четвртак, 03. новембар 2011.

GLAD

Sjećam se moje pokojne bake, pred kraj svoga života izgubila je apetit. Nije mogla ništa u usta staviti. Sjećam se kako ju je majka tjerala da uzme nešto da na silu pojede, da bi ojačala malo.
U jevandjeljima je zapisano mnogo primjera kada je Isus isceljivao bolesne. Ali čudno mi je bilo, čitajući to, da je Isus prvo što bi rekao svojim učenicima kada bi nekog digao sa samrtničke postelje, je "Dajte mu da jede!". Znam i nekoliko primjera ljudi kojima je prvi znak ozdravljenja bila glad. Dok si pod temperaturom i bolovima, nikakav apetit nemaš.
Otišao bi dalje, prvi znak života je takodje glad. Dijete nakon rodjenja plače i traži majčine grudi da bi jelo i utješilo se.
Danas želim da govorim o jednoj drugoj vrsti gladi, koja se javlja, kod onih koji dožive duhovno rodjenje i isceljenje. To je duhovna glad, potreba za duhovnom hranom. Jer ne živi čovjek samo od hljeba, već od svake riječi koja dolazi iz ustiju Gospodnjih.
Sjećam se tog vremena, o čemu sam pisao već, kada sam se u tridesetoj godini isplakao kao ono novoredjenče. To su bile suze pokajanja. Plakao sam citav mjesec. Ali nakon toga, spopala me je duhovna glad. Čitao sam bibliju neprestano, čitao sve knjige o bogu koje sam mogao naći. Sjećam se da sam Cecu maltretirao sa pitanjima i potpitanjima. Ona nije imala baš mnogo strpljenja niti je znala da mi objasni neke teoloske stvari. Ja sam išao dalje dok ne nadjem ono za čim gladujem. Hvala Bogu imao sam sveštenika koji je imao strpljenja sa mnom. Imao "želuca" za moja možda glupa pitanja. Imao sam i nekoliko prijatelja sa kojima sam mogao da pričam o tome. Ali i dan danas imam tu glad, i dalje tražim odgovore.
"Blago gladnima pravednosti, jer će se nasititi". Ko nije doživio to isceljenje duše, ne može da razumije tu glad za duhovnim stvarima. Ja sam mojim roditeljima bio čudan, kako me je to ponjelo, da sam gutao na desetine knjiga. I bilo mi je draže da to čitanje, nego da večeram. Ali sit gladnome ne vjeruje! Onaj koji nije osjetio tu glad, ne razumije apetite za pravim vrednostima.
Ali da bi razumio ovu glad, on mora da udje u post. I samo takav post ima smisla, koji vodi do duhovne gladi. Kkada se uskratiš hrane, da bi duša ogladnjela i nasitila onog hljeba koji dolazi sa Neba. Kao Mana koja je padala narodu u pustinji. Postoji nebeski hljeb i nebeska hrana, koja traži svoju glad da bi je zasitila.
Siguran znak bolesti duše i mrtvila, je nezainteresovanost za duhovnošću, gubitak apetita za nebeskim hljebom. Ko nije jeo te hrane, ne razumije ni tu glad. Ali blago onome koji se nanovorodi i doživi isceljenje duše, koje sa sobom nosi jednu novu glad za pravednošću i duhovnim istinama. Ko jednom jede od te hrane, on će iznova tražiti takvu hranu. A onaj koji traži, on će i naći ono što će ga nasititi.