Sjećam se moje pokojne bake, pred kraj svoga života izgubila je apetit. Nije mogla ništa u usta staviti. Sjećam se kako ju je majka tjerala da uzme nešto da na silu pojede, da bi ojačala malo.
U jevandjeljima je zapisano mnogo primjera kada je Isus isceljivao bolesne. Ali čudno mi je bilo, čitajući to, da je Isus prvo što bi rekao svojim učenicima kada bi nekog digao sa samrtničke postelje, je "Dajte mu da jede!". Znam i nekoliko primjera ljudi kojima je prvi znak ozdravljenja bila glad. Dok si pod temperaturom i bolovima, nikakav apetit nemaš.
Otišao bi dalje, prvi znak života je takodje glad. Dijete nakon rodjenja plače i traži majčine grudi da bi jelo i utješilo se.
Danas želim da govorim o jednoj drugoj vrsti gladi, koja se javlja, kod onih koji dožive duhovno rodjenje i isceljenje. To je duhovna glad, potreba za duhovnom hranom. Jer ne živi čovjek samo od hljeba, već od svake riječi koja dolazi iz ustiju Gospodnjih.
Sjećam se tog vremena, o čemu sam pisao već, kada sam se u tridesetoj godini isplakao kao ono novoredjenče. To su bile suze pokajanja. Plakao sam citav mjesec. Ali nakon toga, spopala me je duhovna glad. Čitao sam bibliju neprestano, čitao sve knjige o bogu koje sam mogao naći. Sjećam se da sam Cecu maltretirao sa pitanjima i potpitanjima. Ona nije imala baš mnogo strpljenja niti je znala da mi objasni neke teoloske stvari. Ja sam išao dalje dok ne nadjem ono za čim gladujem. Hvala Bogu imao sam sveštenika koji je imao strpljenja sa mnom. Imao "želuca" za moja možda glupa pitanja. Imao sam i nekoliko prijatelja sa kojima sam mogao da pričam o tome. Ali i dan danas imam tu glad, i dalje tražim odgovore.
"Blago gladnima pravednosti, jer će se nasititi". Ko nije doživio to isceljenje duše, ne može da razumije tu glad za duhovnim stvarima. Ja sam mojim roditeljima bio čudan, kako me je to ponjelo, da sam gutao na desetine knjiga. I bilo mi je draže da to čitanje, nego da večeram. Ali sit gladnome ne vjeruje! Onaj koji nije osjetio tu glad, ne razumije apetite za pravim vrednostima.
Ali da bi razumio ovu glad, on mora da udje u post. I samo takav post ima smisla, koji vodi do duhovne gladi. Kkada se uskratiš hrane, da bi duša ogladnjela i nasitila onog hljeba koji dolazi sa Neba. Kao Mana koja je padala narodu u pustinji. Postoji nebeski hljeb i nebeska hrana, koja traži svoju glad da bi je zasitila.
Siguran znak bolesti duše i mrtvila, je nezainteresovanost za duhovnošću, gubitak apetita za nebeskim hljebom. Ko nije jeo te hrane, ne razumije ni tu glad. Ali blago onome koji se nanovorodi i doživi isceljenje duše, koje sa sobom nosi jednu novu glad za pravednošću i duhovnim istinama. Ko jednom jede od te hrane, on će iznova tražiti takvu hranu. A onaj koji traži, on će i naći ono što će ga nasititi.
U jevandjeljima je zapisano mnogo primjera kada je Isus isceljivao bolesne. Ali čudno mi je bilo, čitajući to, da je Isus prvo što bi rekao svojim učenicima kada bi nekog digao sa samrtničke postelje, je "Dajte mu da jede!". Znam i nekoliko primjera ljudi kojima je prvi znak ozdravljenja bila glad. Dok si pod temperaturom i bolovima, nikakav apetit nemaš.
Otišao bi dalje, prvi znak života je takodje glad. Dijete nakon rodjenja plače i traži majčine grudi da bi jelo i utješilo se.
Sjećam se tog vremena, o čemu sam pisao već, kada sam se u tridesetoj godini isplakao kao ono novoredjenče. To su bile suze pokajanja. Plakao sam citav mjesec. Ali nakon toga, spopala me je duhovna glad. Čitao sam bibliju neprestano, čitao sve knjige o bogu koje sam mogao naći. Sjećam se da sam Cecu maltretirao sa pitanjima i potpitanjima. Ona nije imala baš mnogo strpljenja niti je znala da mi objasni neke teoloske stvari. Ja sam išao dalje dok ne nadjem ono za čim gladujem. Hvala Bogu imao sam sveštenika koji je imao strpljenja sa mnom. Imao "želuca" za moja možda glupa pitanja. Imao sam i nekoliko prijatelja sa kojima sam mogao da pričam o tome. Ali i dan danas imam tu glad, i dalje tražim odgovore.
"Blago gladnima pravednosti, jer će se nasititi". Ko nije doživio to isceljenje duše, ne može da razumije tu glad za duhovnim stvarima. Ja sam mojim roditeljima bio čudan, kako me je to ponjelo, da sam gutao na desetine knjiga. I bilo mi je draže da to čitanje, nego da večeram. Ali sit gladnome ne vjeruje! Onaj koji nije osjetio tu glad, ne razumije apetite za pravim vrednostima.
Ali da bi razumio ovu glad, on mora da udje u post. I samo takav post ima smisla, koji vodi do duhovne gladi. Kkada se uskratiš hrane, da bi duša ogladnjela i nasitila onog hljeba koji dolazi sa Neba. Kao Mana koja je padala narodu u pustinji. Postoji nebeski hljeb i nebeska hrana, koja traži svoju glad da bi je zasitila.
