MOŽE LI JEDAN ČOVJEK PROMIJENITI STVAR?

Danas ćemo pogledati jednog od kontroverznih biblijskih heroja – Samsona, koji je bio vjerovatno najsnažniji čovjek koji je ikada živio. Kada bi Duh Gospodnji sišao na njega, imao je nadljudsku snagu. Vjerovatno ste čuli ovu priču, možda i gledali neki od filmova o njemu. Međutim, jedna stvar koju bih promijenio u svakoj slici Samsona jeste njegov izgled – uvijek ga prikazuju kao velikog, mišićavog čovjeka. Ali Biblija to ne kaže. Pismo kaže da je kada bi Duh Gospodnji došao na njega, imao nadnaravnu snagu – ne kaže ništa o tome da je bio krupan i mišićav. Njegova snaga nije dolazila od njega samog, dolazila je od Boga. Samson je bio sudija, a sudije su bile način na koji je Bog izbavljao Izrailj od neprijatelja prije nego što su imali careve – neka vrsta kombinacije proroka i junačkog ratnika. Njegovu priču nalazimo u 13. do 16. glavi Knjige o sudijama, i zanimljivo je da poslije njega nema više heroja u toj knjizi. Od 17. glave pa nadalje samo je spisak Izrailjeva grijeha i propasti. Poslije Samsona, Knjiga o sudijama postaje priča o tome koliko loše društvo zaista može postati – opomena za sve nas da nikada ne mislimo da zato što je naš narod nekada bio pobožan, ne može postati najgore mjesto na zemlji. Može. Izrailj je najbolji primjer toga. U slučaju Samsona, njegov dio Izrailja je bio pod vlašću Filisteja četrdeset godina. Četrdeset godina ropstva – cijela jedna generacija koja nije poznavala slobodu. I evo nečeg što nas treba duboko uznemiriti – u Samsonovoj priči nema zapisa da se Božji narod pokajao. Nema zapisa da su se obratili Bogu za pomoć. Nema vapaja, nema molitve, nema pokajanja. Ništa. Narod je toliko oguglao u ropstvu da mu je ropstvo postalo normalno stanje. Više nijesu ni znali da su robovi. Prihvatili su filistejsku vlast kao nešto prirodno, nešto sa čime se mora živjeti. A ipak, Bog u svojoj milosti šalje nekoga da im pomogne – ne zato što su ga tražili, nego zato što je On milostiv.

I za ovu svrhu Bog je izabrao par iz plemena Danova – majka Samsonova bila je nerotkinja, a otac mu se zvao Manoje. Anđeo Gospodnji dolazi Samsonovim roditeljima i govori im da će imati sina, i da on treba biti nazirej od rođenja, cijeli život. U Knjizi Brojevima, u 6. glavi, nalazimo propise o nazireju: „Kad ko, čovjek ili žena, učini zavjet nazirejev, da se zavjetuje Gospodu, neka se uzdržava od vina i silovita pića... za sve vrijeme dok traje zavjet njegova, britva da ne prijeđe po glavi njegovoj... svet je, neka pusti da mu raste kosa na glavi... neka ne pristupa k mrtvom tijelu" (Brojevi 6:2-6). Zanimljivo je da su tri biblijska lika bila doživotni nazireji od rođenja, i sva trojica su imala čudesna rođenja od nerotkih majki: Samson, Samuilo i Jovan Krstitelj. Posvećen čovjek je moćan čovjek – ne svojom snagom, nego snagom Onoga kome je posvećen. I sada dolazimo do nečeg karakterističnog u Samsonovoj priči – on je uvijek bio sam. Kada je ubio lava golim rukama, bio je sam. Kada je pobio hiljadu Filisteja magarećom čeljusti, bio je sam. Kada je istrgnuo gradske kapije u Gazi i odnio ih na vrh brda, bio je sam. Kada je palio filistejska polja, bio je sam. A gdje je bio njegov narod? Gdje su bile hiljade Izrailjaca? Gdje su bili oni koji su trebali ustati i boriti se za svoju slobodu? Čujte šta se desilo kada Filisteji dolaze da traže Samsona. Tri hiljade ljudi iz Jude – ne tri hiljade Filisteja, nego tri hiljade njegovih sunarodnika, njegove braće po krvi – odlazi u pećinu gdje se on skrivao. I šta mu govore? „Zar ne znaš da Filisteji vladaju nad nama? Što si nam to učinio?" (Sudije 15:11). Čujete li šta govore? Ne pitaju: „Kako da ti pomognemo?" Ne pitaju: „Kako da se oslobodimo?" Oni mu predbacuju što je uopšte pokušao nešto da uradi! Božji narod je toliko navikao na ropstvo da više i ne želi slobodu. Rob koji ne želi da bude slobodan – ima li išta jadnije od toga? Umjesto da stanu uz izbavitelja koga im je Bog poslao, oni ga vezuju i predaju neprijatelju: „Onda ga svezaše sa dva nova užeta i odvedoše ga" (Sudije 15:13). Njegov