki bili zidovi, prvi ozbiljan potres sruši je do tla. Nasuprot tome, Ilija nije imao ništa. Lutao je pustinjom. Nosio je životinjsku kožu. Hranio se onijem što su mu donosili gavrani kod potoka Horata, ili udovica u Sarepti Sidonskoj, ili anđeli na putu za Horiv. Nemamo zapis da je ikada posjedovao kuću. Nemamo zapis da je imao porodicu. Nemamo zapis da je imao bilo kakvo bogatstvo. A ipak, Ilija je jedan od najistaknutijih likova biblijske istorije. Njegovo ime se i danas pominje sa poštovanjem. Jevreji na Pashu ostavljaju čašu za Iliju, čekajući njegov povratak. Hristos na Gori preobraženja razgovara sa Mojsijem i Ilijom. Jovan Krstitelj dolazi u duhu i sili Ilijinoj. Ime ovog pustinjskog proroka bez kuće i bez imovine odzvanja kroz milenijume. On je bio onaj koji je znao kada treba stati. Koji je pripremio nasljednika. Koji je shvatio da Božje djelo nadilazi bilo kojeg pojedinca. Koji je pisao pisma iz tišine umjesto da traži slavu na javnim mjestima. Ima jedna stara mudrost koja kaže da su groblja puna nezamjenljivih ljudi. Svi mislimo da bez nas ne može. Da smo jedini koji znamo. Da će sve propasti ako mi stanemo. A Bog nastavlja svoje djelo kroz druge. Uvijek ima nekoga ko će nastaviti. Uvijek ima Jelisija koji čeka. Pitanje je samo hoćemo li mi biti dovoljno mudri da ga prepoznamo i pripremimo. Ilija je to razumio. Joram nije. I zato Ilijino ime živi. A Joramovo je zaboravljeno. Kada danas razmišljamo o ovoj priči, pitanje za svakoga od nas je jednostavno: kojim putem idemo? Pokušavamo li sačuvati svoju poziciju, svoju moć, svoju sigurnost po svaku cijenu? Uklanjamo li one koji bi mogli biti takmaci? Držimo li se za vlast tako čvrsto da zaboravljamo na Onoga koji je daje i uzima? Ili služimo Bogu onoliko koliko možemo, a onda sa radošću prepuštamo drugima da nastave? Služi Gospodu svom snagom. Ali prepoznaj svoje granice. Mentoriši mlađe. Pripremi nasljednike. Jer Božje djelo je veće od bilo koga od nas. I trajaće dugo nakon što nas više ne bude. Joram je tražio vlast bez Boga. I sve je izgubio. Izgubio je carstvo, izgubio je porodicu, izgubio je zdravlje, izgubio je čast, izgubio je život. I na kraju, izgubio je i grob među carevima. Ilija je služio Bogu bez vlasti. I postao vječan. Uzet je na nebo u ognjenijem kolima. I danas ga spominjemo sa strahopoštovanjem. Izbor je naš.