Siguran znak bolesti duše i mrtvila, je nezainteresovanost za duhovnošću, gubitak apetita za nebeskim hljebom. Ko nije jeo te hrane, ne razumije ni tu glad. Ali blago onome koji se nanovorodi i doživi isceljenje duše, koje sa sobom nosi jednu novu glad za pravednošću i duhovnim istinama. Ko jednom jede od te hrane, on će iznova tražiti takvu hranu. A onaj koji traži, on će i naći ono što će ga nasititi.
Na zalost, imala sam prilike da vidim kako glad za istinom koriste mnogobrojne sekte, da ljude sa velikim srcem, koji prolaze kroz neke krizne trenutke u svom zivotu, uvuku u svoj zacarani krug iz koga se tesko izlazi...zato je dobro da se covjek povremeno odmakne i sagleda stvari i iz drugog ugla. Kad se previse udje u jednu vrstu literature suzava se vidokrug. Ne mogu biti svi svestenici, niti treba jer onda bi zivot stao...Zato razumijem brigu tvojih roditelja...
ОдговориИзбришиIstina se ne nalazi samo u vjerskoj literaturi, ona je svuda oko nas, u djeci, u cvijecu, u pceli, u ocima dragog bica, u lijepoj rijeci, nasmijanom licu, zalasku sunca, zori, rijeci, planini...
VJERNICI
Baba se trudi, iz petnih žila,
da pravoslavlju sad me nauči,
al' dugo ja sam van toga bila,
upornost njena samo me muči.
Rođeni mi smo u vrijeme Tita,
o Hristu tad smo čuli od đeda,
k’o bajku neku da nam on čita,
vjerovat u to, baš nam se ne da.
Današnja moda malo me čudi.
Otkud ti silni vjernici sada?
Nisu li isti, to oni ljudi,
što rugaše se vjerniku tada?
Strano je meni, još uvijek, sve to,
poštujem, ipak, ja svaku vjeru,
nije da ništa mi nije sveto,
al' treba imat u svemu mjeru.
(06.01.2003.)
Moj djed nije nikada procitao ni jednu vjersku knjigu, cak ni bibliju, ali je nosi istinu u srcu i znao da je Bog uvijek sa njim...
Potpuno se slažem sa sa tvojim djedom, i ja prezirem pomodarstvo u prakticiranju nekih vjerskih običaja i toga što se neki ljudi deklarišu kao vjernici, pravoslavci, a njihovi ih životi demantuju.
ОдговориИзбришиTakodje ne mislim da je tvoj djeda mnogo izgubio što nije čitao neku vjersku literaturu, ali sa druge strane nema opravdanja što bar bibliju nije pročitao.
Ja kapram šta ti želiš reći, ali ne mislim da je slobodoumlje ako ne čitaš nikakvu literatu, ako misliš da je dovoljno samo u prirodi poznati Boga kao stvaraoca.
Vidiš, ja sam pročitao ne mali broj knjiga, i danas uvjek gledam da ugrabim malo vremena za sebe. Čitao sam sve moguće filozofe, sve svete knjige svih velikih vjeroispovjesti od lamaizma, zenizma, budizma, zaratrustru, pa od hispanoameričkih kultura, pa do pravoslavnih, katoličkih i protestanski mislioca i propovjednika. Čak sam pročitao i knjige nekih sekti, sve knjige astologija, "bijelih magova", talmuda, masona... Slobodoumlje je moje pravo da od svega ovoga izaberem ono što vjerujem... Ne propagiram ni jednu crkvu, niti sektu, niti vjerosipovjest, niti denominaciju... Dijelim sa vama ono što vjerujem. A bibliju uvjek držim pored sebe, pored svake knjige, jer voda je najbistrija na svom izvorištu...
Znam da si pročitao sve to i mislim da nije moglo ni biti drugačije (i ja sam, veliki dio toga) i već sam ti rekla da mislim da je tvoj put prosvetljenja dobar… možda zahvaljujuci dijelom svešeniku koji te može uputiti kad mu postaviš bezbroj pitanja, a možda i zato što pripadaš onom malom broju ljudi koji su sposobni da prodju kroz uska vrata…
ОдговориИзбришиNisam htjela reći da je dovoljno poznati Boga kao stvaraoca, već da u potrazi za Bogom ne treba previše zaći u “virtuelni svijet”, zaboravljajući ljepotu i smisao ovog koji je stvorio…I znam da ti to nećeš zaboraviti, to je više zbog velikog broja mladog svijeta koji čita ovaj blog…
Kad sam prvi put čitala bibliju bila sam dijete. Đed mi je rekao da je to opasna knjiga i da ne može svako da je čita. Moj otac, koji je bio mnogo pametan čovjek, rekao mi je to isto. Vidjela sam da se uplašio kad mi je vidio bibliju u rukama. Rekao je da ne valja da se previše zanesem time, da sam previše mlada za to, da je viđao ljude koji su izgubili razum… mnogo godina kasnije shvatila sam o čemu je govorio.
Drugi put sam je čitala sa dvadeset i nešto, ali na neki drugi način, sa olovkom u rukama, tražila sam brojeve…Čitala očima Konsidovskog… Čitala na “moj način” izbjegavajući tuđa tumačenja…
Ipak moram priznat da nisam htjela da je čitam na način na koji ti to radiš…Nisam htjela? Nisam bila spremna? Ne znam…
Ništa nije slučajno…
Razumijemo se :-)
ОдговориИзбришиEvo, ko zna, možda je sljedeći put budeš pročitala očima Lava Lajovića... :-)))