vlastiti narod ga je predao Filistejima. I tu se postavlja pitanje koje nas prati kroz cijelu istoriju spasenja: može li jedan čovjek išta promijeniti? Kada je cijeli narod potonuo u ravnodušnost, kada su svi prihvatili poraz kao normalno stanje, kada niko ne želi da se bori – može li jedan čovjek napraviti razliku? Ili smo zaista nemoćni? Sjetimo se proroka Ilije. Poslije velike pobjede na Karmilu, kada je oganj s neba spalio žrtvu i posramio Valove proroke, Ilija bježi od Jezavelje i sakriva se u pećini. I tamo se žali Bogu: „Revnovah veoma za Gospoda Boga nad vojskama, jer sinovi Izrailjevi ostaviše zavjet tvoj, oltare tvoje razvališe i proroke tvoje pobiše mačem, i ja ostah sam, pa traže dušu moju da mi je uzmu" (1. Carevima 19:10). Čujete li to samosažaljenje? „Ja sam jedini. Samo ja revnujem za Boga. Svi su me ostavili." Kao da Boga optužuje za nepravdu. A šta mu Bog odgovara? „Ali sam ostavio sedam tisuća u Izrailju, koji se sva koljena nijesu savila pred Valom i svaka usta koja ga nijesu cjelivala" (1. Carevima 19:18). Sedam hiljada! Ilija misli da je sam, a Bog ima sedam hiljada vjernih koje Ilija uopšte ne poznaje. Volimo da se samosažaljevamo, volimo da mislimo da smo jedini pravednici u moru bezbožnika – a istina je da Bog uvijek ima svoj ostatak. I još važnije – Bog ne traži da mi prebrojimo vjerne. On traži da mi budemo vjerni, pa bilo nas sedam hiljada ili samo jedan. I Samson je bio taj jedan. Jedan čovjek protiv cijele filistejske sile. Jedan čovjek koga je njegov vlastiti narod predao neprijatelju. Jedan čovjek koji je ipak nastavio da se bori. I upravo tu vidimo nešto duboko proročko. Sjetite se šta je rekao prvosveštenik Kajafa na Sinedrionu, kada su vijećali o Isusu: „Vi ne znate ništa. Niti mislite da je bolje za nas da jedan čovjek umre za narod, negoli da sav narod propadne" (Jovan 11:49-50). Kajafa je mislio da govori politički proračun, a zapravo je prorokovao. Jedan treba da strada da bi se spasio narod. Samson je to učinio u svojoj mjeri – i tako postao slika Onoga koji će to učiniti savršeno. Kada pominjemo Samsona, svi odmah misle na Dalilu, na njegovu slabost prema ženama, na izgubljenu kosu. I da, to je dio njegove priče – Samson je imao očigledne, vidljive moralne padove. Ali zapitajmo se – a šta sa onima koji su ga predali? Tri hiljade ljudi iz Jude vezalo je svog brata i odnijelo ga neprijatelju. Njihov grijeh nije bio seksualni. Njihov grijeh je bio strah, kukavičluk, izdajstvo. A ipak, niko ih ne pominje kao velike grešnike. Vidite, mi kao vjernici imamo sklonost da rangiramo grijehe, i nekako se uvijek desi da seksualni grijesi završe na vrhu liste – jer su vidljivi, jer se lako primjećuju. Ali ono što je sakriveno u srcima – mrakovi zavisti, gorčina koja godinama ključa, neopraštanje koje se pretvorilo u dio našeg identiteta – to su grijesi koji ne izazivaju skandale, ali uništavaju duše jednako sigurno. Farisej koji stoji u hramu i moli se: „Bože, hvala ti što nijesam kao ovaj carinik" (Luka 18:11) – on nema javnih skandala, niko ga ne osuđuje, a ipak Gospod kaže da carinik siđe opravdan, a ne farisej. Samson je pao javno i javno se pokajao. A koliko je onih koji padaju u tami svojih srca, koji nikada ne priznaju da su pali – i zato nikada ne ustaju? A sada dolazimo do same srži. Samson nije slučajno u Bibliji. Apostol Pavle ga pominje u Poslanici Jevrejima, u galeriji junaka vjere: „A šta ću još da kažem? Jer bi mi malo vremena pripovijedajući o Gedeonu i o Varaku i o Samsonu i o Jeftaju..." (Jevrejima 11:32). Bog ga nije izbrisao iz spiska pravednika. Zašto? Zato što Samson, uprkos svim svojim padovima, slika Gospoda Isusa Hrista. Samsonovo rođenje je bilo najavljeno od anđela – kao i Hristovo. Samson je od početka bio posvećen Bogu prije nego što se rodio – kao i Hristos. Samson je bio jedini koji se borio za svoj narod dok su svi ostali mirovali. I Hristos je bio sam. Kada je došao čas, učenici su ga ostavili, Petar ga se odrekao, Juda ga je predao. Na krstu je ostao usamljen, čak i od Oca napušten: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Matej 27:46). I slušajte kako se završava Samsonova priča. Dalila ga je nagovorila da joj kaže tajnu svoje snage: „I ona ga uspava na koljenima svojim, i dozva čovjeka te mu obrija sedam pramena kose s glave... i snaga ga ostavi" (Sudije 16:19). Filisteji su došli, izvadili mu oči, okovali ga u verige, bacili u tamnicu da mjelje žito kao rob: „I uhvatiše ga Filisteji i iskopaše mu oči, i odvedoše ga u Gazu i svezaše ga u dvoje verige mjedijenijeh, i mljaše u tamnici" (Sudije 16:21). A onda su ga izveli da im bude za zabavu. Knezovi filistejski su se skupili da prinesu žrtvu svom lažnom bogu Dagonu i da proslave pobjedu: „Tada se skupiše knezovi filistejski da prinesu veliku žrtvu Dagonu bogu svojemu i da se provesele, i rekoše: dade nam bog naš u ruke Samsona neprijatelja našega" (Sudije 16:23). Zar vam ovo ne zvuči poznato? Zar nije i Gospod naš bio izveden pred rugaoce? Zar mu nijesu pljuvali u lice, stavljali trnje na glavu i rugali mu se govoreći: „Zdravo, care Judejski!" (Matej 27:29)? Ponižen, oslijeljen, ismijan, u lancima – a neprijatelji slave pobjedu i hvale svoje lažne bogove. Ali poslušajte šta kaže Pismo, jednu kratku rečenicu koju lako preskočimo: „Ali kosa na glavi poče mu rasti otkad ga ostrigoše" (Sudije 16:22). Kosa je počela da raste. Polako, tiho, neprimjetno. Dok je sjedio u mraku tamnice, slijep i ponižen, Božja blagodat se polako vraćala. I evo vrhunca: „I zavapi Samson ka Gospodu i reče: Gospode Bože! opomeni me se, molim te, i okrijepi me samo ovaj put, Bože, da se osvetim Filistejima za oba oka svoja" (Sudije 16:28). I Bog ga je čuo. „I uhvati Samson dva srednja stupa na kojima stajaše kuća... I reče Samson: neka umrem s Filistejima. I napregnu se jako, i pade kuća na knezove i na sav narod koji bješe u njoj. I tako pobi više mrtvijeh umirući nego što ih pobi za života svojega" (Sudije 16:29-30). Čujete li to? Više ih je pobio umirući nego što ih je pobio za života. Sve bitke koje je vodio – a bilo ih je mnogo slavnih – nijesu se mogle mjeriti sa ovom posljednjom. U trenutku kada je izgledalo da je sve propalo, kada je neprijatelj slavio, kada su lažni bogovi primali hvalu – Samson je srušio cijeli sistem. Njegova smrt je bila njegova najveća pobjeda. Žrtva posvećenog čovjeka nikada nije uzaludna – čak i kada izgleda da je sve izgubljeno, čak i kada on sam ne vidi plodove. I tako je i Gospod naš učinio. Na Golgoti, kada je sve izgledalo izgubljeno, kada su demoni slavili i tama pokrila zemlju – upravo tada je Hristos postigao najveću pobjedu u istoriji: „Razoruživši poglavarstva i vlasti, izvede ih na ugled slobodno, pobjedivši ih na njemu" (Kološanima 2:15). Smrt Hristova nije bila poraz – bila je trijumf. Ono što je neprijatelj mislio da je kraj, bilo je zapravo početak. I Samson je, u svojoj mjeri, bio slika te pobjede. Sam, ponižen, oslijeljen, ismijan – a onda pobjednik.

I evo pouke koju ne smijemo zaboraviti: Samson nikada nije trebao da gleda na svoju pravednost ili grešnost. Kada je bio jak, njegova snaga nije bila njegova – bila je Božja. Kada je bio slab, njegov pad nije bio kraj – jer je Bog mogao i kroz slomljenog čovjeka da djeluje. Ono što je bilo važno nije bilo koliko je Samson dobar ili loš, nego šta Bog može učiniti kroz njega. I to je poruka za sve nas. Prestanite da gledate na sebe – bilo da se hvalite svojom pravednošću kao farisej, bilo da očajavate nad svojim padovima kao Juda. Gledajte na Boga i na ono što On može učiniti kroz vas. Posvećen čovjek je moćan čovjek – ne zato što je savršen, nego zato što služi Savršenome. Neka nam Samsonova priča bude podsjetnik da Bog koristi slomljene ljude, da jedan čovjek može promijeniti stvari kada se svi ostali povuku, da je najveća pobjeda često ona koja dolazi iz najtamnijeg trenutka, i neka nas, iznad svega, uputi na Onoga čija je slika bio Samson – na Gospoda našega Isusa Hrista, koji je bio sam, ponižen, ismijan – a zatim slavno pobijedio. „Jer tako Bog ljubi svijet da je i Sina svojega Jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni" (Jovan 3:16).